Danas te objavim sutra te pohvalim

Objavim te pohvalim te

Veoma zanimljive su pohvale koje upućuju izvjesni mediji drugima. Još zanimljivije je pratiti kome kada i kako objavljuju tekstove. Gledam tako u jednim sarajevskim dnevnim novinama objavljen tekst bliske suradnice te novine i sutradan u istim novinama u čuvenoj rubrici za ocjenjivanje taj isti tekst pohvaljen sa jednim prstićem nagore. Kako u Sarajevu postoje novinarski tabori tako je podjednako moguće pročitati pohvalu sjajnom pisanju svoga taborskog  kolege, vidjeti preuzete citate ili čak čitave tekstove kako bi se pokazala bratsko-sestrinska solidarnost, a onda bi opet ti isti tekstovi ili citati bili pohvaljeni u rubrikama namijenjenim za to. Inače rubrike za pohvale su namijenjene samo probranim, kao uostalom i rubrike za kritiku. Nema miješanja, zna se što je za koga. Izuzetke čine slučajni prelasci iz prijateljskih u neprijateljske relacije, te spomenute rubrike bivaju obogaćene novim likovima.

Moralno čistunstvo

Posebnu moralnu poduku možete pronaći kod nekih urednika sarajevskih sedmičnih novina koji ne samo da vas podučavaju što znači biti moralan već i javno hvale svoju moralnost. Ono što također zadivljuje jeste isticanje moralnih kvaliteta u ime kojih javno nastupaju spram svih drugih koji to definitivno nisu, kao i neprestano moralno omalovažavanje kolega iz struke, a koji ne pripadaju istom taboru. Njihova nemoralnost (nepodobnih kolega iz struke) je uvijek i nanovo neupitna jer samo su oni građanski orijentirani moralni i samo oni znaju prepoznati dobrobit za bosanskohercegovačkog čovjeka. Oni i kada, ne daj bože vrijeđaju, to rade sa pedagoškom svrhom ispravljanja grešnika.

Tabori

Tabori! Tabori su sinonim za ove medije. Ako nisi sa nisi nikako. Ako smo u bratskoj bliskosti naš medijski prostor vam je neograničeno otvoren uz puno riječi hvale. Ako se na jednog čovjeka ili instituciju, političku partiju ili lidera okomi jedan taborski medij okomit će se svi iz drugog tabora odmah u narednom broju. Ako treba da se vrijeđaju drugi mediji onda združenim snagama onako opozicijski napadaju bez milosti. U tabore se ne ulazi lako. Treba pokazati odanost, a odanost se ogleda u prepoznavanju uvijek istih neprijatelja. Žestina javnih napada na iste mete je ulaznica u svijet veoma opasnih, a opet uvijek ugroženih građanskih, urbanih, antinacionalističkih medija. Tabori su još po nečemu zanimljivi. Ukoliko postoji opasnost da neki potencijalno zanimljivi medij nije dovoljno "pokriven" istomišljenicima, novinarske prekomande u te druge medije se obavljaju po hitnom postupku. U zadnje vrijeme se osvaja i Internet prostor i gradi mreža istomišljenika i na tom polju.

Drugačije mišljenje ili kontrastavovi u antinacionalističkim medijima su nepoznanica. Pisati o nečijem kriminalu na primjer znači pisati samo na osnovu jednog izvora i bez izjave strane o kojoj je riječ. Intervjuirati osobu koja je na meti za odstrel tog medija? Ma ne dolazi u obzir. Zamislite samo da nešto dobro kaže, da ponudi kontraargumente? Pa propade teza da nije dobar. Zamislite samo da se u istom tekstu o nekoj temi nađu dokumenti koji relativiziraju novinarsku tvrdnju veoma često temeljenu na osobnom stavu i osobnoj netrpeljivosti prema onome ili onima o kojima se piše. E nema ni to, jer propada ranije zacrtana odmazda prema objektu pisanja. Drugačije mišljenje, a samim time i kultura dijaloga su ipak još kilometrima udaljeni od vatrenih zagovornika (jednostrane) pravde i BiH po mjeri svih njenih građana.

Pravo na odgovor

Pravo na odgovor bi trebalo biti zagarantirano pravo svakom građaninu. Dakle, odgovor u novini ne bi trebao biti neka posebna privilegija, a još manje bi uredništvo novine trebalo da se javno hvali u svojoj novini kako zbog svoje velikodušnosti i želje za otvorenim građanskim dijalogom omogućava neistomišljenicima pravo na odgovor ili pravo na reagiranje. Ali eto, dešava se i da se uredništvo javno pohvali kako je otvoreno za suradnju i kako ispunjava svoje obveze.

Neistomišljenik skoro da i ne spada u kategoriju čovjek. O neistomišljeniku se može reći samo najgore i ne treba birati ni rječnik ni metodu njegovog prokazivanja. Njega se vrijeđa na sasvim personalnoj osnovi, njegova obitelj postaje javno dobro kojim se raspolaže kroz novinarske retke prema zamisli novinara. Reći da netko ne radi dobro svoj posao je suviše sterilno i ne privlači ničiju pažnju, ali zato reći da je netko ološ i ideološko đubre je već mnogo privlačnije i bolje se šalje poruka čitaocima. Pisati o neistomišljenicima u spomenutim medijima znači na mjesta na kojima bi se trebali nalaziti razlozi za kritiku stavljati epitete i osobna mišljenja (čitaj: uvrede).

Novinarska nesolidarnost

Novinari su rekoh podijeljeni u tabore. Za njih ne postoje oni izvan njihovog tabora kao kolege iz struke, već samo kao ološ, nacionalistički plaćenici, mafijaši i antinovinari. Tako je nedavno najčitanija sarajevska dnevna novina slavila 5000. broj a kolege iz opozicione dnevne novine su im priredili na tri strane čestitku u vidu najbrutalnijih uvreda, jer ovi naprosto nisu iz njihovog tabora. Ono što vrijedi za utaborene ne vrijedi za sve one koji nisu sa njima. Solidarnost na djelu je samo unutar grupe, a svim ostalim novinarima neka se dešava samo najgore, pravilo je građanskih medija.

Građanska orijentacija

Hm, ovo je najzanimljivija pojava u našim medijima. Ima dakle medija koji sebe vide ili žele vidjeti kao nekakve građanske medije u kojima ima mjesta samo za prema njihovoj mjeri krojene suradnike, teme i uzorite intelektualce. To bi otprilike izgledalo ovako: dobri su samo oni koji smatraju da je istina jedna i to viđena okom iz Sarajeva. Pošteni su samo oni oko njih jer gledaju kao oni. Žele dobrobit zajednici samo oni koji poput mantri javno ponavljaju neprijatelje ove zemlje. Jedino oni pravim očima vide i pravim jezikom ukazuju na probleme u zemlji. Jedino oni mogu i trebaju da plasiraju povjerljive podatke i snimljene razgovore jer je to diskreciono pravo novinara, ali drugi to ne smiju da rade jer su odmah mafijaško-nacionalistički plaćenici. Jedino oni znaju koliko i gdje ima istinskih privrženika ovoj zemlji i nepogrešivo to ističu. Jedino oni znaju tko su dobri a tko loši novinari i kome treba dati medijski prostor, a koga treba surovo kažnjavati u tom istom prostoru u borbi za pravdu i jednakost.

I konačno jedino oni brinu tko će biti na čelu regulatornih agencija, novinarskih vijeća i raznih novinarskih udruga. Baš interesantno, a zašto li?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.