Da li je dobro imati dobre komšije?
U posljednjih nekoliko dana u ovoj zemlji dogodilo se par obećavajućih posjeta političara iz susjednih zemalja, velika ministarska konferencija u Sarajevu i posjeta poglavara Islamske zajednice u BiH Banjaluci. Možda i nisu sva goruća pitanja riješena na ministarskoj konferenciji, ali je najbitnije da je održana u BiH. Još bitnije je da je 48 izaslanstava posjetilo Sarajevo i da je barem tijekom toga dana taj grad podsjećao na evropsku metropolu. Ali sve što je lijepo doživi osudu takozvanih branitelja suštinskih interesa ove zemlje. Pa tako u kolumnama građanskih sarajevskih novina možemo pročitati osudu svega što je u spomenutim događajima ulijevalo nadu.
Tako možemo pročitati da je konferencija pokazala "duboki nesporazum između Sarajeva i svjetskih centara moći". Možda se zaista i može govoriti o takvom nesporazumu svjetskih centara i Sarajeva, ali zasigurno ne zbog ove konferencije nego zbog politike koja dolazi iz Sarajeva. A kako, srećom, sarajevska politika nikako nije mogla dominirati ovim skupom, onda je stav o nesporazumima samo potvrdio da nesporazumi nisu na strani međunarodnih faktora nego interpretatora političkih prilika u BiH u ime građanske ili još bolje, kako čitam nedavno, "probosanski orijentirane javnosti". A ova "probosanska javnost" je upravo ona koja život zemlje vidi samo jednim okom iz samo jednog kuta, a to onda ne može biti nikakva probosanska opcija, jer isključuje druga politička gledišta i volje koje ih pokreću. Kriva je za građanske interpretatore i međunarodna zajednica koja "u svojoj nemoći, stoji na stanovištu da su postdejtonski politički ugovori između Bošnjaka, Srba i Hrvata isključivo stvar domaćih aktera." Baš se nešto pitam, pa čija bi to stvar trebala biti, recimo Papuanaca, Mongola i Haićana? Naravno da treba da bude unutarnja stvar domaćih političkih aktera. No ta unutarnja stvar opet uključuje, baš tako, predstavnike sva tri naroda podjednako, a ne neke manje a neke više. I tako u tim građanskim analizama vidimo za promjenu da je jedini izvor bosanskohercegovačkih frustracija, u stvari, Dodik, kao i da "svijet kako zna i umije treba da obuzda i privede pameti Milorada Dodika". A tko se za ovo zalaže: "ovdašnji političari i probosanski orijentirana javnost, mahom bošnjačke provenijencije". Dakle, ovi koji su za cjelovitu i nedjeljivu, svagda samo jednu i suverenu, pri tome multikulturnu i otvorenu BiH, e oni smatraju da su Srbi bez pameti jer su izabrali svog lidera koji je bez pameti, pa će eto oni prosvijetliti sve te ljude kako treba da obuzdaju Dodika u njegovom ludilu. Toliko u uvažavanju volje, htijenja i opredjeljenja svih naroda podjednako u stvaranju zajedničke države.
Smatraju ovi državotvorci, nadalje, da je "dobro imati miroljubive komšije, ali mi ovdašnji ne živimo u regionu, već konkretno u Bosni i Hercegovini", a vele ovo zbog uspješnih posjeta predsjednika Hrvatske, premijerke Hrvatske i srbijanskog predsjednika našoj zemlji. Do jučer je bilo najvažnije pokazivati u i upirati prstom u ove susjedne zemlje i njihove lidere zbog njihovog nedostatka volje da uspostave prijateljske odnose sa BiH, a sada treba devalvirati njihove napore. I, uistinu, u uspostavljanju civiliziranoga dijaloga ova tri političara su u posljednjih par mjeseci učinila više nego svi oni zagovornici građanske BiH od poslijeratnog perioda naovamo. Ovi potonji su naime javno izjavljivali da nikada neće doći u Banjaluku i sa Dodikom razgovarati, a oni prvi su sa puno dobre volje to učinili. Ali, sada kada bi stvari mogle, ne daj bože, krenuti nabolje, treba obezvrijediti sve te napore, jer u suštini sve to skupa pokazuje da je "stanje u Regionu sve bolje, dok su podjele unutar Bosne i Hercegovine sve dublje". Podjele unutar BiH jesu sve dublje, ali ne zahvaljujući regionu, nego huškačkom jeziku unutar BiH i to uglavnom opet iz onih krugova koji bi po svojoj definiciji trebali njegovati kulturu dijaloga i uvažavati drugoga. To su prije svega one razne "građanske partije" i "slobodni mediji", te moralno tankoćutna intelektualna javnost. Kako rekoh, ovih dana je reis Mustafa Cerić posjetio Banjaluku i obišao gradilište Ferhadija džamije. E, ali nije ni to dobro. Prvo, bio je u Banjaluci i srušio mit o vukodlacima u tom gradu, a još su tom prilikom Dodika "obuzele emocije", a "reis je bio izdašan u komplimentima". Naime, reisov grijeh je što je rekao da se danas osjeća mnogo bolje u Banjaluci nego prijašnjih godina, da se popravljaju odnosi i konačno da to javno treba reći. Pa kako će reis, i to javno, reći da se u Banjaluci popravljaju odnosi među narodima, religijama, da trebamo biti ponosni na to i da postoji povjerenje i uvažavanje?! I muftija banjalučki eto dade Dodiku zahvalnicu zbog pomoći u obnovi džamije. Vrhunac prigovora ovom historijskom susretu je Dodikova izjava o emocijama pobuđenim ovim povodom. Brine jedino što u kolumnama sarajevskih građanskih dnevnih novina ne osvanu izjava gospodina Antona Kasipovića: "Volio bih da danas ne moram govoriti o Ferhadiji, jer da smo bili ljudi, ne bismo je ni srušili, pa ponovno gradili. Za mene to nije samo džamija, to je moje djetinjstvo, moja mladost. Počašćen sam svim što je reis danas kazao, posebno rečenicom da se bolje osjeća u Banjoj Luci, jer i treba da se osjeća dobro. Ovo je vaš grad…" Naravno ta izjava nije bitna, jer je pozitivna i plemenita. Bilo je bitno onako proizvoljno zaključiti povodom reisove posjete Banjaluci slijedeće: "Sve u svemu, i Dodik i reis Cerić obnovu Ferhadije uzimaju kao dokaz da je zajednički život moguć - valjda zato što danas banjalučkim ulicama hoda zanemarljiv broj Bošnjaka. Baš kao što je zajednički život moguć i u Sarajevu, gdje živi nekoliko procenata Hrvata i Srba." Prigovoriti obnovi Ferhadije kao dokazu zajedničkog života jednako je prigovoriti ideji BiH. Pa nisu li do jučer najteži prigovori vođstvu RS upućivani baš povodom Ferhadije, a danas, kada ono što je prije par godina bilo nemoguće postaje realnost, to treba ismijati i obezvrijediti. Koja zla volja se samo krije iza tih prigovora, koji nedostatak uvažavanja drugih u ovoj zemlji. I neka te zle volje ako se već ne umije bolje, ali je zato ne treba pripisivati drugima, jer je očigledno da drugi primjerima pokazuju da imaju dobru volju da uspostave zajednički život. Doduše onaj život koji uključuje uvažavanje, a ne omalovažavanje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
