Dane na dugoj liniji

 Takvi satovi, najčešće crveni, prodavali su se za samo nekoliko dinara. Dane Kokić ga je kupio od Cigana u uličici ispod Zelenog venca, kad je parkirao autobus kojim je dovezao putnike. U blizini se nalazila i poslovnica "Tursa". Imao je sreću da se zaposli desetak dana po bijegu iz Knina i po dolasku u Prištinu. Nije ni pomišljao da su to dva strašna mjesta gdje nije lako ni uteći, ni postajati. Bio je sretan da svojoj porodici, sinu i kćerci, odrasloj djeci, omogući dalje školovanje, a ženi Ani da im spremi ručak.

Trenutak za Anu

Isti posao, vozača autobusa na duge linije, čak do Azerbejdžana i Tadžikistana, Dane je godinama obavljao i u Kninu. Na posao je odlazio na vrijeme, a to znači mnogo ranije, jer o tome se brinula i Ana. Ona i jutros zasu kafu u vodu koja je na rešou brzo provrila. U sobi zamirisa. Ona osjeti slađe disanje njene djece, Miloša i Danke. Ova jutarnja šoljica kafe popijene na klupi u dvorištu, jedini je trenutak u toku dana koji Ani pokloni njen muž, prije nego će krenuti na put, koji nije lagan i bezopasan. To njegovo izbivanje, kao i njeno osjećanje da je manje vrijedna u odnosu na njega, činilo je Anu ljubomornom. Dane joj nije davao povoda, volio je on njeno bujno tijelo i njenu dječju bezazlenost, a sve, za nju bolne zadjevice pokušavao da okrene na šalu. Ali ljubomori nisu potrebni razlozi ni povodi, ona kao rđa glođe i sebe i svoje bližnje.

Ovi prognanički dani Ani su bili nesnosno dugi, ispunjeni tugom i još većom brigom za porodicu. Prije nego će popiti zajedničku kafu, Dane se na česmi u dvorištu ispljuska, zadrhta od svježeg jutra i hladne vode, strese se i pogleda u nebo: "I danas će biti pakao". Udisali su miris kafe koja se pušila iz šoljice, kad se Dane prisjeti da joj kaže kako će danas poslije podne doći jedna žena koja radi s njim u "Tursu" i donijeti im peglu, nešto posuđa i domaćeg sapuna... "Što si zinula? Peglu će ti, rekao sam, donijeti jedna žena, zar nisi neki dan kazala da ti treba, da ovako neispeglan ne mogu među ljude i na posao, samo znaš da se čudiš, da zineš..."

"Jesam li ja išta kazala", zaplaka Ana, a kad je njen Dane u pitanju, njoj nikad nije bilo teško zasuziti. "Žena mi je, čovječe, to sama ponudila, kad je vidjela kako pred polazak kvasim dlanove i ispravljam zgužvane nogavice". Kako Dane pokuša da joj objašnjava, kod nje izazva i drskost: "Ej, ne znam šta da ti je ponudila, ti ne bi odbio, je li tako?" "Tako je, ne bi, pa šta? A ti kao da si na svom bunjištu, što si se raskokodakala ovako rano, kruva ti, ja ne znam još jesam li živ osvanuo..." "Nego što si, ti da si na kraj svijeta uteka bio bi isti, pljunuti Danja, slavni Dane Kokić..." Ona nije znala niti je mogla da shvati da ni ona nije utekla od sebe, jer promijeniti zrak koji udišeš, ne znači promijeniti i dušu kojom dišeš.

Najuzbudljiviji trenutak

Odlazak autobusa iz Prištine za Beograd, u ranim jutarnjim trenucima, nikad na vrijeme, bio je tih, pospan i mrzovoljan. Zato je njegov povratak značio veliko iščekivanje i mnoge nade. Ispred poslovnice "Tursa" okupili bi se ljudi mnogo prije njegovog dolaska. Bila je to rijetka prilika da se sretnu i prepoznaju, izmijene misli i novosti. U to doba, kad se smiruje ljetna vrelina, vazduhom iznad grada raspršuju se tragovi svjetlosti dugog toplog dana, žmirkaju blijeda ulična svjetla. Ljudi iščekuju, kao da brod pristiže u neku malu luku i kej se šareno zatalasa. Neko bi samo da osjeti miris daljina i putovanja kad već sam nije među sretnima koji su se naputovali i sada pristižu. To je događaj s kojim se u gradiću završava dan, nakon toga će se sve smiriti i tiho prepričavati ko je gdje i zašto putovao.

Najuzbudljiviji je trenutak kad Dane pravi zaokret iza hotela da bi ušao u uličicu kojom će, opet, u velikom luku skrenuti prema "Tursu". Čini se da je taj zaokret bezmalo pun krug i da će Dane svakog trenutka točkovima zaparati rub izrovanog trotoara, ili se, nagnut, sasvim prepustiti strani koja se savija. Sjedeći visoko za volanom, jer autobus "Tursov" je dvospratan, on izgleda kao pobjednik koji je sve na svom pohodu osvojio i samo još na kraju treba spretno da prođe kroz neki slavoluk i oko vrata okači vijenac od ruža. Dešava se da oni koji ga čekaju zaplješću u trenutku kada on pobjedonosno zaustavi autobus ispred "Tursa", pored samih njihovih nogu. Umoran, ali svečano i važno, Dane tada izlazi, dok se bezbroj zahvalnih ruku pruža prema njemu. A još je svečaniji trenutak kad se svi smire i stišaju, a on počne da im dijeli ono što im je donio i što oni očekuju: pisma, pakete, novac.

"Kako će vam dati novac bez lične karte, otkuda i kako da znam da ste vi taj kome je novac poslan, recite pošteno, molim vas", - obraća se čovjeku koji uporno opisuje kako izgleda žena koja mu je novac poslala: "Ccrnka, visoka, piše ti na poleđini, čovječe, njeno ime i prezime, njena adresa i telefon, šta još hoćeš?"

"Ne budite drski i uporni, meni nije važno ko novac šalje, već kome ću ga uručiti, je li vam jasno?"

Miloš prilazi ocu koji je podijelio sve što je dovezao, iznio velike pakete iz spremišta za prtljag: "Nama ništa nisam donio, ali sam našao advokata, predao sam mu sva dokumenta, to je najbrži put za odlazak u Kanadu". "I najskuplji", pokunjeno će Miloš. "Ako hoćeš da odeš, plati. Ili čekaj dvije godine, čekaćeš i kad platiš".

Povratak kući

Sam, i zadovoljan, što hoda nakon duga sjedenja, Dane usporava svoj korak pješačeći prema Objektu. Ana je pripremila večeru, namjestila ležaj, i kad Dane naiđe, ona se pritaji i napravi se kao da je zaspala. Dane priđe, dodirnu je, ona se kao trže, brzo ustaje, prebacuje pletenice na leđa: "Jesi li tamo ručao?" "Nisam, čekao sam večeru... naravno da sam ručao. Na svim drumovima ima kafana pored kojih stoje autobusi. Dobro gazdi, dobro vozačima, putnicima kako bude." "Ma, znam, ali nisam znala da je ođe isto kao kod nas..."

Na česmi u dvorištu, na kojem već nikog nije bilo, Dane se skide i kao obično isprska hladnom vodom. Ana ga gleda kroz prozor iz boravka, uze lavor koji je danas donijela žena iz "Tursa"  natoči vode iz česme kod šanka, nasapuna ručnik i sama se začas istrlja. Osjeti kako joj se koža toplo isparava. Dane uđe s ručnikom oko butina: "Ko nov sam, nakupio sam se prašine i tuđih mirisa..."

Kad Dane večera, i oni se zajedno uvukoše ispod pokrivača, on je obgrli, Ana slatko zastenja. Njegova ruka na njenim ustima zaustavi male zvučne znake velikog ženskog zadovoljstva i ispunjenosti, ote joj se samo jedno teško, suzdržano "a, joj"!

Sputanu svoju snagu, taloženu tokom dana, Dane je sada pružao svojoj ženi i ona ga je primala toplo i bujno, rastvoreno i meko. Zahvalna, dvostruko mu je uzvraćala njegovu miloštu. Takvi njihovi trenuci, potirali su sve male čarke i koškanja, iznova je hrabrili i bodrili u njenoj vjeri u njega i u njihovu ljubav.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.