Dani filmske fantazije

Životni zakoni nisu mnogo daleko od zakona fizike. Entropija je izravnavanje potencijala. Amerika je podivljala pa se morala zadužiti kod Kine. Pa će se sad malo smiriti. A ni Rusi više nisu pogodan teren za amerikanizaciju, Gorbačova su skontali na vrijeme. Ni Evropa više nije u stanju da glumi velesilu, rascjepkala se ekonomski i prezadužila iznutra. Pare u opticaju, evri, nemaju podlogu u zlatu kao nekada zemlje za svoje valute. Samo su papiri u opticaju. Papiri koji vrijede koliko i materijal od kojeg su napravljeni. Ni Arapi više nisu naivni goniči kamila, ne daju se za malo para, traže puno. Gadafi je žilaviji nego što se mislilo, izgleda da ni Fidel Kastro ne misli umirati. U toj Bosni, eto, čak i malobrojni Hrvati ne daju da ih se tek tako zgazi. Haos? Ne, nije, to je samo pretakanje energije iz višeg potencijala u medijum sa nižim, dok se ne izravna. Ono što se događa i čega se plašimo, samo je spoljna manifestacija toga. Virus demokratije je pušten, ljudi ga počinju shvatati, polako ali sigurno. Mislim da su Rotšildovi, Habzburzi i Rokefeleri malčice zabrinuti, sve je teže kontrolisati ovaj svijet. Mogu oni zaraditi dvadeset puta više nego što je bruto svjetski dohodak, ali nije lako kontrolisati ni do sada relativno lako kontrolisani haos. Pokušaj da se napravi jedan veliki centar moći za cijeli svijet, izgleda da propada. Čak i više velikih centara moći, umjesto jednog, neće se moći ostvariti. Zašto? Ljudi više nisu ovce. Kad im kače puške na ramena, sve češće se pitaju zašto. Pa da, ni meni nije jasno kako se to Bosna i Hercegovina brani u Avganistanu. Moraću to već jednom pitati ministra odbrane.

Fizika inercije i kukanje bez motike

Ima tih fizičkih zakona puno, ne bih sad svaki primjenjivao na život. Predugo bi bilo i dosadnije nego što već jeste. Skoncentrisao bih se ovaj put samo na inerciju. Inercija je, znate već, nastojanje tijela da zadrži stanje kretanja ili mirovanja. Narodski, ono što ide i dalje bi išlo a ono što stoji i dalje bi stajalo. Pa u čemu je problem, pitaćete me. A ja ću vam reći da je više došlo vrijeme da se pokrene i ono što stoji i da otpuhne malo ono što već treći put oko Zemlje optrčava i ne zna gdje je pošlo. Po inerciji se kod nas i živi. Živi se danas jer se živjelo i juče. Čeka se tih 150 KM boračke naknade, 300 maraka penzije i isto toliko mirovine, čeka se topli obrok da se kupe cigarete, TV dnevnik da se ispraznimo, čeka se politička dijaloška emisija da "naši" nadgovore "njihove", sljedeća pa opet sljedeća, čeka se bezvizni rež... Uh, pardon, bezvizni režim smo dobili, onako, više po inerciji, dobila ga Srbija - pa da ne ispadne da su zločesti baš prema muslimanima, jer ovdje ima puno muslimana. Po inerciji je cijeli svijet zao prema muslimanima, pa im ovdje od 1995. (pogotovo poslije 11.9. i rušenja Tornjeva blizanaca) moraju ići "niz dlaku" - što odavno čine ti iz "svijeta", već po toj istoj inerciji. "Bezvezni režim" smo dobili i tako su nam oduzeli naše inertno pravo da kukamo kako ne možemo nigdje putovati. Sad možemo, ali, eto, već po inerciji, nigdje ne putujemo. Kukaćemo po inerciji, zbog nečeg drugog.

Pravni ugostitelji

Pravni fakultet u Mostaru se, baš me Mica danas podsjeti na to, upisivao kad se ne bi mogla upisati, recimo, elektrotehnika. Posla za pravnike prije rata nije bilo puno. Znalo se da je sve državno a razvoda brakova je bilo neuporedivo manje nego vjenčanja. Zapravo, skoro da ih nije ni bilo, ljudi su se trpjeli, onako, po inerciji, pravili djecu i živjeli dalje. Djecu su odgajali isto kako su i njihovi roditelji njih, često dernjavom i degenekom, po inerciji. Radnička djeca su, uprkos opštoj propagandi, postajali radnici. Generalska i diplomatska djeca bi postajali profesionalni vojnici i diplomati, po inerciji. Pogledajte samo prezimena međunarodnih pregovarača i zaštitnika prava muškaraca, žena, djece, pasa, mačaka i ostalih živuljki. Po inerciji, naravno. Ne svi, neki bi postajali rok i pop zvijezde... Ne po inerciji već po parama za gitaru i pojačalo i tati s vezama u Jugotonu i Diskotonu. Elem, ja se uz priču s Micom sjetih da smo Pravni fakultet zvali "Ugostiteljski". Zato što bi diplomirani pravnici, brojni kao heroji poslije rata, mahom postajali konobari u mostarskim kafićima. I kad bi im se ponudio posao u struci, oni bi se nerijetko i dalje držali tacne i svog već višegodišnjeg konobarskog zanata. A zašto? Pogodili ste. Po inerciji.

Nevladina inercija

Inercija zna biti dobra stvar. Belgija je već mjesecima bez vlade, ali po inerciji, ljudi poštuju zakone i bez vlasti. Bosna i Hercegovina je već skoro isto toliko bez vlasti, ali se po inerciji to i ne smatra toliko strašnim i tradicionalno se ne provode zakoni, pa se još poziva na Belgiju. Po inerciji se i laže, kaže se da vlast postoji i da je najbolja do sada. U atmosferi viševlašća a ponegdje i bezvlašća, vlast se i ne doživljava kao nešto bez čega se ne može. Ipak, fascinantni su pokušaji da se u ovih deceniju i po postojanja čudne zemlje sa čudnom vlasti, pokušava stvoriti nova inercija. S tim što se ta inercija u mlada doba nazove čak i tradicijom. Ono što se ponovi više puta, čak i ono što se desi tek drugi put, u nedostatku stvarne tradicije, zove se "tradicionalnim". Tako imate, recimo "tradicionalne treće po redu književne susrete Tog i Tog". Do sada se vjera povezivala s tradicijom, s pravom. Božić, Vaskrs, krsne slave, odijevanje naroda u prošlim vijekovima, to jeste tradicija. Ali, rafting, recimo, nije. Rafting je čak strana riječ. A rafting je dobio tradicionalnost, po inerciji valjda, kao i sve drugo. Naši preci, na primjer, tradicionalno nisu bili toliko blesavi da se u čamcu, pogotovo ako ih Turci ili Nijemci ne gone, strmoglave niz divlju Ćehotinu i udaraju glavama od oštro riječno kamenje. Pogotovo "sporta radi". Sa Starog mosta se do sedamdesetih godina nije skakalo, barem nikad masovno a rijetko dobrovoljno. A sad Mostar ima četiristo četrdeset i neke skokova sa Starog mosta, i to još tradicionalne! Tih trideset i dvije turske familije koje su prve živjele oko Mosta (kuga pomorila sve, puno prije toga, preživjeli zbrisali prema Dubrovniku) nisu bile toliko blesave da sa ćuprije skaču u divlju rijeku. Tradicionalno i po inerciji se znalo za šta je Neretva. Za napit se, gaće i noge oprat' i za vodu zahvatiti. Tradicionalno nije bila za plivanje, skakanje i takve budalaštine.

Metafizička inercija tradicije

Bosna ima svoju tradiciju, novu, od prije deceniju, deceniju i po. Tradicija zavirivanja u tuđi lonac, recimo. Po inerciji, mora se znati ko šta misli, i to što prije. I osuditi ili odobriti to mišljenje, tradicionalno u roku odmah. Tradicija mijenjanja i stvaranja tuđeg mišljenja je, po inerciji i neprirodnim zakonima, postala pravilo. Prvenstveno najvažniji događaj u kulturološkom stasanju "metafizičke Bosne, zadnji po redu rat. Po dugo oprobanom modelu "tuđe nećemo - svoje ne damo", istine koje imaju ispričati drugi ne važe a vječne istine koju prića Bosna moraju se održati uspravnima, tradicionalno i po inerciji ispravne - bez obzira na protivargumente. Tradicionalno gola, bosa i prkosna od inercijskog sna, Bosna je uvijek spremna da, i u pjesmi gologuza i pospana, primi milostinju bez obzira na to odakle dolazila. Tolerantna prema parama sa Istoka i sa Zapada, Bosna je široke ruke koju pruža po cijelom svijetu.

Bosansko, naše a svjetsko

Jedna od rijetkih prilika kad svijet može doći ovdje, da mu se Bosna iskuka i izjada, da ga se počasti i napije, provoda i provoza, postala je „tradicionalna. Taj festival u Mostaru zovu i "klizni" zato što se pomakne kad mu u termin upadne sveti muslimanski mjesec, ramazan. Bosanski Sarajevo film festival je možda posljednji bastion odbrane novije bosanske tradicije, gdje Bosna može sebi pridati naslov "naše a svjetsko". I jedna od posljednjih prilika u kojima se može čaršijski mentalitet i običaj utjerivanja svoje pameti u tuđu glavu prikazati kao otvorenost i srdačnost. Ta avantura već odavno košta jako puno za bosanske prilike, koliko košta otvaranje ili spasavanje par fabrika koje bi zaposlile stotine ljudi, i to u Sarajevu, gradu u kojem se već godinama sve manje proizvodi i gdje su industrijske zone već tradicionalno i po inerciji postale stambene. Famozni bosanski film sa "udijeljenim" a ne dodijeljenim (pogotovo ne zasluženim) svjetskim nagradama, već odavno nema nikakvu pozadinu i jasno je da u svijetu može izazvati tek kratkotrajno zanimanje i odglumljeno odobravanje, možda političku simpatiju. Nažalost, ne i da ima veći odjek ili, hajde da pogledamo prema zvijezdama, da postane klasik. Dakle, nekada jako loše skriveni cilj za naše prilike skupog festivala je onaj koji je stajao rame uz rame s filmom kao izgovorom. Festival već odavno nije kvalitativno filmski, poput Kanskog ili Pulskog. Ostao je tek sredstvo utjerivanje bosanske gole i bose, pospane i inertne filozofije bola i prodaje patnje. Crveni tepih prostrt po krvavom tlu i islužene nekadašnje glumačke veličine koje uglavnom i ne znaju gdje su došli te gomila potrošenog bosanskog i hercegovačkog novca su već tradicionalna stvar. A crveni tepih je dovoljno povući za kraj. Odmotaće se, već tradicionalno, sam, sad već samo po inerciji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.