Čudinjava čuda

Pošto riba ima pamćenje ribe, svijet joj mora biti uvijek nov i zanimljiv. Upoznaje druge ribe ponovo i ponovo. Nema dugova, nema predrasuda. Hm, nema predrasuda jer ih se ne može sjetiti, nema vremena da ih stvori. Nema pisanu istoriju, jer ne zna pisati. A i kome bi? Ostale ribe ne znaju čitati. A nemaju ni ruke da okrenu stranicu. Usput, papir bi se raskvasio i raspao, ni riblje knjige nisu duga vijeka, garant. Ne može zapamtiti ni "Riba ribi grize rep". Postoje i ljudi slični ribama. Ne sjećaju se, ne pamte, ne čitaju, nemaju puno relacija sa drugim ljudima... Zaboravljaju prijateljstva, ignorišu dugove, ne posjećuju ni svoje žive, a kamoli mrtve. Nemaju predrasuda o drugima jer o njima i ne razmišljaju. Vode ih isključivo primarni instinkti, glad, žeđ, potreba za materijalnim dobrima i skladištenjem istih. Imaju i druge nagone, ali nije ih pristojno spominjati u jednoj časnoj i poštenoj kolumni, pa makar je i ja pisao. Globalni svijet od nas traži da budemo ribe. Srbi u Srbiji, baš kao Hrvati u Hrvatskoj, polako postaju kao ribe. Evropske i europske. Ali, zadržimo se na temi, ma kako ona čudna bila.

Zapadnohercegovački čudinjavac

U Zapadnoj Hercegovini, meni bližoj geografski, postoji izraz za ljude koji su "mimo svijet", "na svoju ruku", "malo nakrivo nasađeni" i tako to. Kažu za njih "čudinjavi". Čudinjav je, recimo, čovjek kojeg prije rata nikad nisu pritvarali ili zvali na informativni razgovor zbog dugačkog jezika, kakve nacionalne "pisme" ili kakvog šverca, ili zato što mu je djed bio ustaša. Čudinjav je, recimo, čovjek koji više voli mušku pozadinu nego žensku pogledati. Ili onaj koji voli pokazivati polne organe na javnom mjestu. Čudinjav je i onaj koji ne ide u crkvu ili onaj koji iz crkve ne izlazi. Kako god, čudinjav je onaj koji izlazi iz normiranih okvira, kakvi god se ti okviri nama ili nekom drugom, čudinjavi činili. Čudinjav je, recimo, Mile Sojić, čitlučki Hrvat koji se na rodni kraj i svoje sunarodnike nabacuje drvljem i kamenjem, proglašava ih nazadnim nacionalistima i neprijateljima multikulture i tolerancije. Ne zna, jadan, da bi i sada, onakav čudinjav, lakše u svom rodu našao rame za plakanje i šolju mlaćanice nego u čitavom tom Sarajevu koje ga tapše po ramenu, koje mu je dalo vilu, pare i posao na koji ne mora dolaziti. Čudinjav je, jer ima pamćenje poput ribe, pošto više ne zna odakle je i ko ga voli a ko ga ne voli. Samo vidi ko mu može valjati da zaradi koju paru na blaćenju svog naroda i svog rodnog kraja.

Čudinjavi Jovo švercer

Čudinjav je i taj Jovan Divjak. Rođeni Beograđanin, ostavio je svoju zemlju i svoj narod da bi stao uz tuđi, u tuđoj zemlji. Za razliku od Ejupa Ganića koji je napustio svoju zemlju da bi bio uz svoj narod, ovaj je napustio svoju zemlju i narod i zamijenio ga drugom zemljom i narodom. Čudo jedno čudinjavo od čovjeka. Jeste, čekala ga je u JNA ozbiljna optužba za preprodaju oružja, ali, brate, i robija je za čovjeka. Na robiji čovjek može izaći, posjetiti rodbinu. Robija se, prije ili kasnije, odrobija. Pa, kad se odrobija, izađe čovjek. Nije preprodaja oružja ratni zločin, pa da čovjek, pogotovo ako je Srbin, dobije 15, 20 godina. Ili 30, 40, ako ne poljubi prsten i ne poliže što je pljunuo, kao Biljana Plavšić ili ona dva hrvatska nesrećnika. Skinuli bi mu čin, odležao bi koji mjesec za šverc, a i to bi mogao izbjeći. Mogao bi otići do brata, do rodbine, na sahrane i svadbe čeljadi iz nekada časne kuće Divjaka. Ovako, ostalo mu samo nešto malo zemljice Bosne, tuđe, njegove koliko je moj Madagaskar. Da ga "bosanske patriote" i nene tapšu po ramenu a da ne smije, zbog optužbe za ratni zločin, ni brata rođenog otići vidjeti. Ni kad je vidio šta je vidio, kako mu komšije iz druge zemlje a njegovog naroda odvode i ubijaju, kako ih upucavaju s leđa, nije se oslobodio straha od kazne za šverc. Strah je nerazumna kategorija, životinja koja se hrani vlastitim mesom. U velikom sarajevskom zatvoru, multikulturnom koliko i armija Crvenih Kmera, čeka. Ne izbavljenje, već smrt od starosti. Pri tom nije miran, jer je previše vidio i previše zna. Opravdani strah od "čaršije" da bi starkelja mogao progovoriti o tome, ne da se oslobodi od sarajevskog zatvora (kasno je već za to), već da si dušu tešku olakša. Čika Jova će do smrti biti heroj i nijemi svjedok čuda bosanskog otpora. Čudno toliko da ga slobodno možemo nazvati "megačudinjavim".

Čudni i čudinjavi Srbi, srbijanski doduše...

Čudinjava mi je i ova srpska namjesnička vlada u Srbiji. Onaj nesretni Vučić koji glumi Svetog Savu i supermučenika, onaj nesrećni Toma Nikolić koji izgleda kao da ga mater tjera da jede hladnu supicu. Ili onaj nesretni Ivica Dačić sa svojim šiškama i vrckavom pozadinom. Čudni su i čudinjavi da te Bog sačuva. Pa kaže Vučić kako je dosta Srbija izvozila probleme, da je vrijeme da počne izvoziti pamet. I onda sam shvatio čudinjavca. Izvozom pameti, Srbija će ostati bez pameti, dobro mu ide već sada. Sve je manje pameti u Srbiji. A prestankom izvoza problema u region, ostaće joj problemi. Tad sam shvatio šta on zapravo hoće Srbiji. Probleme i da ostane bez pameti. Ne, dragovići moji, nisam ja pogrešno razumio. Ne tiče me se šta je htio reći, interesuje me ono što govori. Jer, ipak, ja sam pisac. Riječi su moje oružje. Teško me je slagati riječima. Ako ne znam o riječima, onda mogu vratiti sve književne nagrade i otići u knjižare, pokupiti sve knjige i zapaliti ih. Stopirati sve predstave i zabraniti da ih izvode. I ovu knjigu što mi u Njemačkoj izlazi, isto. Ali, neću. Možda i zato da ne budem čudinjav sam sebi.

Đeda slušati i čudinjav ne biti

Mene je moj đed Nikola plaho dobrijeh adeta naučio. Da fratru Petru zvanom "Frapetar" nazovem "faljen Isus", popu Šešliji "Pomoz Bog", a hodži Salki "Selam alejkum". Ne daj bože da hodži nazovem "Faljen Isus" ili fratru "Selam alejkum". Pa da to dođe do moga đeda Nikole koji bi... Ne bi mene đed namlatio, samo bi me prekorno pogledao i donjom usnom dirnuo brke, što je gore od degeneka. Tada bih znao da đed Nidžo misli da sam čudinjav, mada to ne bih tako nazvao. Ne bi mi u svojoj kafani više himber u čokalj sipao i puštao me da sa odraslim rakijašima pijem i slušam njihove priče. Lažem, bi. Ali, čudinjavo bi bilo selamiti popa Šešliju. Stvari nekako i danas čovjek složi u glavi. O Srbima, Hrvatima i mus... Pardon, Bošnjacima. Hm, zašto ja moram Muslimane zvati Bošnjacima? Muslimani nikad nisu to odlučili. To je odlučila vesela bratija u hotelu "Holidej in", u Sarajevu, te 1993. godine. Ja nisam član vijeća muslimanskih intelektualaca, da moram prihvatiti tu odluku. Ali... Eto, odlutah od teme. Sad se moram podsjetiti gdje sam stao.

Čuđenje čudinjavosti

Aha. Ne volim ja nešto tu čudinjavost. Ratnik ratuje. Plivač pliva. Bokser boksuje. Po toj analogiji, Srbin srbuje, Hrvat hrvatuje, a Bošnjak... Bošnjak, naravno, bosanči. Srbovanje, hrvatovanje i bosančenje je ono sa čim, eto, živimo. Čudinjavo? Ne. Ako nekome jeste, onda je on čudinjav. Kad Srbin hrvatuje, to je, u najmanju ruku, čudinjavo. Kao ovi mostarski HDZ Srbi. Kad Hrvat srbuje, isto tako. Kad Hrvat bosanči, opet je čudinjavo. I kad Srbin bosanči, čudinjavo je za čudom se začuditi. Recimo, kad profa Miodrag Živanović bosanči iz Banjaluke, čudinjav je za ne moć' opisat'. Dobro, nije neki primjer, on je svakako čudinjav. Kad se državnik iz Republike Srpske pojavi na bošnjačkoj TV i tu počne bosančiti a ne srbovati kao svaki nečudinjav Srbin, bilo da se radi o javnoj ili privatnoj TV, i on je čudinjav. Kad pokojni Ratko Pejanović, generalni vlasnik inače srpske "Prosvjete", one "multikulti", kao evangelista lomi krsni hljeb koji drži hodža, čudinjavo mi je a ne multikulturno. I kad se pokojni evangelista na srpski Božić krstio sa tri prsta, bilo mi je čudinjavo, iako nisam znao da je evangelista a ne pravoslavac. Čudan mi je bio i prvoožalošćeni, Goran Kosanić, onako uplakan na sprovodu. Mom dobrom prijatelju je žena umrla, on nije plakao, da mu mušku suzu ne vide. Hm, pade mi nešto na pamet. Ništa, zaboravite. Svašta meni čudinjavo padne na pamet, Bože mi oprosti. Iš, đavle, od mene, u snu se ne snio...!

Čudinjavi Milan bosanski

Ima jedan čudinjav lik, čudinjaviji od ostalih. Kaže da je Srbin, i ja mu vjerujem. Dovoljno je čudinjav da bude Srbin. Zove se Milan Jovićić. Preporučujem svim ljubiteljima čudinjanja da pročitaju njegove tekstove. Srbin koji bosanči uvijek je tražen, sve je manje takvih. Ali, Milan Jovićić tako nesuvislo bosanči da u svojim tekstovima "pregoni" tako da mu nijedan Bošnjak koji bosanči nije ni u peti. Magistar je. Ne bosanskog ili bošnjačkog jezika, nije ni magistar bosančenja, ali misli da će mu stalno ponavljanje titule pomoći u dokazivanju vlastite vrijednosti i vjerodostojnosti bosančenja. Milan se voli osvrnuti na Tompsonov koncert il' na izjave Milorada Dodika. Hrvatski jezik zove "šagoljicom" a srpski "gatalicom". Moja prijateljica kaže da titula dozvoljava mediokritetu da se osjeti pametnim. Bosančenje Milana Jovićića je toliko živopisno da ga ljudi, isključivo Srbi i Hrvati, ovi koji ne bosanče već srbuju ili hrvatuju, strasno citiraju i kidaju se od smijeha. Smatra da bismo svi, i u Bosni i u Hercegovini, trebali govoriti bosanski. I Srbi i Hrvati. Kao da mi moj đed kaže da poselamim Frapetra ili nazovem "Faljen Isus" popu Šešliji. Da te Bog sačuva od čudaka čudinjavog. Priznajem da nisam čitao njegove pisanije, donedavno. Ne bih da mi Zirdum ne posla, Bog ga uz vodu navrnuo. Sad ću to činiti. Ne, Milane, ne mogu uvijek reagovati, imam puno posla. Ali, samo piši, rado čita rab božji Veso Milanove čudinjave tekstove.

Čudna su neka vremena. Vlast je čudna i čudinjava. Kad se Srbin dočepa vlasti, ponaša se čudinjavo. Kad se prepadne da će sići sa vlasti, nerijetko počne čudinjavo bosančiti. Do sada su bosančili samo Mladen Ivanić i još par njih. Iskreno, niti su oni koji srbuju nešto izgubili, nit' su oni koji bosanče nešto dobili. Ali, morate priznati da je to čovjeku malo... Čudinjavo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.