Crtice iz Sarajeva

I tada, prije nekoliko godina kada sam počinjala pisati za “Glas Srpske”, podjednako kao i danas smatrala sam svojom građanskom dužnošću da dignem glas zbog sve češćeg govora mržnje i jezika ulice u našim medijima, javnim skupovima, političkim razgovorima, u javnim nastupima i okruglim stolovima raznih NVO-a, na forumima internet portala... Zanemariću uvrede koje sam doživljavala, ali spomenuću jedan od ključnih prigovora mojoj saradnji sa “Glasom”, a kasnije i sa “Poskokom”, a koji glasi: “Možda i nije tako loše to što pišeš, ali je jezivo za koga pišeš. Zašto njima govoriš šta kod nas ne valja? Piši za naše medije o nama, a njih kritikuj kod njih.” Eh, valjda činjenica da “njih” nisam kritikovala kod “njih” a po mjeri kotlinskih nezavisnih mislioca je bila dovoljna da izgubim ljudsko dostojanstvo.

“Plaćeništvo”

Pojam “plaćeništvo” je veoma zanimljiv i to višestruko, zato mu treba malo pažnje posvetiti. Zbog saradnje sa “Glasom” proglašena sam konformističkim plaćeničkim nacionalistom. To je postalo moje srednje ime. Međutim, sada kada se osvrnem unazad i sjetim se da sam u Sarajevu ama baš sve ljudske karakteristike izgubila zbog odluke da djelujem u skladu sa moralnim načelima počela sam analizirati kako javno djeluju sve one persone koje su sebi dale za pravo da me tako etiketiraju. Svi rade po dobro uhodanim principima nezamjeranja centru svih dešavanja-Sarajevu. Ako nastupaju u srpskim medijima ističu samo negativnosti onih koji su ih ugostili. Ako prave projekte, pogotovo one istraživačke (a ti su najunosniji) onda kao primjere negativne prakse nekim čudom pronalaze samo one koji imaju veze sa srpskim i hrvatskim korpusom u BiH. Ako nevladine organizacije treba da postignu jeftine bodove kod zapadnih donatora, onda pričaju o cjelovitoj BiH i protiv dvije škole pod jednim krovom, o korupciji koju će istraživati. Rade to čak i ako navedene teme nemaju nikakve veze sa misijama i vizijama njihovih organizacija, pa u javnosti plasiraju fraze o svojoj nepokolebljivoj borbi za dostizanje tih „plemenitih” ciljeva. A sve to naravno za mnogo, mnogo velike donacije. Kolumnisti koji pišu sad tamo sad ovamo pišu baš ono što oni koji ih plaćaju žele da čuju. Ali, ovdje dakako nije riječ o plaćeništvu nego o pošteno zarađenom novcu sa pošteno postavljenim ciljevima i za prave vrijednosti. NVO-i se utrkuju da mijenjaju Ustav baš kao da je riječ o izazovu pisanja literarnog rada za neki konkurs.

Koalicije raznih NVO-a daju plaćene oglase u dnevnim novinama kritikujući prijedloge nekakvih zakona, a sve sa ciljem oduševljavanja njihovih donatora koji plaćaju ta javna saopštenja. Ne libe se čak reći da podržavaju neke ambasade koje baš u tom trenutku obznanjuju finansiranje projekata koji treba da se bave baš tim pitanjima. Kada vide da je ustava malo previše u javnosti onda se opet vrate „sejdićfinciju”, „fincisejdiću” jer priča o ostalima kojima treba vratiti sva njihova prava je uvijek profitabilna i moćno zvuči, ali naravno za međunarodnu zajednicu i donatorske organizacije. Koliko je nekome stalo o Sprovođenju te presude govori činjenica da ne postoji nikakvo sistematsko vršenje pritiska na vlasti da je konačno realizuju. Poseban hit su dvije škole pod jednim krovom i borba protiv segregacije u takvim školama. Nedavno je neki dobro bogat donator finansijski podržao štampanje publikacije koja sa različitih aspekata tretira to pitanje. Otvorim knjižicu i vidim spisak autora. Ma niko, nijedan jedini autor se ne bavi osnovnim ili srednjim obrazovanjem ni na koji način. Jedna je autorica erotskih kolumni, druga se bavi ženskim pitanjima, treći se bavi političkom filozofijom... A najzanimljivije je što ni u jednom objavljenom tekstu nije spomenuta volja roditelja da njihova djeca idu u takve škole.

Šta Hrvati žele

Poseban kuriozitet ovih dana u sarajevskoj javnosti je pokretanje hrvatskog RTV servisa. Pričaju o tome ko-je-ko građanski Bošnjaci. Pričaju kako to nipošto ne treba dozvoliti. Navode oni i razloge zašto Hrvatima ne treba ono što baš oni žele.

Prozivaju hrvatske čelnike zbog nebrige o Hrvatima i postojećim hrvatskim medijima. Prijete im Srbima koji im neće dati ni markicu za taj kanal, makar Dodik i Čović bili i najbolji prijatelji. Vele ima dovoljno novinara Hrvata na javnim servisima, ne manjka ni medijskih priloga koje pripremaju Hrvati za te servise. Pripremaju što jest-jest, ali odnekud sa ulice, iz nekog osvijetljenog ugla neke ulice koja treba da dočara ambijent iz kojeg se javljaju. A prije neko veče na FTV jedan pjesnik reče hrvatskom novinaru kako za petnaest godina nikakvog „dobrog” hrvatskog novinara ne napraviše.

Govor mržnje je takođe aktuelna tema u javnosti. Mislim naravno na onaj govor mržnje koji se pronalazi kod “naših” neistomišljenika. Sada su Vijeće za štampu, Udruženje BH novinari, RAK i neke druge organizacije javno ustvrdili postojanje jezika mržnje na portalima i forumima i najavile odlučnu borbu protiv te pojave. Čak su spominjali i saradnju sa policijom zbog otkrivanju autora takvih izljeva dojučerašnje slobode izražavanja. Donedavno su neobrazovane budale mogle insistirati na sankcionisanju govora mržnje na portalima, jer portali nisu elektronski mediji (sic!) i nemaju redakcije. Ali eto danas, od kako su neki novinari sišli sa medijske scene, počinje glasnija priča o sankcionisanju govora mržnje ma gdje da se pronađe. Dojučerašnji ljuti politički i medijski protivnici danas su najbolji drugari i podržavaju jedni druge. Mora da je to neki novi oblik bh. političke kooperativnosti i želje za pozitivnim pomacima u BiH. Izgleda da se u protekloj godini štošta promijenilo, ali je kultura dijaloga i dalje ostala najveća prijetnja demokratskim procesima u BiH. Dobro, eto neka je prijetnja, ali neka je opet u “Glasu Srpske”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.