Crtice iz Sarajeva

Ovih dana biran je novi papa. Prvo veče crni dim! Drugo veče bijeli i Vatikan ima novog papu. U Sarajevu se bira gradonačelnik. Nekoliko dana vijori se crni dim iz zgrade gradske uprave. Jedan kandidat ratni član Predsjedništva BiH. Predložili ga iz Socijaldemokratske unije. Drugi ugledni pravnik Jakob Finci, bivši ambasador. Predložili ga iz Naše stranke, iako nije njihov član. Treći je Igor Kamočaji koji je nedavno smijenjen sa neke visoke funkcije zbog, vele, zloupotrebe ovlasti. Predložila ga SDP. Malo zatečena razmišljam, kako će jedna ozbiljna politička partija predložiti za gradonačelnika osobu koja je tek smijenjena sa funkcije, ali u SDP-u sve može kada Šef tako želi. Dakle, dilema je velika. Ako je istina da se svi zaklinju u bosanske Jevreje, a sada je riječ o veoma sposobnom i uglednom intelektualcu, onda pamet staje pred dilemom ko bi trebalo da bude gradonačelnik. Ali kako se u Sarajevu sve vrijednosti svaki dan iznova pretresaju, onda ova dilema i ne treba da čudi.

Priča druga

Društvene mreže su ovih dana zakrčene komentarima fotografije dvoje mladih ljudi na školovanju u Mostaru. On je Srbin, a ona Hrvatica i zaogrnuti zastavama Srbije i Hrvatske, oni se eto ljube. Skandal ili prkos u ime ljubavi? Petnaest godina radim sa mladim ljudima, istih godina kao i ovo dvoje sa fotografije, i to mladim ljudima iz cijele BiH i svjedočim baš ovakvim prizorima. O tome se ništa ne zna. Takve fotografije i priče ne dospijevaju u javnost. I zašto bi dospijevale? Mnogo bolje, a i profitabilnije je, pričati o klanjima i ubijanjima. Kamenovanjima i prijetnjama. Krađi novca i političkim podmetanjima. I dok traju takve priče, traje i Bosna koja nema šansu približiti se Evropi. Krnjava, zaostala, sa gubicima, nikakvim platama, bez industrije, bez nauke, bez umjetnosti... A u takvoj zemlji sa uvijek istom retorikom mogu opstati samo oni koji svako malo podsjećaju svoje birače kako ih oni drugi mrze i kako im rade o glavi. Uroš i Antonija, tako se zovu dvoje mladih ljudi sa fotografije, ruše mit o zloćudnoj zemlji Bosni.

Podjednako kao hiljade mladih ljudi koji su prošli kroz debatni program BiH. Prije par mjeseci održano je državno debatno takmičenje. Pobijedila je ekipa Gazihusrefbegove medrese u Sarajevu, a tri najbolja pojedinačna govornika su bili debitanti iz Srednjoškolskog centra Pale. Organizator je tu vijest poslao svim mogućim medijima i portalima. Da li je ta vijest objavljena? Ma ni govora. Tek mjesec i po dana kasnije nakon intervencije voditelja jednog od timova objavljena je informacija u jednim dnevnim novinama o tim mladim ljudima koji su se takmičili.

Ali, da su se članovi ovih timova izvrijeđali ili potukli, bila bi to vijest dana: "Srednjoškolci puni nacionalne mržnje napadali jedni druge!" A ovako to je bio samo jedan beznačajan događaj neke nevladine organizacije koja hoće više nego što političari ove zemlje žele.

Ova fotografija koja pomiruje dva naroda kroz ljubav kao i nemali govor mržnje koji prati komentare me podsjetio na izlive govora mržnje zbog mog pisanja u "Glasu" ili hercegovačkom "Poskoku". Kako neko može pisati i za jedne i za druge, pitanje je koje se stalno ponavlja. A pored pitanja uobičajena konstatacija: "Čovjek bez moralnih skrupula, plaćenik i nacionalista piše i za jedne i za druge". E dok god se tako razmišlja o nečemu srpskom i hrvatskom, dalekom i stranom, zlom i opasnom, Antonija i Uroš će biti ili čudo ili predmet mržnje.

A možda je i njih neko platio da podrivaju ovako skladnu zemlju? Nego kad spomenuh govor mržnje sjetih se da je ovih dana predstavljen najnoviji uradak fantomske udruge "BH Novinari": izvještaj o govoru mržnje. Prve informacije u sarajevskim dnevnim novinama "Oslobođenje" i magazinu "Dani". Istakli su "Glas Srpske" i "Dnevni avaz" kao eklatantne primjere takvog govora. Smiješno i zloćudno. Ali i očekivano. Pa ko bi pod dirigentskom palicom Borke Rudić, tajnice i novinarke, mogao biti na meti nego ove dvije novine. Mada, treba biti pošten, "Glas Srpske" prednjači u ovom izvještaju. Njemu pripada lenta: "Najeklatantniji primjer huškanja i diskriminacije, kao i direktnog govora mržnje u monitorisanom periodu bio je tekst objavljen na portalu glassrpske.com 17. novembra 2012. reditelja Nikole Pejakovića "Miješano meso", u kojem autor govori o mješovitim brakovima u bivšoj Jugoslaviji."

Kada pročitate ostatak ovog dokumenta koji ima naslov: "EMPIRIJSKI DIO ISTRAŽIVANjA: GOVOR MRŽNjE - REZULTATI MONITORINGA MEDIJA" i obuhvata četiri i po stranice, onda zaista ne možete ozbiljno shvatiti cjelokupan presjek govora mržnja na tih par straničica. Tim više što se tu nalaze i primjeri pozitivne prakse. A kao takvi proglašeni su BHT, radiosarajevo.ba i "Slobodna Bosna". E ovo sa "Bosnom" je više nego smiješno i neozbiljno. Novina u kojoj urednik vrijeđa sve koji mu se ne sviđaju je uzor pozitivnog medijskog angažmana, pa u izvještaju stoji: "U dva slučaja zabilježeno je kako je medij upozorio na govor mržnje (u udžbenicima, ne u drugim medijima) ("Slobodna Bosna" 13.12. i 20.12., Prilog 6), što je, svakako, pozitivan primjer medijskog angažmana."

A priča o portalu radiosarajevo.ba je još smješnija jer izvjestioci tvrde: "U kontekstu profesionalnog pisanja, važno je pomenuti i portal radiosarajevo.ba, kao pozitivan primjer, na kojem nije zabilježen niti jedan primjer govora mržnje, niti neprofesionalnog izvještavanja tokom monitoring perioda (a monitorisano je 490 članaka objavljenih na ovom portalu)."

Mogu sama svjedočiti da su se i u "Bosni" i na navedenom portalu nalazili i te kako diskriminatorski i uvredljivi stavovi što je takođe predmet analize ovog nesretnog izvještaja, ali primjera iz ovih medija tamo nema. Da li je moguće da neko ko se odvaži javno plasirati selektivne informacije i predstavljati ih ozbiljnim istraživanjem, u samom izvještaju pravi drastičnu diskriminaciju? Jeste moguće i to pod pokroviteljstvom šefice kancelarije Savjeta Evrope u Sarajevu Meri En Henesi koja je istakla da je "opšti cilj ovog projekta promocija profesionalizma i tolerancije u medijima u BiH kao i promovisanje standarda Savjeta Evrope za borbu protiv govora mržnje u javnom prostoru posebno putem podrške samoregulaciji novinarske profesije i medija općenito." E jadni li su onda samoregulacija i evropski standardi ako su "Slobodna Bosna" i radiosarajevo.ba primjer pozitivne prakse. Ali, mogu ih shvatiti, pa ko bi se još zamjerio Avdiću i njegovoj "Bosni" kad će odmah sutra biti predmet diskriminatorskih stavova. Živjelo slobodno i uređeno novinarstvo koje štiti Borka Rudić. To je ona žena (hajde da se našalimo) što je digla svoje udruženje na noge da zaštiti novinarku Mirjanu Kusmuk od nedavnog sudskog šikaniranja. A poznatija je i kao hrabra i objektivna izvjestiteljica iz ratnog Konjica o stradanju Srba.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.