Četiri ratna druga i pogleda na domovinu

Neko je, sada više nije važno ni ko niti kojim povodom, pokrenuo neku kampanju: "Ponosni na domovinu" i poznati sarajevski glumac Feđa Štukan je reagovao tekstom, pitajući se: "Biti 'ponosan na domovinu', šta to znači?". Tekst je potresan jer ga je pisao čovjek koji je proživio i preživio rat. Na kraju on veli: "Nemojte dati svoj život radi primitivnih praistorijskih nagona. Budite stanovnici planete zemlje, a ne ograničeni majmuni-ograničene teritorije." I zaista, o čemu govori Štukan? O kojem komadu domovine? Kojoj cjelini domovine na koju treba biti ponosan? Kada neko iz Sarajeva pjeva o domovini je li to ista domovina za nekoga ko pjeva iz Banjaluke ili Gruda? Bojim se da nije. Dvije su to, tri domovine u pitanju. Na šta su ponosni jedni drugu nisu, a sve ih uče da je domovina važnija od života i da je treba voljeti, a ko je ne voli taj nije čovjek. Generacije mladih ljudi već godinama nakaradno uče o patriotizmu izgubljeni između slika koje vide i ideologija koje im se nude i trpaju u glavu.

Dobro, vratimo se Štukanu i reakcijama koje je izazvao. Prvi mu je odgovorio konceptualni umjetnik koji hiljadama kilometara daleko živi od domovine Nebojša Šerić Šoba. Piše Šoba o domovini kao posebnoj vrsti blaga, njenoj posebnosti, još od davnina, a najjači argument mu je "ponos na Zemaljski muzej". Ma kakav crni Zemaljski muzej. Ne govori Štukan o nekoj dalekoj Bosni koja je skupljena u tom muzeju, nego ovoj sada domovini. Domovini u kojoj nema Zemaljskog muzeja. Domovini u kojoj je baš taj Zemaljski muzej zakuckan letvama i zatvoren zbog nebrige direktora koji je ko-zna-kako postao direktor najveće institucije koja čuva BiH od zaborava. Kada li su taj muzej posjetila djeca iz Bijeljine ili Ljubuškog? Kada li su u tom Muzeju priređeni susreti mladih koji uče o istoriji domovine? E, čini mi se da nema odgovora na ovo pitanje. Nije to "zemaljski" nego sve više lokalni muzejčić koji je na kraju pretvoren u lokalnu zakovanu zgradu. Na tu zgradu ne mogu biti ponosni niti oni koji su je posjećivali a još manje oni koji nikada nisu, i kako stvari stoje, nikada i neće. I da ne zaboravim, u toj zgradi počiva "Hagada" dobro sakrivena od svjetskih urotnika koji hoće da je izlože u Njujorku kako bi je spasili od zaborava i propadanja. Ali tu su patriote, oni koji vole domovinu i njeno blago i koji su odlučili da je zbog bosanskih Jevreja mnogo bolje da sveta knjiga trune u zatvorenom muzeju, nego da je milioni ljudi vide u jednom od najvećih svjetskih muzeja. I bosanski Jevreji su, oni zbog kojih patriote brinu, sugerisali da "Hagada" ide u Njujork, ali koga briga šta Jevreji misle o sebi samima i o svome blagu. Patriote to mnogo bolje nego oni znaju. Zaključuje Šoba da treba biti veoma oprezan i sa "lažnim patriotama, ljudima koji u tome samo vide ličnu promidžbu ili pak pokriće za svoje prljave aktivnosti". O kome ovaj čovjek govori? Ne, ne govori o strancima u BiH. Ne govori valjda o internacionalnim organizacijama. Ostaju nam samo domovinski političari. Pa jedino oni vole domovinu zbog "lične promidžbe", a bogme i raznoraznih aktivnosti koje multipliciraju njihovo bogatstvo do planetarnih razmjera. Možda misli i na one umjetnike i javne ličnosti koje grade karijeru na patriotizmu, ali lokalnih razmjera. Zasigurno ne misli na sve one mlade ljude koji su, poput njega, odlučili voljeti domovinu više od života, ali odnekud daleko, sa nekog drugog kontinenta. U razgovor dvojice umjetnika uključio se i treći koji nije rat proveo u BiH, za razliku od prve dvojice. Njegova polemika je bila vrsta podrške Štukanovom individualizmu. Ovaj umjetnik je nedavno napravio pjesmu-performans koja ima samo par riječi od suštinskog značaja: "Idi bolan umij se, poslušaj me, okupaj se, operi se dolje!" Posvećenu? Kome? Ne znam, nije bitno, a možda i jeste. Možda je to krik umjetnika da pridonese elementarnoj kulturi života u gradu? U zemlji u kojoj je šuga nešto poput gripa. Bolest koja u 21. vijeku hara zemljom u srcu Evrope. Nije ovu svoju pjesmicu spominjao Nikšić u polemici, nego se ja nje sjetih ovim povodom. Kaže Nikšić između ostaloga za Štukana: "On ne misli, on zna i svjedoči da su ograničeni umovi i nazadne ideje i ideologije izolirali ovaj ukleti trougao i bacili ga na dno - među najmizernije, najjadnije države svijeta. On svaki put sleti u istu žabokrečinu ideologije čijim rezultatima svjedoči i koju je sagledao bolje nego oni koji je luče." Baš tako. Ima li neko ko smije gledati mlade ljude u oči i reći im "postoji toliko toga što govori u prilog našoj bogatoj istoriji koja će također da predodredi našu bogatu budućnost", a da živi u ovom trenutku u našoj domovini? Ima li neko ko smije ne trepnuvši lagati da je budućnost za mlade ljude u ovoj zemlji svijetla i da će se uskoro obistiniti? Postoje, to su oni koji slikaju mlade za plakate prije izbora, a onda zaborave na plakate i likove na njima. To su oni koji toliko vole domovinu, ma šta to značilo, da ne vide kako djeca odrastaju i odlaze u druge zemlje koje počinju zvati svojom domovinom. Razlog vrlo jednostavan: kada tamo završe fakultetsko obrazovanje dobiće kakav-takav posao. A u domovini kada završe fakultetsko obrazovanje dobiće: nikakav posao. Čak i kada je ljubav prema domovini veća od ljubavi prema porodici, oni moraju od nečega živjeti, a ljubav sigurno neće pomoći u preživljavanju. A da je domovina trenutno na samom dnu već kada se osvrnemo na zemlje u okruženju govori i činjenica koliko je samo ova zemlja udaljena od ulaska u EU. Za to vrijeme je Nebojša Šerić u "toku svjetskih dešavanja", ali bogme ništa manje i bosanskih, patriotskih. Samo što, ne vidi on otamo, bosanska dešavanja sve više otkrivaju da biti "ponosan na domovinu" ne znači ama baš ništa. Nema ni domovine, nema ni ponosa, nema izgleda ni puno patriota. I dobro je da ih nema. Možda da je više Štukana koji iskaču iz žabokrečine i kotlinskog pogleda na domovinu možda četvrti sarajevski poznati umjetnik Samir Plasto ne bi morao intervenisati u ovom umjetničkom duelu i zavapiti: "Šoba, rat je gotov ima već 17 godina... Neprijatelj grada je ušao u grad-Sarajevo smišljeno i planski pada polako kao i enklave što su padale, nema vode, GRAS radi na veresiju, Zemaljski muzej je pao, Collegium Artisticum će uskoro, depo Charlama, muzej Ars Aevi takođe gdje će možda Dara Bubamara snimiti novi spot uskoro, Galerija BiH se održava doturom MTS-a, helikopterima i kroz šumu našu ilegalci trpe velike gubitke, u domu mladih se prave IKM grand i pink smeća, peta kolona je sve masovnija..." I konačno, nažalost ovo nije bio samo puki razgovor između četvorice sarajevskih umjetnika nego jedan bolno istiniti pogled na domovinu uz patriotski poklič koji ne smijemo zaboraviti po cijenu života: "Biti ponosan na domovinu", čak i kada Plasto veli: "U Sarajevu je sada teže nego kada si ti bio na Žuči". A domovina, šta je to?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.