Čija je kriza?
Bosna je jedna od rijetkih zemalja u svijetu u kojoj su mišljenja o svjetskoj ekonomskoj krizi toliko neujednačena da možete istovremeno dobiti argumente o tome kako će nas kriza "zaobići", ali i argumente za "smak svijeta".
Ne mogu reći da je istina negdje između ova dva suprotna gledišta, jer prema malim, nerazvijenim, uvozno zavisnim i politički nestabilnim zemljama, kriza djeluje kao "viša sila".
One se ne pitaju mnogo, ne mogu promijeniti tok događaja, a ne mogu ni izbjeći posljedice... Takve zemlje, ako imaju kompetentne vlade, mogu, po logici dobrih domaćina pred oluju, nastojati da pravovremeno zaštite ukućane i svu imovinu kako bi šteta bila manja.
U Bosni je teško govoriti o kompetentnosti, dobrim domaćinima i odgovornosti. Stiče se utisak da u Bosni ne postoji puno volje da se zajedničkom akcijom koliko-toliko zaštitimo od posljedica krize koju nismo izazvali.
Umjesto toga, gotovo sitnosopstveničkom logikom, svako nastoji da za sebe obezbijedi sigurne prihode i oslobodi se svega što nosi rizik pred razvojem krize.
Pojedinačno gledano, za one koji u tome uspiju, to je najbolja strategija, ali, za zemlju kao cjelinu, vjerovatno najgora. Nije čudno što je tako. Takva logika ugrađena je i u odnose države i nižih nivoa vlasti u raspodjeli javnih prihoda.
Ukupna javna potrošnja u BiH izuzetno je osjetljiva na priliv novca na jedinstveni račun u Upravi za indirektno oporezivanje. Sadašnja koncepcija raspodjele novca sa jedinstvenog računa nepovoljna je po entitete i distrikt Brčko u uslovima krize.
Naime, samo u uslovima rasta prihoda na jedinstvenom računu ostvaruje se dogovorena koncepcija raspodjele kojom su svi zadovoljni: državni budžet dobija planirani usaglašeni iznos, obezbjeđuju se planirane rezerve za povrat PDV-a, inostrani dug se pokriva u dospjelom iznosu, a ostatak novca se dijeli između entiteta i distrikta po usaglašenim koeficijentima.
Međutim, u uslovima smanjenja priliva novca na jedinstveni račun, kao što se to već desilo u posljednjem kvartalu 2008. godine i u januaru 2009. godine, teret smanjenja prihoda pada na javne prihode entiteta i distrikta, dok državni budžet ne snosi rizik smanjenja naplate javnih prihoda. Državni budžet se namiruje u punom planiranom iznosu. Isto je i sa rezervama za povrat PDV-a i inostranim dugom.
Jedino prihodi koji su namijenjeni entitetima i distriktu zavise od onoga što ostane na jedinstvenom računu poslije podmirenja državnog budžeta, rezervi i inostranog duga.
U narednim mjesecima, zbog smanjenja potrošnje i pada cijena uvoznih proizvoda, u odnosu na isti period prošle godine, doći će do smanjenja priliva novca na jedinstveni račun, što će uticati na smanjenje likvidnosti entitetskih, opštinskih i kantonalnih budžeta, te budžeta distrikta Brčko.
Na drugoj strani, državni budžet će se redovno puniti u planiranom iznosu. Država će moći trošiti onako kako je planirala, a planirala je na osnovu stanja u prošloj godini, koja je bila rekordna po naplati prihoda na jedinstveni račun.
Zbog toga, ako krize i bude u BiH, šta se to tiče državne birokratije!? Njena nepromijenjena pozicija je zaštićena sve dok bh. građani i privreda mogu da plaćaju na jedinstveni račun onoliko dažbina koliko je potrebno državnom budžetu.
Dakle, kriza je stvar entiteta, a država je može osjetiti samo onda ako građani i privreda ne mogu skupiti toliko dažbina koliko je država planirala da potroši. Ako bi država došla u poziciju da na takav način osjeti uticaj krize, u entitetima bi već, vjerovatno, zavladala glad.
Takav sistem raspodjele javnih prihoda je neodrživ, jer teret krize pada na budžetske korisnike entiteta i distrikta (naravno, i kantona i opština).
Nelikvidnost entitetskih budžeta, u uslovima drastičnijeg pada priliva novca na jedinstveni račun mogla bi vrlo lako paralisati cjelokupnu ekonomiju BiH.
Prve ozbiljnije posljedice smanjenja priliva novca na jedinstveni račun mogle bi se relativno brzo odraziti na likvidnost budžeta Federacije BiH, a ni budžeti Republike Srpske i distrikta nisu dugoročno imuni na nelikvidnost.
Održavanje likvidnosti biće najveći izazov u ovoj godini za državu, privredu i banke. Možda bi sistem racionalnijeg upravljanja novcem mogao pomoći svim učesnicima tržišta da problemi sa likvidnošću budu manji. Uslov za to je da se teret krize podijeli prema ekonomskoj snazi.
Za početak, i kao dobar primjer ostalima, državni budžet bi trebao preuzeti dio rizika smanjenja javnih prihoda na jedinstvenom računu. U slučaju smanjenja priliva novca na jedinstveni račun, državni budžet bi morao da trpi smanjenje prihoda proporcionalno smanjenju prihoda za entitetske budžete i budžet distrikta.
Time bi teret krize bio manji i u entitetima i distriktu, odnosno manji za građane i privredu. Takođe, to je i način da svi zajedno duže izdržimo pritisak ekonomske krize. Ako se dogodi kolaps u entitetima, tada će već biti kasno za sve. Ko zna, možda je nekima u podsvijesti da bi ekonomski slom entiteta bio šansa za novo političko prekomponovanje BiH?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
