Dejton potrebno sprovoditi, a ne samo tumačiti

Sporazumom koji je u odnosu na gotovo sve dosadašnje, slične mirovne ugovore, specifičan i koji se sastoji od nekoliko pojedinačnih aneksa, dodataka, tj. autonomnih dokumenata, u kojima su normirani i uređeni pojedini životni sadržaji i pitanja, od vojnih, graničnih, ustavnih, izbornih, sukcesijskih, do pitanja izbjeglica, njihovog povratka i nadoknade u ratu uništene im imovine, ljudskih prava, zaštite kulturno-istorijskog nasljeđa itd. je okončan rat u BiH, kojeg je, inače, DMS okarakterisao kao “tragični sukob”, i tako bi svi oficijelni autor(itet)i u postdejtonskoj BiH, makar u javnoj komunikaciji, trebalo da ga zovu, što se u Republici Srpskoj uglavnom i čini. Doduše, dotadašnje vojno-političke prilike u BiH su bile takve da su prosto vodile ka miru, a i potrebe nekih međunarodnih faktora u svijetu (npr. predsjednički izbori u SAD) išle su ka pacifikaciji sukoba u BiH, makar prestanku oružanih borbenih dejstava. Drugim riječima, bilo je sazrelo vrijeme za mir i on bi se, svakako, brzo desio, čak i da mirovni pregovori nisu vođeni u vojnoj bazi u Dejtonu, ali bi njegova implementacija, bez garanta i “svjedoka” velikih sila bila mnogo teža. To znači da su za parafiranje mirovnog sporazuma rečenog datuma, i uspostavljanje mira, zaslužni koliko međunarodni subjekti i faktori, toliko i domaći akteri, predstavnici vojnih i političkih strana iz BiH.

Praznik u Srpskoj

Srpska strana, tačnije Republika Srpska, koja je upravo Dejtonskim mirovnim sporazumom legalizovana i međunarodno priznata kao jedan od dva državotvorna i ravnopravna entiteta dejtonski ugovorene BiH, bolje reći: njeno političko vođstvo personalizovano u vladajućem SDS-u, koje je u Dejtonu učestvovalo sa smanjenim kapacitetom, odmah po parafiranju sporazuma u Dejtonu pokazivalo je nezadovoljstvo parafiranim mirovnim rješenjima zbog toga što DMS nije obezbijedio legalizaciju, tj. ostvarenje jednog od glavnih ratnih ciljeva Srba, a to je nezavisna država, ili republika u državnoj zajednici sa Srbijom/Jugoslavijom. Međutim, zahvaljujući specifičnoj “medijaciji” glavnog i od Narodne skupštine RS ovlašćenog pregovarača, predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, rukovodstvo Srba iz BiH je ubrzo ublažilo retoriku. Danas je u RS situacija vis-a-vis odnosa spram Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma radikalno drugačija. Gotovo sve političke snage i stranke iz nje su otvoreno prodejtonske, tj. podržavaju implikacije primjene DMS, što znači sve njegove anekse, uključujući i najvažniji - Aneks IV, tj. Ustav BiH, a BiH vide isključivo sa arhitekturom utemeljenom na tom i takvom Ustavu. Da je to tako, pokazuje činjenica da se u Srpskoj datum parafiranja DMS, 21. novembar, obilježava kao državni, tj. entitetski praznik.

Zbog toga, ali i iz drugih razloga, prije svega radi očuvanja stabilnosti i mira u postdejtonskoj BiH, Republika Srpska, i vlast i opozicija, i svi relevantni politički akteri u njoj, nedvosmisleno i bez kalkulacija podržavaju Dejtonski mirovni sporazum, njegovo slovo, a ne “duh” i ne vide budućnost BiH izvan gabarita DMS. Naravno, DMS nije idealno rješenje, nego u datim uslovima, na kraju 1995. godine, najpragmatičnija solucija pacifikacije ratnog konflikta u BiH. Bez pobjednika i bez pobijeđenih, ali bio je i, i dalje, jeste bolja opcija od nastavka “starog” ili otpočinjanja nekog novog rata. RS danas, i ubuduće, daje i davaće šansu ostvarenju onih rješenja iz DMS koja nisu ni na čiju štetu.

Stanje u drugom bh. entitetu, FBiH, u vezi sa odnosom prema Dejtonskom mirovnom sporazumu je, u najmanju ruku, ambivalentno i uglavnom zavisi od toga ko ocjenjuje dejtonska rješenja i njihovu implementaciju: da li Bošnjaci - i ko među njima - ili Hrvati. Hrvati od početka nisu bili oduševljeni Dejtonom, najviše zbog toga što i oni nisu dobili svoj entitet - tj. nisu uspjeli ozvaničiti Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, koju su prethodno nevoljno, u skladu sa Vašingtonskim sporazumom, utopili u tek formiranu FBiH - jer očigledno takvom, tj. svojom, ne doživljavaju FBiH, nego i danas teže da unutar FBiH imaju makar posebnu izbornu jedinicu, ako već ne mogu dobiti vlastiti, hrvatski entitet.

Nedosljednost Hrvata

Naravno, to što bosanskohercegovački Hrvati nisu dobili etnički dominirajući entitet posljedica je dogovora velikih sila po kojem Hrvati i Hrvatska u procesima ratnog razbijanja SFR Jugoslavije i bitke za njeno teritorijalno-političko nasljeđe nisu mogli dobiti sve, prvenstveno - hrvatski državotvorni entitet u BiH. Zbog toga se najveći broj političkih subjekata među bh. Hrvatima zalaže za reviziju DMS, s ciljem i u pravcu veće i efikasnije zaštite proklamovane jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH. Ali i oni nisu dosljedni - u kantonima ili županijama u kojima su hrvatske stranke dominirajuće, negdje i jedine vladajuće, neki drugi narodi, Srbi na primjer, još, 25 godina nakon Dejtona, nisu realno konstitutivni, nemaju Ustavom BiH zagarantovana prava, uključujući cijeli set tzv. identitetskih prava, od prava na upotrebu svog jezika i pisma do zastupljenosti u institucijama vlasti. Za takav aktuelni položaj srpskog naroda u nekim kantonima/županijama, bez obzira na njihovu (malo)brojnost, odgovornost je jedino na onima koji imaju legalnu većinu i vrše vlast, a to znači implementiraju i DMS.

Bošnjačka strana, posebno onaj dio koji reprezentuje Stranka demokratske akcije (SDA), ali i neke tzv. građanske političke stranke, osporava Dejtonski mirovni sporazum, posebno Ustav BiH. Od prvobitnog zadovoljstva što je Dejton sačuvao i legalizovao BiH kao nezavisnu državu u njenim međunarodno priznatim granicama, Bošnjaci postaju sve nezadovoljniji, u prvom redu zbog toga što današnja postdejtonska BiH ipak nije država po njihovoj mjeri, jer nije funkcionalna, ujedinjena, nego je etnički podijeljena itd. i što znaju da je ne mogu sami preurediti. Takvo stanje stvari izvor je stalnih frustracija bošnjačkih političkih elita i orkestriranih pritisaka na predstavnike međunarodne zajednice da za njih mijenjaju bitne odredbe DMS, posebno Ustava BiH, kako bi se BiH (iz)gradila kao suverena građanska, multietnička i multikonfesionalna država. Otuda se “mnogi u Bošnjaka” stalno zalažu i traže reviziju Ustava BiH, pri čemu je u tim zahtjevima i inicijativama konstanta razvlašćivanje ili, pak, trajno ukidanje entiteta, a jačanje centralnih organa vlasti, što se i danas čini, a jedini rezultat toga je nepotrebno gomilanje novih institucija na bh. nivou: direkcija, agencija, sekretarijata, instituta, komisija itd. Mnogi političari iz tog naroda ne samo da priželjkuju nego se i nadaju skorom održavanju neke nove međunarodne konferencije, nekog “Dejtona 2”, na kojoj bi se BiH (po)vratili atributi njene pune državnosti o kojoj više nego danas treba da brinu OHR, inostrane sudije u Ustavnom sudu BiH i drugi predstavnici tzv. međunarodne zajednice. Pri tome, konstantno odbijaju bilo koju suvislu ideju i prijedlog za razgovor o (pre)uređenju BiH kad ih iniciraju domaći, nebošnjački, politički akteri.

Iz prethodno navedenog jasno proizlazi da ni poslije 25 godina sprovođenja još nisu iscrpljeni svi potencijali Dejtonskog mirovnog sporazuma, da nisu iskorišćeni resursi koje je DMS uspostavio i čiju implementaciju potrebuje. Zbog toga se ne samo može nego i mora izreći ocjena da je u postdejtonskoj BiH nedovoljno urađeno na rekonstrukciji života, kako običnih ljudi, tako i ekonomije, kulture, obrazovanja, institucija. Da bi se to promijenilo nužna je saglasnost unutrašnjih političkih aktera u BiH o sadržaju i formama djelovanja s ciljem finalne implementacije DMS, tj. sprovođenja (pre)ostalih obaveza koje proističu iz njegovih aneksa. Činjenica da ima još mnogih imperativa u DMS koji nisu implementirani, niti se zna kad će biti, ne služi na čast mnogim garniturama koje su se smjenjivale u vlasti u institucijama BiH u ovih 25 godina, a ni predstavnicima međunarodne zajednice koji su ovdje upravljali.

Nedeljko Čubrilović, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.