Dan kad se izabralo

Ja sam neobično vezan za Francusku. Bio sam par puta, kratko. I nisam bio kao u Hrvatskoj i Srbiji, svoj na svome, državljanin i građanin, bio sam stranac. I strašno me zaboli kad je neki nered tamo. Skoro kao kad se dogodi nešto što ne valja u mojoj Hercegovini. Nije lako naučiti francuski, nije lako ni voljeti daleku zemlju kao što je Francuska, ali meni nije bilo teško ni jedno ni drugo. Tako je kad se voli. Ja živim u jedinoj državi u Evropi koja u imenu još ima "i" kao veznik, u Bosni i Hercegovini. Zadnja je bila Srbija i Crna Gora, koliko se sjećam, da je imala to "i" usred imena. Elem, kad je neki nemir, demonstracije, štrajk, pobuna u Francuskoj, meni se smrkne i išao bih tamo da im kažem da ne bacaju prašinu uz vjetar već da se svi skupa Bogu zahvale na zemlji koju imaju.

Vladavina brojnijih

Moja je zemlja nastala prije nešto manje od dvije decenije. Zloupotrijebljena je, naime, demokratija, najveća tekovina modernog društva. Dva naroda su odlučila za treći. Na dvije državne televizije, na BHTV i Federalnoj, svake me godine ubjeđuju da su svi narodi u ovoj zemlji htjeli samostalnost, valjda misleći da su ljudi ovdje tupi, glupi, neobaviješteni i slijepi kod očiju. Izašlo je 64 odsto stanovništva od kojih je 99 odsto bilo za nezavisnost BiH. Izašli su uglavnom Hrvati i muslimani (sada Bošnjaci), odlučili za Srbe koji su uglavnom ignorisali referendum. Sve u pravom i već uhodanom maniru zloupotrebe demokratije. Dakle, demokratija je postala sredstvo potčinjavanja i majorizacije drugih, suprotnost onome što demokratija u suštini jeste. A u neku ruku, i nije tako. Jer, demokratija je vladavina većine. A u ovoj zemlji, Bošnjaci i Hrvati su u većini. Doduše, i Srbi i Hrvati su skupa u većini. Baš kao i Bošnjaci i Srbi skupa. Jer, iako vam to ne kažu na televiziji, demokratija nije vladavina svih. Demokratija je vladavina većine.

Ko se za šta borio

Treba li reći da se od tada ništa nije promijenilo? I sad jedan narod bira predstavnika drugima, drugi trećima, treći drugima i prvima, opet u ime demokratije. Jer, nije sve u uspjehu. Bosna i Hercegovina je nastala, međunarodno je priznata, članica je UN, čak i Islamske konferencije (!?), ali je ostala tamna mrlja nastanka i 100.000 mrtvih koji su se borili za i protiv postojanja ovoga u čemu živimo. Svi su sada borci, i oni "za" i oni "protiv". Svi su zaslužni za ovo za šta se, kako sad vidim, niko nije borio. Zapravo, neki su se borili baš za ovo. Hm, mislim, neko pametniji od mene je rekao "Ko se za šta borio - vidi se po tome što je stekao". I sad se neki, kažu, bore za ovu državu. Ja bih prije rekao da se bore za svoje mjesto u njoj...

Slave, ne slave, rade, ne rade, ne rade i slave ili samo ne rade

Dan državnosti se slavi u pola zemlje, kažu. Zapravo, slavi se u trećini zemlje. U RS se ne slavi ni neradno ni svečano. U Federaciji BiH se slavi neradno u kantonima sa hrvatskom većinom a neradno i svečano u kantonima s bošnjačkom većinom. U nekadašnjoj Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna slavi se ponegdje neradno, a ponegdje svečano. Autonomaši slave Dan državnosti neradno, a "džamijaši" (neslužbeni naziv Autonomaša za pristalice Alije Izetbegovića a ne Fikreta Abdića) neradno i svečano. Državna i Federalna televizija iz Sarajeva zdušno i jednoglasno, baš kao i svake godine tog prvog u martu, osuđuje one koji ne slave, pogotovo one u RS koji niti ne rade niti slave. I redovno se na taj dan na Federalnoj i državnoj televiziji pojave Srbi i Hrvati koji, onako sarajevski, ubjeđuju i mene i ostatak svijeta da pred nama stoje bolji dani u nezavisnoj, demokratskoj, cjelovitoj, suverenoj, jedinstvenoj, nedjeljivoj, samodovoljnoj... Još samo da neko spomene seoski turizam kao naš spas i izlaz iz ekonomske krize, pa da zaplačem od sreće i optimizma.

Do carine tri putića

Ja nisam izašao na taj nesretni referendum. Ne zato što sam Srbin. Zapravo, nisam ni sad neki Srbin. Ni hrišćanin nisam nešto, pa da neko kaže "mašala hrišćanina". Tada mi, u vrijeme tog referenduma, još nisu toliko puta ponavljali da Srbi ništa ne valjaju pa mi nije bilo zanimljivo to što sam Srbin. Vjerovatno ne bi ni sad bilo da nisam na teži način saznao da sam to što sam. I hvala im na tome. Nikola Tesla, Duško Popov, Petar II Petrović Njegoš. Pa i oni što su svojim izborom Srbi, Ivo Andrić, Meša Selimović, Osman Džikić, Emir Kusturica, čine da mi ne pada nimalo teško što sam to što jesam. Jer, znate, nije da se hvalim (uh, što masno slagah), ali čovjek iz mog naroda, Nikola Tesla, doslovno je izmislio dvadeseti vijek. Nije to malo, znate. Dakle, nisam izašao na referendum o otcjepljenju od Jugoslavije. Zato sad tražim pasoše po cijeloj bivšoj Jugi. Hoću da sam svugdje kod kuće. Ovaj krnjatak Jugoslavije mi je nekako... premalen. Kad se čovjek zamisli u autu, postoji realna opasnost da zgazi kakvog nesretnog carinika na mjestu gdje nekada nije bilo granice.

Pisci pred pokoljem i mobilizacijom

Iskreno, ova zemlja se, što se mene tiče, može zvati i Srbija i Hercegovina, Hrvatska i Hercegovina, ja sam svakako u Hercegovini. Ne kažem ja da su ti ljudi u Bosni gori od nas u Hercegovini, iako su svi oskarovci ili nobelovci rođenjem ili porijeklom odavde. Osim Andrića, naravno. Ljudi su ti Bosanci, namah isti kao i mi, možda malo niži i kosmatiji. Valjda zbog pokolja ili mobilizacija, da se lakše sakriju. Jer, i među piscima ima neke razlike. Bosanski pisci razvlače i suču, kao pitu, šire i duže priču poput jufke. A hercegovački govore kratko i odsječno, kao da sijeku i udaraju, kao da režu jufku za kadaif ili špagete. A, osim toga, na primjeru Veselina Gatala i Miljenka Jergovića mogla bi se prikazati i fizička razlika među piscima iz Hercegovine i iz Bosne. Ja sam, recimo, prilagođen hercegovačkom krajoliku. Ovako ćelav s bradicom, lako mi se sakriti iza kakvog kamena. Bradica mi može odglumiti kržljavu hercegovačku travicu. Pokolj ili mobilizacija se lakše, dakle, u Hercegovini izbjegne ako si ćelav kao suri kamen hercegovački. Dok, recimo, Miljenko Jergović, tipičan bosanski pisac - jufkorastezač, onako čupav i kosmat može lako da se sakrije za kakav grm ili u draču, u cilju izbjegavanja pokolja ili mobilizacije. Genetika je čudo, znate.

Koji mi je šejtan, smeću jednom?

Pa šta sad? Jesam li ja neki naopak čovjek pa ne volim svoju zemlju? Moja zemlja bi mene trebala voljeti, zar ne? Donio sam joj književne nagrade ovdje, u zemlji u kojoj pišem, čak i u Srbiji i u Hrvatskoj, u svim žanrovima, od priče, preko zbirke priča, zbirke pjesama, romana, drame... Nijedna politička, onakva kakvu dobijaju državni pisci i pjesnici. A u mojoj zemlji, predsjednik fondacije za izdavaštvo, Mile Stojić, naziva me, nećete vjerovati, "smećem". A i on je, čini mi se, bio u ponekom žiriju za poneku moju nagradu. Veselin Gatalo, nakon 13 objavljenih uspješnih knjiga poezije i proze, za čovjeka koji je uhljebljen na državne jasle, za Mileta Stojića, čovjeka finansiranog iz poreza koji Gatalo plaća, je... smeće. Aferim Mile, svaka čast, za rječnik i epitet. Tako se to radi u kulturnim sredinama? U pravnoj državi, državni polupjesnik sa zbirkom pjesama pod patetičnim nazivom "Među zavađenim narodima", trebao bi imati bolji rječnik, pa makar za tu smijuriju od zbirke dobio "Goranov vijenac" u Hrvatskoj. Pričao sam s par članova žirija o tome, pitao kako su mu dali nagradu tog ranga, oni samo šire ruke i sliježu ramenima. Ipak, rječnik bi trebao malo "uljuditi". Pogotovo ako koristi državu za zapošljavanje rodbine i dobijanje i dijeljenje književnih nagrada. Znam, znam, talenat država ne može dati, zato se ponešto uzme od Bodlera i Prevera, sklopi i nekako ukalupi, ali takvi izrazi... To samo državni polupjesnik i ideološka veličina može izreći, u hroničnom nedostatku argumenata. Doduše, Miletu Država služi da bi je ujedinjavao. A pisac mu je, eto, smeće. Pa dobro, ako tako mora biti. Mogu s ponosom reći da ću ostati sve što Mile ne voli, makar mu kćer nikad ne predložila nijednu moju knjigu za prevod na strani jezik a on nikad nijednu u Fondaciji ne objavio.

Za Mileta i mnoga ljeta

Jedan moj prijatelj je objavio jednu pjesmu od državnog Mileta Stojića. Portal čitaju Miletovi zemljaci, oni koji Stojića baš i ne "gotive". Mile je tada poslao niz svađalačkih poruka raznim ljudima koji pišu za taj portal. Jednoj mojoj prijateljici i jednom mom prijatelju - možda još ponekom a da ja ne znam. Prijatelju je prijetio da će mu to biti kraj spisateljske karijere. Jer, Mile, čini se, misli da ima tu moć. Nažalost, čini se da i ima. Prijateljici je bilo smiješno, prijatelj se malo, da priznam, i zbunio. Sa objavljivanjem sporne pjesme nije imao ništa, baš kao ni prijateljica. Ali, Mile misli da je sve u svijetu, baš kao i oko njega, uniformno i uvezano, da je sve van Sarajeva jedna velika zavjera protiv njega i njegove pozicije u tom istom Sarajevu. Ali, nije. Nemamo ni ja ni urednik tog portala ništa protiv Mileta, ni dvoje spomenutih, čak ga i ne zovemo "ono" kao u njegovom rodnom kraju gdje mu ni muškost više ne priznaju. Mile sumnja u sve i svakoga, mrzi sve što i njegova sredina, iz čiste potrebe da zadrži privilegije i mjesto koje je teškom mukom i poricanjem kvaliteta i htjenja svog rodnog kraja i naroda, stekao. Dobro, stekao je imidž i mržnjom prema "četnicima" (Srbi van Sarajeva, Tuzle, Zenice - op. a.) i RS. Vjerovatno je dobio i koji poen nazvavši mene "smećem". Pa dobro, u svijetu Mileta Stojića, cilj opravdava sredstva. Dakle, borba za Državu je, borba za svoje mjesto u njoj. Već rekoh, ali nije zgoreg ponoviti.

Za državu održive državnosti

Ja trebam državu koju ću voljeti, neku nastalu na pošten način i u kojoj me neće, nakon svega što sam učinio za nju, zvati "smećem". Želim državu koja neće nastati preglasavanjem i ubijanjem, lažima i prevarom, u kojoj će svaki narod moći odlučivati sam o sebi, barem sebi predstavnike izabrati. Želim državu u kojoj mi neće biti žao plaćati TV pretplatu i gdje me državni zaposlenici preko ekrana neće zvati agresorom i gdje polovinu zemlje neće zvati genocidnom. U međuvremenu, mogu reći samo jedno. Neka Bog poživi Francusku! I, sretan dan državnosti svima koji ga slave.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.