Dani pseće radosti

Teško je biti i ostati fin. Da bi čovjek bio fin, treba vjerovati u nešto veće od sebe. Jer, čovjek je kvarljiva roba. Sam i zapušten, svaki će ga đavo spopasti. Zatvori čovjeka i daj mu konopac, vele, i prije ili kasnije će se objesiti. Zatvori ga i daj mu da jede i pije koliko hoće i čega hoće, hranom i pićem će sebi "dohakati". Ako se tu još nađe štogod lakše i teže droge, rezultat je brz, ne samo zagarantovan. Samoća okrene čovjeka prema samodestrukciji, sam sebi počne o glavi raditi. Samoća je najgori neprijatelj čovjekov. Da se razumijemo, od ovoga isključujem iskrene vjernike, one koji puno vole i one koji imaju toliko bogat unutrašnji život da sami sa sobom mogu biti dobri i sretni. Čovjek koji može izdržati i ljudsku gomilu i samoću, može sa istim mirom u sebi dočekati i bijedu i bogatstvo, smrti, nasilje, sve. Čak i smrt može spokojan dočekati. Može i svoj uspon i svoj pad ispratiti iskonskim mirom. Ako izuzmemo izuzetke, ostaje velika većina nas slabih i đavlu milih, što se svakih pola sata - sat hvatamo u panici za glavu i pitamo se šta nam je činiti ako bude ovo, ono, dođe smak svijeta, poplava, grad, snijeg od pola metra i slične pošasti.

Bezbolni dani

U posljednje vrijeme ne konzumiram internet. Silom prilika, ne izborom. I, nećete vjerovati, stomak me skoro potpuno prestao boljeti. Loših vijesti sigurno ima, ali ionako ne mogu uticati na njih, pa mi dođe nekako... isto. Samo boli u stomaku skoro i nema. Nije da mi nedostaje, iako sam se već prilično navikao na nju. Ovako nesiguran i nestabilan, slab u vjeri i još slabiji kao čovjek, udari me loša vijest pa eto... I, puno hodam. Pređem svaki dan puno kilometara, pješke, na mamlazni pogon. Ponovo učim hodati, prisjećam se da Bog nije dao čovjeku noge za gas, kuplung i kočnicu, već za korak, trk i skok, da bismo mogli loviti i pobjeći kad nas love, dakle preživjeti. I potrčim ja, kad mi se učini da sam spor, onim laganim, psećim kasom, skoro pa korakom u kojem treba samo udisati kako treba i pri kojem se čovjek ne umara puno a puno pređe za malo vremena. Ruke su mi ogrubjele od zime a postao sam lakši za pet kilograma. Pantalone mi opet trebaju kaiš, više ih moja pozadina sama ne može držati na sebi. A zašto je tako i zašto vam ovo pričam? Pa, instalacije interneta su mi propale od snijega, kao i kuća u kojoj živim. "Ford" mi je izdahnuo neposredno prije ove zadnje Božje kazne i kastiga od snijega. Uostalom, stanovnici Mostara su, Božjom voljom i već poslovičnom indolencijom mostarskog gradonačelnika Ljube Bešlića, nekoliko nedjelja već, postali klasični dvonošci i hodači po debelom snijegu. Kao u seriji "Život na sjeveru", samo bez pametnih ljudi i tehnologije. Zamalo smo se i od struje u kućama odvikli... A ovo vam pričam zato što nikada otkako znam za sebe, za gas, kuplung i kočnicu auta, nisam bio manje sam. Znam, znam, i preko interneta se sretnu živi ljudi. Ipak, kad vam čovjek u snijegu i mećavi priđe, nepoznat, i počne hodati uz vas prkoseći kosinom tijela vjetru i oluji, razveselite se nekako. Toplije vam bude oko srca. Znate, ako padnete, podignuće vas, i vi njega. Neće dati da vas snijeg zamete. Da ne govorim o živim ljudima koje sam sretao dok sam svakodnevno išao hraniti pse, onih dana bez struje, onda kad su intelektualci iz Elektroprivrede začuđeno gledali kako već odavno okljaštreni i okradeni električni stubovi leže u snijegu, oboreni vjetrom zbog krađom oslabljene konstrukcije. Sretao sam ljude iz škole, iz srednje, iz osnovne, sa fakulteta, čak sam jednog iz vojske sreo, jednog za kojeg sam mislio da je mrtav. Doduše, nije baš nešto naročito ni živ, ali neka mi ga. Moj je, pa da je sav od g... od... Kako god, moj je, ne dam ga makar ga niko ne htio.

Pješke pa preko rijeke

Put pješke kroz grad, dakle, ne da čovjeku da bude sam. Par dobrih čizama je puno jeftiniji od najjeftinijih kola, iskustvo susreta se ne da ničim platiti. Čak sam otkrio i svoje piće. pelinkovac. Gorko i aromatično, ne previše slatko. Rekoše mi u rupi od kafane u koju izlazim, da je od toga umro pjevač Toma Zdravković. Kad sam to čuo, naručio sam. Sa "elgonilom" je loše, ali bez elgonila čovjeka zaokupi dok priča s ljudima. Kombinacija limun - žutog, ledeno - prozirnog i smeđe - crvenog, takođe nije loša. I opet nisam bio sam. Limun bi plivao poput japanskog utopljenika u crvenom ledenom moru, dok bih pričao sa svojim prijateljem fotografom, sa Markom Sarajlijom ili sa profesorom Mirsom. Dotakli bismo sa postmodernizma u slikarstvu išli do ništa manje ozbiljnih tema kakve su kupovina udobnog donjeg rublja ili pijenje na prazan stomak. Jedino mi je čudno što bih uvijek propustio tuču u toj kafani. Nekako se uvijek potuku kad mene nema, nikako da me zapadne makar uloga pomiritelja, kad već odem prije nego što imadnem priliku da dam skromni doprinos neredu tog profila. I bolje je tako. Još neko treba da mi polomi vilicu ili, ne daj bože kuk, u mojim godinama kosti ne zarastaju bez bolničke pomoći i kojekakvih šina i šarafa. Još mi treba da hodam po gradu rešetkast kao onaj stub s kojeg su skinuli nosače, prodali ih, pa cijeli grad bio bez struje kad ga sniježna oluja poobarala.

Bespuća povijesne samoće

Čovjek će, shvatio sam, dati sve od sebe da prekine samoću. Meni samoća i nije predstavljala tako velik problem, u glavi imam stotine priča i nekoliko romana koje ne stignem napisati, pa mi likovi po cijele dane i noći tumaraju moždanim okukama, sudaraju se, svađaju i mire. Pisac, sa svima koji mu stanuju u glavi, i ne može biti sam. Ih, nađe se kod mene u tintari i vukova i pasa, čak i jedan gavran s kojim sam izgubio kontakt još prije desetak godina. Nadam se samo da ga mačka nije pojela. I ako jeste, živ je Gavrilo u mojoj glavi. Kako god, samoća je ozbiljna stvar. Otud i ono o vješanju, prejednju, pijenju i drogiranju do smrti. Sve to samoća radi čovjeku. Izmišljena su i mjesta na kojima čovjek nije sam. Crkve se prve sjetim. Čak i kad nikog u njoj nema, On je tu, vidi i čuje kao i uvijek. Ali, čovjek zna da je došao kod Njega. Pozorište, recimo. Čak i kad čovjek sam-samcat gleda predstavu, ma kako loša bila, barem jedan glumac je uvijek tu. Mostar je nekada imao dva kina, umjesto ovog nijednog, ovog kojeg nema sad. Ni tu čovjek nije bio sam. Štaviše, osjećao se kao kod kuće. Znali smo otići u bioskop samo u kupaćim gaćama i u majici. Zataknemo hiljadarku za gumu na gaćama, platimo kartu i za sitniš kupimo košpice. Košpice, baš poput dobrog društva, razbijaju napetost u bioskopu.

Metastaze samoće

Manifestacije krajnje samoće su strašne. Droga, nasilje, ideologija. Ideologija je, po meni, najgora. Hitler - jugend, satanističke sekte, tajna društva, sve te institucije koje su izmišljene da, pod krinkom ukidanja samoće i socijalizacije ljudi, zapravo iskoriste te iste ljude. Gomile iskorištenih tada krenu da ruše, pale i ubijaju, da uništavaju ono što je vijekovima sticano i građeno. Ljudi od samoće i osjećaja beskorisnosti, čak polude. Treba im vanjska manifestacija svog mjesta u društvu. Pripadnost američkim marincima, recimo, mladom Amerikancu daje priliku da više ne bude sam, da bude dio nečeg većeg od sebe, da bude spreman ubiti bližnjeg svoga na tuđoj zemlji, zemlji ubijenog. Kao vojnik u Legiji stranaca. Od bola i smrti, napravi razlog življenja i u boje zastave ofarba besmislenost ubijanja i umiranja. Samoća u marincima nestaje kao rukom odnesena. Nekad ljudi, kad ostave pse same u stanu, zateknu namještaj uništen. Tada, idioti, pretuku psa. Pas, željan ljudskog prisustva, dodira i glasa, u nedostatku boljeg kontakta s ljudima, počne uživati i u tom bolu koji mu čovjek nanosi obrativši mu se ćuškom i psovkom. Veselo maše repom dok ga gazda tuče. I, naravno, ponovo u samoći uništava namještaj, čeka da ga gazda ponovo dodirne udarcem i obrati mu se psovkom. Jer, udarac i psovka su mu, ipak, podnošljiviji od samoće.

Besprizorni

U otuđenom i odljuđenom društvu koje je poslije Drugog svjetskog rata stvorio socijalizam, ljudi iščupani od porodice, vjere i naroda, stvorili su tih ranih devedesetih, raznorazne poluvojne i paravojne grupe i trupe. Još se sjećam TV slika besprizornih s početka rata, krezavih likova sa kalašnjikovima na ramenima, kako pucaju u vazduh i dižu dva ili tri prsta. Beslovjesna rulja bez morala, časti i kodeksa, odljuđena i stvorena od društvenih ostataka, bagra iz disfunkcionalnih familija, alkoholičarka djeca koja su prvi put u životu vidjela crkvu ili džamiju iznutra onda kad bi je spalili. Materijal za vrli novi svijet pojedinaca bez časti, onih koji svemu znaju cijenu, počevši od duše, puta za Brisel pa do rođene matere. Isti likovi koji su ubijali zarobljenog predsjednika Libije, Moamera el Gadafija, pošto im je dao sve uslove za život bolji od evropskog i američkog. Sad, pošto je u Libiji prošlo vrijeme kolektivnog mahnitanja (šta ću, volim turcizme), na televiziju kukaju kako ne mogu prehraniti svoju mladunčad. Aferim, Libijci, eto, donijeli su vam i dali puške i priču o tome kako ste ujedinjeni revolucioneri i kako niste sami u svojoj borbi. Sad to fino, kad više niste sami, skupa sa ostalim revolucionarima namažite na hljeb dok vam oni koji su vas naoružali i nagovorili da ubijete svog dobrotvora, crpe naftu od koje vas je Gadafi hranio, solio, duvanio.

Daj nam bola, bona...

Neki dan, u Sarajevu, u prepunoj dvorani, čitav nesretni ljudski kolektiv je uživao u bolu i nanošenju bola. Sladostrasna masturbacija nad bosanskim ratom, po ko zna koja do sad, ovaj put u vidu prikazivanja u najmanju ruku bolesnog filma u režiji glumice na zalasku karijere, Anđeline Džoli, pomogla je puku sarajevskom da osjeti slasti bola tučenog psa. Bol je bla tako jezivo lijepa da je čak i glumica - režiserka plakala. Ne znam šta se najviše svidjelo oboljeloj publici, slika bebe bačene na pločnik ili scene silovanja, ali su svi izašli zadovoljni i sretni, oduševljeni i ispunjeni, zdušno, skoro pseći nahranjeni bolom. Čak su prepričivali da se film nad kojim se svijet van Bosne već zgrozio, uvede u obavezan nastavni program. Reis rekao da mu je, parafraziram, to filmsko iskustvo bilo nešto najljepše poslije Dejtona. Mada, i razumijem ga. Unutra, u sarajevskoj idili kolektivnog jada i jadanja, u nedostatku boljeg druženja i u atmosferi perverzne pažnje svjetske glumačke dive i kolekcionerke djece raznih rasa, Reis i ekipa nisu bili sami...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.