Crkni od muke

Čim sam to pročitala pomislih da će sarajevska demokratska javnost reagirati isto kao što je reagirala kada je Dodik nešto slično rekao novinaru koji ga je prethodno provocirao. Ali, te javnosti nigdje. Nitko i ne primijeti da je napisana kletva. Možda bi primijetili da je izrečena, a ne napisana, ali kako god nitko na nju nije reagirao. Baš me zanima koja je razlika između "nek’ ti pritisak skoči" i "crkni od muke", jer u vezi prvog primjera se digla čitava čaršija da dokazuje o kakvom je primitivizmu riječ, koliko je strašno nekome poželjeti takvo nešto i to javno... A sada tišina. Dakako, zato što je u posljednjem slučaju ovaj kojemu je upućena kletva to i zaslužio. Čovjek nije dio klana, a tko nije dio klana o njemu se treba govoriti što god komu padne na pamet. Od onih koji pišu protiv plaćeničkih kolumnista istovremeno pišući kao plaćenici, novinara koji tamo pišu jedno, a ovdje drugo, i pri tome im ne smeta da kada pišu ovdje o vlasnicima onih tamo novina pišu pogrde. To valjda tako ide kada ljudi pišu principijelno.

No dobro, demokracija i sloboda izražavanja ovdje je ionako jedna sasvim neobična pojava. Ali, da se malo zadržim na ovome: "tko za koga piše". Ovaj kojemu je rečeno da crkne od muke piše za pogrešne novine i što god da piše je sumnjivo, jer ne surađuje sa pravima nego sa onima koji su izvan sarajevskih demokratskih tokova. Tako završe svi oni koji odluče ne biti dio tima u čaršiji. Oni su, ma kolika njihova intelektualna vrijednost bila, stavljeni na stup srama. E tako se pored ovog prethodno navedenog još jednom uvaženom piscu neki dan desilo u Sarajevu. Procurila vijest da čovjek piše za "Politiku", ali i za medij koji je "posebno zadužio Sarajevo tokom troipolgodišnje opsade", za "NIN". Piše o tome nitko drugi nego demokrata Pećanin u svom uvodniku u magazinu "Dani". Piše o grijehu Miljenka Jergovića što surađuje sa srbijanskim novinama.

E to je zaista zanimljivo štivo za analizu. Po tko zna koji put čitamo vrijednosne sudove o onima koji pišu u nepodobnim medijima. Tako je od najvećeg pisca mlađe generacije Jergović postao sumnjiv tip koji u beogradskim novinama "udarnički pothranjuje sliku o današnjem hrvatskom kao profašističkom društvu, sliku koju godinama brižno njeguju mediji čiji je Miljenko omiljeni sugovornik". Dakle, ne samo da je odlučio surađivati sa srbijanskim medijima, nego još pothranjuje i njihovu politiku. A što je sa onim medijima koji ovdje kod nas njeguju unitarističku demokratsku politiku u kojoj je tijesno za sva drukčija mišljenja? Pa, mislim se nešto, ima li u ovdašnjim medijima mjesta za intelektualce iz Srbije, ali one koji ne misle kao dotični urednik novine. Ma ni slučajno, to ne dolazi u obzir! Taj izlet u suradnju sa neistomišljenicima ne dolazi u obzir u uzorito slobodnim medijima. Tim ljudima jednostavno nema mjesta na stranicama lokalnih novina, osim u rubrikama za podsmijeh i uvrede.

Lamentira nadalje urednik Pećanin kako je "naivno, poput svih Miljenkovih i mojih (Pećaninovih) zajedničkih prijatelja s kojima sam razgovarao, vjerovao da se radi o Miljenkovoj neobaviještenosti o novinama u kojima je objavio jedan tekst". E ovdje je suština problema koji postaje sve veće breme ne samo za medije nego i za sarajevsku javnost. Izbor medija nije nužno izbor ideologije. Medij koji ima prostor za političke i ideološke neistomišljenike je demokratski i otvoren medij, a medij koji u tome prepoznaje problem je nažalost zatvoren i nedemokratski. Imati drukčije mišljenje je prednost za jedno društvo i nemoguće je očekivati ili još gore zahtijevati od javnih ličnosti da misle i govore kako bi sarajevski ljevičari željeli. Jergovićeva suradnja sa "NIN"-om i "Politikom" može biti samo afirmativna i za novine i za njega kao autora, jer novine dokazuju otvorenost, a on intelektualnu širinu. I u čemu je tu problem? Problem je ponovno u prizivanju ratne prošlosti koja svaki put posluži kao dobra potkrepa za diskreditiranje. "Politika" nije zadužila Sarajlije tijekom opsade na taj način da nikada više ne treba surađivati sa tom novinom. Ako bi slijedili tu logiku, onda ni izvjesni sarajevski mediji, uključujući i ovaj Pećaninov, nisu bez dugova prema brojnim Sarajlijama koji su se borili da prežive u ratnom Sarajevu, ali ne kao poslušne ikebane. Riječ je o onim Srbima ili Hrvatima koji ne misle kao "gerilci", a i o mnogim drugima koji žele da zadrže minimalno dostojanstvo ljudi koji imaju pravo na slobodno mišljenje. Osim suradnje sa srbijanskim "Koštunicinim" medijima, Jergovićev grijeh je što je izjavio, istina u Hrvatskoj, da je Josipović to "mogao učiniti jedino pod prozorom stana Ivana Lovrenovića, pošto u Sarajevu više ne živi niko ko zaslužuje njegovo, Josipovićevo izvinjenje", kao i to da je hapšenje Ilije Jurišića za bošnjačke nacionaliste "samo jedan Hrvat manje". I umjesto da onako građanski otvoreno izrazi bojazan da li je to uistinu tako i koliko je tomu doprinijela i politika medija poput njegovoga koja rastjeruje ili bolje reći protjeruje sve neistomišljenike iz tog grada, ugledni urednik na najjeftiniji način brani svoga ovogodišnjeg političkog gurua navodeći da ovaj nije bošnjački nacionalista. Tragično. Ali ne samo po urednika, nego po sve one koji su žrtve ovakvog izvrtanja vrijednosti u Sarajevu. I uistinu, kada bolje obratimo pažnju tko za koga piše, što tko o kome piše, tko komu ne dozvoljava da piše i koja se mjera vrijednosti sve više postavlja u ime "naivnog" građanskog kruga u Sarajevu, onda ona kletva sa početka ovoga teksta i nije tako strašna. Mnogo strašnije je ovo perfidno ubijanje istinskog građanskog duha u kojemu je sve manje zraka za sve koji žele da se osjećaju ravnopravnima u slobodi mišljenja i govora u Sarajevu. Možda neki novi Josipović više ne mogne doći niti ispod Lovrenovićevog prozora, promijeni li i ovaj kolumnista već jednom novinu za koju piše. Nažalost, sve manje je prozora u kojima u potpunoj mrklini gori svjetlo, a sve zbog rasplamsale kotlinske demokracije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.