Cenzura u zemlji u kojoj nema cenzure

Analizirala sam većinu, a sada ću, kako sam i najavila, analizirati i nekoliko preostalih.

Pila naopako

E, ova metoda se koristi sasvim naopako u "slobodarskim nerežimskim medijima". Izvorno, metoda pretpostavlja da će novinar, pa makar i naopako, izvući nešto afirmativno kada govori o vladajućim političkim elitama. Da li je to slučaj kod nas? Ne, ni slučajno. U jednom trenutku moglo bi se i pomisliti da su mediji uistinu slobodarski i da ne robuju vladajućim strukturama moći, ali nažalost samo pomisliti! Mediji, posebno ovi spomenuti, žive od pronalaženja svega negativnog tamo. A to tamo počinje gdje piše "Dobrodošli u Republiku Srpsku". A ako se neko slučajno odvaži da pomisli da tamo žive ljudi taj "brani sve što je retrogradno", jer tamo koliko je poznato zasigurno žive svega dva čovjeka, a ostalo! Ostalo i nisu baš neki ljudi. A šta rade ta dva čovjeka da bi održali zavidan status ljudi ovamo? Oni okreću pilu naopako i od tamo pronalaze sve što je tamo negativno.  I ne bi to ni bilo ništa neobično da živ čovjek koji hoda i tamo i ovamo nije tako hodajući vidio puno ljudi tamo, pa se zapitao kako je moguće da neko tko sjedi u svojoj fotelji i ne mrdnuvši zna da nema ničega i nikoga dobrog tamo. Pade mi na pamet, evo baš sada jedan sedamnaestogodišnjak iz Gacka, koji će ove godine predstavljati BiH na Svjetskom debatnom takmičenju i pokušah se sjetiti gdje je njegovo ime objavljeno u ovim slobodarskim medijima. Nigdje! A što? E sada neću braniti one što su retrogradni, jer kako čuh o sebi nekidan: "Mislim da je vrlo opasno ovo što radi, jer je politički motivirano. Šta te drugo može natjerati da staneš na stranu svega retrogradnog i da zagovaraš neku tupavu kulturu dijaloga?" Kada se bolje zamislim nad ovim, stvarno možda sve ovo i jeste sasvim politički motivirano. Da nije nečim motivirano, zar bi se itko živ dekomodirao i tražio ljude u svim dijelovima BiH? Da nema jakog motiva, svi bi sjedili u svojim kućama i dobro bi znali gdje su ljudi, a gdje neljudi. A kultura dijaloga, razboritost i argumentacija na koje pozivaju oni neobični ljudi poput Bajdena i Incka su, nažalost, za švedske i švicarske salonske krugove, a ne za Bosnu!. Nećemo mi sada u zemlji koja "nije normalna" i koja je "zvjerinjak" (ali ovo ne tvrde oni tamo neljudi, već ovi ovamo ljudi) insistirati na formi i redu, jer to odvlači od problema i suštine stvari. Pa ima li većeg problema od nedostatka uljudnosti, forme i razložnosti?

Pitam se je li ovo sada bila pila naopako "po bosanski"?

Proizvodnja kakofonije

Ova metoda podrazumijeva obrađivanje tema koje bi, ako je ikako moguće, trebalo izbjeći jer mogu donijeti nevolje onima koji ih obrađuju. No, s obzirom da je to gotovo nemoguće, onda priloge treba uraditi tako da nitko ne shvati, zapravo o čemu je u prilogu bilo riječi. Evo šta nije baš omiljena metoda medija ovdje: pozivanje više od jedne strane za raspravu o slučaju koji se obrađuje. A ukoliko želimo proizvesti kakofoniju, onda pozivamo što više ljudi da govore o temi. Slučaj tada poprima sasvim drugi izgled. Intervjuira se i anketira sve i svatko da progovori koju. Pri tome anketirani mogu da kažu sve što misle ili još prije, što im padne na pamet, a novinar u ovom slučaju, ma kako nezamislivo zvučalo, malo ili gotovo nikako ne progovara, ne zaključuje, ne upućuje, ne presuđuje i ima savršeni alibi da je uradio spornu temu. Tko onda može reći da tema nije obrađena? Nitko osim nedobronamjernih čitalaca ili slušalaca. Ako vidite, recimo, da tema o promjenama ili izvlačenju maksimuma pozitivnih sadržaja Dejtonskog mirovnog ustava, nije dobro prihvaćena, i to ne samo kod političara već i kod međunarodnih zvaničnika, kao i da može ugroziti političke elite kojima ste naklonjeni kao novinar, onda treba brzo anketirati građane, vrlo mudro formulirati pitanja, intervjuirati ljevičare iz susjedstva i sve će biti uredu. Vi obradili temu, dobili indikatore (nije bitno kakve) i vuk sit i ovce na broju, a i vaše pozicije.

Preuzimanje bitnih sadržaja od drugih

Kada nećete da budete direktno involvirani u neku temu, uzmete jednostavno prilog od drugih medijskih kuća, prenesete sadržaj i sve je u redu. Može i ovako na bh. način! Kada pošto-poto želite da objavite neku vijest ili priču, onda uzmete prilog koji nekako nabavite od tamo i plasirate tu priču do besvijesti ovamo, sve dok netko javno ne ukaže da je to što radite pogubno za nekoga, recimo za jedan narod koji negdje živi u manjini, a vi baš o tome narodu ili nekome iz tog naroda nabavili prilog. Naravno, u svijetu iz kojeg se informacije plasiraju neće biti dileme da li je trebalo plasirati informaciju koja za nedužne ljude može imati negativne, čak pogubne posljedice, već će sve nezadovoljstvo biti preneseno na onoga tko je vidio i ukazao na tu pogubnost, pa ćete tako moći pročitati da je pogubnije ukazivanje na jezik mržnje nego sam jezik mržnje. Da na jezik mržnje ukazuju "kukavice i konformisti" iz nekih svojih "mišijih rupa". A kada ovo pročitaju sljedbenici ovakvih novinarskih ideja, onda na raznim forumima osvanu otvoreni pozivi za smaknuća, linč, istrebljenja ne samo pojedinaca već i, moglo bi se reći, čitavih naroda.

Cenzura u autorizaciji

Uz pomoć ove metode sugovornici mogu da promijene svoj govor kako god žele, pa čak i da promijene smisao onoga što su prvobitno rekli. Ali ne moraju samo sugovrnici, možete to i vi za njih uraditi. Skratite, izbacite, podvučete i dobijete tekst ili prilog. Tako će na primjer informacija o posjeti i prezentacija javnih obraćanja američkog dopredsjednika dobiti kod svake partije, u svakoj novini, na svakom televizijskom kanalu posebne poante. Zapitat ćete se koliko je u stvari posjeta napravio ovaj iznimno važni gost. Koja je od ovih posjeta ona prava i jedina? Ima li dakle tu cenzure u autorizaciji? Dakako da ima i to ponajviše tamo gdje se diče da je nema!

Sanja Modrić nije navela više ni jednu metodu cenzure, ali i u ovih dvadeset koliko ih je ukupno analizirano može se primijetiti da se na bh. medijskoj i javnoj sceni podjednako srčano koriste, a ovim metodama mogle bi se pridodati još poneke kojih vjerojatno, s obzirom na poštivanje kodeksa i zakona nema u Hrvatskoj, poput: onemogućavanje prava na reagiranje, u njenim izdanjima magazina sklanjanje rubrike "Reagiranja" od pogleda zainteresiranog čitaoca koji pretražuje rubrike, neobjavljivanje teksta ili intervjua, izmišljanje podataka, direktno vrijeđanje i montiranje priloga u kojima se na najperfidniji način "uklapaju" izjave onoga tko je na novinarskoj meti…

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

(Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.