Crkva i porodica (drugi dio - brak)

Episkop Grigorije
Crkva i porodica (drugi dio - brak)

Pišući o tome da je ljubav izvor identiteta ličnosti, naglasili smo da je ona temelj i vezivno tkivo svake zajednice. Bog, Koji nas je iz ljubavi i za ljubav stvorio bogolikima, od nas očekuje da svoju ljubav prema Njemu projavimo upravo kroz ljubav jednih prema drugima.

U ljubav prema bližnjemu koji je ikona Boga Živoga, utkana je i ljubav prema Prvoliku - Bogu Koji nas je sve stvorio, o čemu piše i Apostol Jovan govoreći: "Ako ko reče: ljubim Boga, a mrzi brata svojega, laža je; jer koji ne ljubi brata svojega kojega vidi, kako može ljubiti Boga, kojega nije vidio?" (1Jov. 4-20) Zato su i veliki Oci Crkve, koji su svetošću života zadobili veliku mudrost, govorili: "Vidjeh brata svoga, vidjeh Boga svoga", i učili nas da je drugi – naše spasenje.

Čovjekova bogolikost ogleda se prije svega u tome da je prizvan da živi i postoji na način na koji postoji Bog: u zajednici. Ako u porodici nauči da voli i ako u njoj izgradi istinske, duhovne i trajne odnose sa bližnjima, on će biti cjelovita ličnost koja će i kasnije, kroz život, biti sposobna da živi u zajednici. A zajednica nije, kako se često shvata, život "rame uz rame" sa drugima, pri čemu su oni prosto sredstva našeg samoostvarenja ili slučajni saputnici. Zajednica je odgovorni život "licem k licu", pri čemu je drugi uvijek neizostavni dio našeg bića; štaviše, osnov i izvor našeg sopstvenog identiteta.  

I tu se opet vraćamo temi porodice, o kojoj smo pisali prethodnih nedjelja. A porodice, kako smo rekli, nema bez braka. Jer stvorivši kao krunu Svog stvaranja čovjeka, Adama, Bog mu je prinio i priveo sve stvoreno, ali u čitavoj tvorevini ne nađe se drug prema njemu. To znači da se ne nađe biće spram koga bi Adam mogao stati licem k licu, a taj odnos licem prema licu jeste jedini odnos kroz koji čovjek istinski komunicira i nijedan drugi ne može ga zamijeniti. Zato Bog, kako piše u Starom Zavjetu, pusti na čovjeka tvrd san, uspava ga i od njegovog rebra stvori ženu. I probudivši se, Adam vidje "druga" sličnog sebi, a drug je – drugi ja, neko sličan meni, neko u kome i kroz koga mogu sagledati sebe. I to je uvijek tako, to je položeno u sami temelj zajedničkog, bračnog života između čovjeka i žene: Adam traži svoje rebro, a žena od rebra stvorena, traži svoje mjesto gdje pripada. Dakle, oboje žele da su jedno tijelo. Traže jedinstvo. A kako je to moguće? Jedino kroz svezu ljubavi, jer ona je tajna sjedinjenja kroz koje dvoje ljudi svoj odnos izdižu iznad biološkog, pretačući svoju ljubav u Crkvu, baš kao što se iz Crkve sve što je lijepo pretače u Carstvo Božije.

Brak je istinsko čudo na zemlji. Sveti Kliment Aleksandrijski naziva brak "domom Božijim", a budući da je, po Sv. Ignatiju Antiohijskom, "Hristos tamo gdje je Crkva Njegova", shvatamo da je tajna braka neraskidivo povezana sa tajnom Crkve. U savremenom svijetu koji počiva na razdorima i u kome vlada zakon podjele na "moje" i "tvoje", sve je manje negdašnje čednosti, kao cjelovitosti bića čovjekovog i ostao je, prema rečima savremenog teologa Pavla Evdokimova, "samo ćorsokak muškosti i ženskosti". Brak je mjesto gdje dvoje ljudi, zahvaljujući tome što su zavoljeli jedno drugo ljubavlju koja nije samo predivno osjećanje već stanje čitavog bića, nadilaze razjedinjenost i postaju "jedno tijelo", poput vjernih koji se u Crkvi sjedinjuju sa Hristom. Riječi "jedno tijelo" nipošto ne treba shvatiti samo u fizičkom smislu, jer tjelesno sjedinjenje dvoje ljudi nikako ne može biti početak, već jedino punoća i maksimum njihovih odnosa, posljedica njihovog sjedinjenja umom, srcem i duhom. Iz jedinstva dvoje, koji odlučuju da ujednače svoje korake i usklade otkucaje svojih srca, proizilazi jedan čovjek. Tom dubokom i iskonskom ljubavlju jedan je prisustvo, živa stvarnost u srcu drugoga. Moj muž, moja žena, jeste jedan dio mog bića, mog tijela, moje duše. Predstavlja ono čime se moj um bavi. Predstavlja razlog iz kojeg osjećam da srce moje kuca. Kroz brak, dvoje ljudi prerastaju razbijenost i razjedinjenost, i nadilazeći površno fizičko dopadanje ili nedopadanje ulaze u jedan duhovni odnos. Postaju jedno biće u dva lica, pretvaraju svoj odnos u tajnu, u nešto što prevazilazi ovaj zemni život i uzvodi ih u vječnost. Zato je i Ap. Pavle, govoreći o braku rekao: "Tajna je ovo velika."

Riječ tajna je na latinski prevedena riječju sacramentum, što znači zakletva. Dakle, brak je zakletva, spajanje, povezivanje. Ali, tajna jedinstva nije nešto što je vezano isključivo za bračni život. Prije Svoga Vaznesenja, Hristos se moli Ocu Svome za sve koji ostaju govoreći: "… da jedno budu." Ta tajna jedinstva koje ne poništava ličnosti već ih potvrđuje, prisutna je od samog rođenja čovjekovog. Još od začeća majka i dijete su jedno a dvoje, a tako je i po rođenju jer dojeći dijete majka mu pruža samu sebe i na neki način ga "pričešćuje" sobom. Postajući dvoje, oni ostaju jedno i to jedinstvo ni smrt ne narušava.

Brak bi trebalo da bude samo još jedno svjedočanstvo o tome da je ovakvo jedinstvo moguće. Prije svega zato što je i u njegovoj osnovi, kao i u osnovi svake blagoslovene zajednice, ljubav. Ona ljubav koja je stajanje pred drugim u sveštenom strahu, nepoštedno davanje sebe drugome i primanje drugoga u sebe. Koja počinje onog trenutka kada pred drugog možemo stati bez želje da ga posjedujemo ili njime vladamo, kada u njemu ispod svih ožiljaka i rana možemo vidjeti bescjenu ikonu Božiju i kada nam to otkrivenje, to malo bogojavljenje koje se pred nama zbiva, postane dovoljan razlog za život i radost.

Stajući pred nas, Bog Koji nas uvijek gleda očima ljubavi u nama vidi upravo onu prvobitnu ljepotu lika, ma kako sakrivena ili povrijeđena ona bila, i zato i od nas očekuje da volimo ugledajući se na Njega. Da se zagledamo jedan u drugoga tako, da srcem poznamo srce drugoga, te da na tom poznanju gradimo svoju ljubav i zajednički život. Da poput ljubavi koju Crkva ima za svakoga od nas, naša ljubav prema čovjeku bude ono krajnje, duboko stradanje i bol zbog toga što je nesavršen, okrnjen i duboko ranjen, a istovremeno likovanje zbog neponovljive božanske ljepote koja mu ničim ne može biti oduzeta. Da ta ljubav iznjedri spremnost da čitav svoj život uložimo, kako bi se ono što je na tom liku, na toj ikoni oštećeno – preporodilo.

Da se na kraju još jednom sjetimo pouke Sv. Vasilija Velikog koji kaže: "Raduj se svakom uspjehu bližnjeg svog", raduj se zajedno sa svojim bližnjim bilo koji dar da ima i bilo koji uspjeh da postigne. "Jer su njegovi podvizi tvoji podvizi, kao što su i tvoji podvizi njegovi." Budite jedni drugima saveznici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana