Cenzura privilegija probranih

Piše ona o tome bez gnjeva i srdžbe, odmjereno, ne navodeći posebno primjere za svaku metodu, ali i jasno i precizno. Pokušavam prevesti ove metode u bh. realnost. Ako ne griješim prevod bi za neke mogao izgledati ovako:

Zabranjivanje tema

Uvijek postoje prioriteti u objavljivanju vijesti, ali ako jedna vijest koja se odnosi na suradnju ili prekid suradnje između aktera u dva entiteta ne dobije nikakav medijski prostor u vremenu kada se ponajviše govori o medijskim slobodama i zagovara otvoreni medijski prostor nije ništa drugo nego cenzura. Vijest da dvije članice UO Udruge BH novinara napuštaju članstvo nije marginalna vijest, već vijest koja sasvim ozbiljno treba da zabrine i šire krugove negoli novinarske. Ali ove informacije nema u "građanskim" medijima u Federaciji.

Skraćivanje priloga

Recimo, boravi Doris Pak u BiH, boravi u oba entiteta i građani iz građanskih medija saznaju da je zabrinuta zbog opstrukcija u RS, medijskih nesloboda, ali ne i da je boravila u Redakciji "Nezavisnih novina" i pričala o uređivačkim politikama i medijskim slobodama.

Nametanje tema

Kada recimo 14 godina poslije rata na javnom servisu imate priliku svake sedmice gledati jedan isti prilog, nije li to nametanje tema i to ne bilo kakvo već, nažalost, upravo takvo nametanje koje može biti pogubno za BiH, a sve pod izgovorom zahtjeva za uspostavljanjem pravednih odnosa i uklanjanjem negativnih trendova, premda je snimak iz devedesetih. Ali tko zna, možda je tema ukazivanja na vječno četništvo u biti aktualna i nenametnuta, kao i svaki film koji pokazuje događaje iz ranih devedesetih koji se prikazuju na FTV. Zašto bi se mladi zavoljeli i surađivali kada mogu lijepo i dosljedno da se mrze.

Premještanje bitnih tema na manje uočljive pozicije ili na veb

Informacija da su mladi iz Srbije došli u Potočare da se poklone žrtvama genocida je toliko nebitna da zaslužuje prostor ne veći od 5 dž 6 cm negdje na 6. stranici jednih "građanskih" dnevnih novina, a i kako bi bila bitnija od stalnog ukazivanja na zlo koje dolazi od njihovih sunarodnika. Nije ni trebala dolaziti ta mladost i pokazivati dobru volju, jer kome je još do dobre volje?

Diktiranje pitanja

Cenzor kao urednik je uvijek na djelu kada od svih navedenih pitanja u razgovoru, kao ključno, iznosi upravo ono koje odgovara njegovoj ideologiji, pa iz sasvim nebitnog konteksta iz toga intervjua izvlači naslov poput "Sloboda medija mora biti apsolutna", iako je to u intervjuu jedan visoki međunarodni dužnosnik usput spomenuo, te iako ova tvrdnja ima nastavak.

Laki novinari

Ako na primjer iz RS, jedan nazovimo ga novinar, pristane da stalno objavljuje samo i samo negativne vijesti o stanju u RS za FBiH, jer je to trend u mediju za koji radi, onda je to pa, "susretljiv" novinar.

Prilozi koje treba "doraditi"

Ne mogu govoriti o novinarskom prilogu koji treba doraditi, ali mogu o pokušaju pravljenja intervjua za jedne "slobodne i nezavisne" sedmične novine u kojima direktor, vlasnik i urednik, sve u jednom liku, vraća intervju sa izvjesnom osobom tvrdeći da se kosi sa njegovim uredničkim i ideološkim stavovima i da ga takvoga neće objaviti.

Zadržavanje

Kada se reagiranje u jednim "građanskim" dnevnim novinama zadržava ili onemogućava isključivo samovoljom urednice i nikakvim uporištem unutar teksta, onda je to školski primjer cenzure.

Ukidanje istraživanja

Istraživanje? Kakvo li je ozbiljno istraživanje u jednoj sedmici moguće provesti. Nije zabranjeno, ali nije ni preporučljivo. Bolje je surađivati sa tajnim službama. Novinar je zaštićen, a svijet je senzacija.

Mladi novinari na teškim zadacima

Mladi novinari vole svoje urednike, a i urednice, a još ako nisu novinari a u raznim su redakcijama, nema te teme o kojoj ne mogu pisati od sporta, preko politike, preko književnosti, građevinarstva do filozofije i psihoanalize. Oni će i smjelije pisati kritike koje neće da pišu oni iskusniji, jer ovi znaju da to ne bi trebalo, ali imaju želju, a ovi mlađi će to pisati u neznanju. Još će pri tome napisati i pokoju o nepismenosti svih onih koji ne misle jezikom njihovih urednica/ka.

Kao što maloprije rekoh, svi mogu sve, a posebno mlađi koji treba da zadive urednike, pa svi drugi koji žele da pišu u struci budu nazvani podsmješljivo "stručnjakinja".

Autoritarni nenjsroom

Redakcijski kolegij "građanskih novina"! čuje se gromoglasan smijeh urednika/ice i još glasniji onih od kojih se očekuje da podrže ovaj prvi smijeh, a to je jasan signal drugima da ćute. Kada se pojavi barem kao predmet razgovora onaj koji drugačije misli, taj je predmet ismijavanja, ali takav/a definitivno ne sjedi na redakcijskom kolegiju. O njoj/njemu se samo sa pod/smijehom može na kolegiju govoriti.

Marginalizacija neposlušnih

Ako nisi dobar, nisi u redakciji ili si premješten u neke sasvim nebitne rubrike. Čitam sastav redakcije jednih "slobodnih" i od ugleda novina i vidim sva poznatija imena otišla su sa novim uredništvom širom drugih redakcija, a ovi što su ostali u novini uređuju neke kutke i slično.

Proizvodnja celebritija u politici i ekonomiji

Učiniti neku osobu koju želimo promovirati za političke svrhe blisku građanima, ali i obratno, uništiti joj dostojanstvo pred građanima, uža je specijalizacija slobodarskih, "građanskih" medija. Otud čak dolazi i prijetnja, u stilu: "ne bi bilo dobro da se još više pozabavimo privatnim pitanjima".

Pišem ono što ljude zanima, politika je out

Ne treba se zamjeriti. Treba samo uvesti rubrike sa dizanjem i spuštanjem prstića, stavljanjem crnih i crvenih točkica, plusovima i minusima, neće se govoriti direktno o politici, neće nitko potpisati tekst, a sve će biti rečeno. I više od toga.

Bez konteksta

Ja bih rekla na kraju i bez komentara. Prizivati ratnu i neposredno poslijeratnu prošlost je sasvim izvan konteksta danas u bilo kojem prostoru, u bilo kojem mediju, ali i bez komentara.

A o drugim metodama, drugi put.

                            (Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.