Crkva - zajednica vjernih

Episkop Grigorije
Crkva - zajednica vjernih

Jedina zajednica na zemlji koja je "osuđena" na vječno postojanje, i to iz razloga što u njoj obitava Jedini Vječni kroz Koga su, i u čije Ime su svi njeni članovi sabrani, jeste Crkva Božija, ta vječno živa zajednica vjernih

Mnogo smo puta do sada govorili o onome, što svako od nas svakako zna i iz sopstvenog, najdubljeg iskustva: o tome da je čovjek biće zajednice. To znači da je on biće stvoreno da bude u odnosu, da pripada nekome i nečemu, i da samo tada i samo tako on uistinu jeste živ. I mada postoji mnogo vidova zajedništva, mnogo zajednica koje ljude povezuju na razne načine i iz raznih razloga, svaka je od njih nesavršena, svaka je, kao čisto ljudska tvorevina, podložna prolaznosti i ograničena trajanjem ljudskog vijeka. Jedina, pak, zajednica na zemlji koja je "osuđena" na vječno postojanje, i to iz razloga što u njoj obitava Jedini Vječni kroz Koga su, i u čije Ime su svi njeni članovi sabrani, jeste Crkva Božija, ta vječno živa zajednica vjernih.

Međutim, da bismo govorili o Crkvi kao zajednici vjernih, potrebno je da znamo i razumijemo šta zapravo znači biti vjeran. Mi, posmatrajući stvari često krajnje površno, pod vjernošću podrazumijevamo odanost, principijelnost, istrajavanje u nekim svojim stavovima, dosljednost u poštovanju moralnih načela. Vjernost je pritom nešto mnogo šire, jedna ne etička već ontološka kategorija. Sve ovo svakako jesu i mogu biti osobine vjernosti, no njena suština je nešto drugo.

Suština vjernosti i njen najdublji izraz jeste upravo život u zajednici. To znači da je Crkva, kao zajednica vjernih, zajednica ljudi koji iz nje crpu život i za koje nema života bez i mimo nje. Takav život, prije svega zahtijeva naše slobodno opredjeljenje, jer život je uvijek dar koji se i daruje i prima slobodno. A potom, budući da je Crkva na zemlji vidljiva projava jedne nevidljive, duhovne zajednice, i da kroz vidljive slike i simbole ona otkriva i posvjedočuje onaj naš život koji je po riječima Apostola: "sakriven sa Hristom u Bogu", to i za stupanje u zajednicu Crkve postoji vidljiva manifestacija - čin Svetog Krštenja.

Iako nijedna riječ ni pokret u Sv. Krštenju nisu suvišni već imaju svoj duboki smisao, ključni trenutak ove Sv. Tajne jeste trostruko pogružavanje u vodu krštenja onoga ko Tajni pristupa. Ovo je važno shvatiti, jer taj postupak kome slobodnom voljom pristupamo jeste najdublje ispovijedanje i naše vjere, i naše nade, i našeg opredjeljenja i dobre volje da započnemo jedan novi, drugi i drugačiji život. Svako pogružavanje u vodu jeste simbol našeg umiranja za sve što nas vezuje za stari život, za sve što je "od ovog svijeta" i nije Crkva, a izranjanje iz vode jeste simbol novog rođenja za život vječni i pripadnosti Crkvi kao "zajednici prvorodnih čija su imena zapisana na Nebesima". Dakle, za onoga ko je kroz Sv. Tajnu Krštenja slobodno pristupio zajednici Crkve, ona postaje izvor života i ništa bez i mimo nje za njegov život više nema trajnu vrijednost.

Vidimo, dakle, da vjernost jednoj zajednici – prije svega Crkvi, a potom i svakoj drugoj zajednici koja se u okvirima Crkve izgrađuje -  znači da je ona za nas izvor i davalac života, identiteta, postojanja u najdubljem smislu riječi. Ta vjernost podrazumijeva da smo u zajednicu ušli beskompromisno, da iz nje nikada i ni po koju cijenu nećemo svojevoljno istupiti i da smo spremni za nju položiti i sam život. Ako zajednici pristupamo sa stavom: "ja sam taj i taj, takav sam i takav, od zajednice očekujem to i to i ukoliko moja očekivanja ne budu ispunjena – raskidam ugovor", naš je život u njoj unaprijed osuđen na propast. U Crkvi učimo da temelj zajedničkog života može biti jedino dobrovoljna žrtva, odrečenje od sebe i svoga, i poistovjećenje sebe sa drugim(a), no ne u smislu žrtvovanja ličnosti ili gubitka identiteta zarad neke bezlične zajednice, već u smislu najdubljeg iskustva da je drugi – ja sam, neodjeljivi dio moga bića i onaj koji svojom različitošću nije moj suparnik i rival, već usavršitelj i upotpunitelj moga bića.

Zbog svega ovoga mi vjerujemo, mi tvrdimo i znamo da je život van i mimo Hrista (=Crkve), na kraju krajeva jedan hod ka smrti. Jer vidimo, iz sopstvenog iskustva, da jesmo zemlja i da se u zemlju vraćamo. Jedini način da to prevaziđemo jeste da se sjedinimo sa Onim Koji nema smrti, Onim Koji nam je kao mjesto i način spasenja i sjedinjenja sa Njim ostavio upravo Crkvu. Zašto? Zato što je On Sam zajednica Triju Lica, i za nas, po Njegovom Liku stvorene, nema drugog načina da postanemo pričasnici vječnog Božanskog života, osim kroz zajednicu.

Ovdje je, međutim, važno shvatiti jednu stvar: to što je naš Bog vječna zajednica Tri Ličnosti, znači da je On vječna Ljubav. Jer znamo, i kroz svoju vjeru ispovijedamo da nema ljubavi bez zajednice, niti zajednice bez ljubavi. No, budući da su Ljubav i Sloboda dva Imena Hristova, dva oka u glavi Crkve kojima ona gleda u vječnost i koja jedno bez drugog ne mogu, to znači da zajednica ni bez slobode ne bi mogla opstati. To je tako, zato što je takva Promisao i namjera Onoga Koji je vječna Sloboda i vječna Ljubav, i Koji nas je slobodno i sa ljubavlju stvorio: dakle - za slobodu i ljubav.

Naš život i naše prizvanje kao bogolikih i bogopratećih ličnosti, trebalo bi da je jedno stalno uzrastanje u ljubavi, kroz zajednicu. Jer ljubav je ona koja je so naše vjere, ona koja daje zamaha našoj nadi. Ali ljubav je često daleka, budući da smo ljudi sa mnogo strasti i slabosti, želja i navika koje su postale naša druga priroda. Zato ona zahtijeva stalni podvig. Kada u drugom prestanemo da gledamo ikonu Božiju, kada njegove navike ili osobine postanu naše prepreke na putu ka njemu, kada naša zavist biva ranjavana njegovim uspjehom ili ga naša  sujeta počne smatrati gorim od sebe – znajmo da je u nama ohladnjela ljubav. I opet, kada nas rani teška i gruba riječ drugoga, ne pitajmo ga zašto to čini već – zašto nas ne voli. Podsjećajmo se stalno zapovijesti koju nam je Hristos ostavio - da ljubimo jedni druge kao sami sebe, znajući da je u toj zapovijesti sav naš život, ne zaboravljajući ni onu prvu – da ljubimo Boga, jer On prvi zavolje nas. I još više, jednom zauvijek naučimo da nije moguće voljeti Boga, a mrziti čovjeka, niti je moguće voljeti čovjeka ako ne voliš Boga. "Onaj koji govori: Poznao sam ga, a zapovijesti njegove ne drži, laža je, i u njemu istine nema" (Jn. 2,4).        

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana