Brezobrazni Snješko Bijelić

Neobični bijeli čovjek visine pet metara pojavio se u mostarskom naselju Centar 2. Ne bi to bilo ništa neobično, ali radi se o mostarskom naselju. U Mostaru snijeg padne jednom u pet godina, nestane za pet-šest sati. Ali, ovaj put nije nestao. Naprotiv, rastao je poput hrvatskog duga MMF-u. Pa su se Mostarci počeli pitati gdje svake godine nestanu pare za raščišćavanje grada. Za pijesak, so, gorivo za mašine koje rade na raščišćavanju snijega. Jedna od teorija je bila da je novac potrošen na prijeme i domjenke, neki su govorili da je Božo Ćorić, pročelnik za društvene djelatnosti, kupio ulja za kosu, zalihu za idućih 28 godina. Da, onaj uljavi koji je nama iz SPKD Prosvjeta gradski odbor Mostar rekao "Dosta je bili srbovanja. Zna se šta je srbovanje donijelo ovom gradu" onda kad smo Gradu ponudili da skupa s našom Prosvjetom upriliči Šantićeve večeri. On se istakao spasavanjem putnika iz voza zaglavljenog nasred Mostara. Izvukao je, uz nadljudske napore, putnike koji su sjedili u vozu i čekali danima da isti krene. Putnicima je uprava željeznice dala čitav jedan sendvič dok su čekali i lagala im danima da će uskoro krenuti. Ah, da, lagala im je da će dobiti još jedan sendvič. Kolona putnika, očigledno bez pare u džepu (ostali su sami izašli i razmilili se po gradu), obrela se u hotelu "Ero", kojih stotinu metara od željezničke stanice. Božo Ćorić, pročelnik za društvene djelatnosti, sa znatno manje ulja na glavi nego obično, šepurio se u crvenoj jakni oko izgladnjelih sirotana poput kakvog superheroja - spasioca čovječanstva, davao izjave za medije i zgrožen govorio kako mu niko, avaj, baš niko, nije javio da jadni ljudi u vlaku tri dana "ćame ćekajući", kako on pojma nije imao o nesretnicima zarobljenim u surovoj željezničkoj stanici u kojoj nemaju nikoga svoga. Gladni putnici su jeli, naravno, i pomalo, sa očiglednom zbunjenošću i pomalo straha, ispod oka gledali nauljenog stvora u crvenoj jaketi kako lovi mikrofone i kamere. Sirotinja ima šesto čulo i razvijenu sumnjičavost, tako i prežive nevolje, sumnjivo im kad im neko dadne da jedu a ništa im ne ište, pogotovo ako je čudan i nauljen. Ne sumnjam da se poneki dobrano zabrinuo za svoju pozadinu. Drugi stvor istih sposobnosti i ništa manje sumnjiv, gradonačelnik Ljubo Bešlić, slikao se sa staricom koju je spasila gorska služba spasavanja. Ruku na srce, platio je kafe i čajeve hrabrim momcima koji su u Mostaru i okolini spasili više ljudi još dok je gradonačelnik Ljubo B. čekao da snijeg sam ode sa ulica. Ništa čudno, i ja bih platio kafu i čaj onome ko bi uradio moj posao. A Ljubin posao, baš kao i posao uljavog Bože, svodi se na to da obezbijedi da gradske službe funkcionišu i da se ljudi ne boje za svoj život kad padne snijeg. Ah, zaboravio sam da im, i kad kiša padne, grad liči na Veneciju. A zašto spomenuh Snješka? Pa, Ljubo Bešlić otvoreno pozvao graditelje Snješka da čiste grad umjesto da se zaj... Pardon, da prave Snješka. Pa graditelji, ne pokazujući namjeru da rade posao za koji je zadužena Gradska uprava, poslali Ljubi gradonačelniku otvoreno pismo u ime Snješka. Dakle, Snješko pisao gradonačelniku... Mozak od snijega našao dostojnog korespondenta.

Izlazak iz snijega

Ja se s mukom izvukao iz kuće, u ponedjeljak. U avliji snijega do iznad prozora. Jedva izašao, preko krova. Na krovu me je dočekao moj dobri Lu, liznuo me po čupavom obrazu i glatkoj ćeli. Vanda, puno veća od njega, lajala je dolje i mahala repom od radosti. Kao da su govorili "Bravo stari, već smo se bili zabrinuli za tebe". Nešto mi je tu bilo čudno... Koliko sam se sjećao, Vanda je uvijek pokazivala namjeru da ubije nesrećnog Lua. Ubila je Karla, Bog da mu nesrećnu pseću dušu u pseći raj odvede i da mu puno gumenih igračaka i hrskavih kostiju s puno mesa. Skočio sam sa krova u metar i po snijega, Lu za mnom. Tuda je i izišao iz avlije, preko snijega, kao i ja. Postali su, dok im mene nije bilo, dobri prijatelji. Tada sam shvatio i kako u Mostaru postići da neko brine za vas. Ne možete računati na tri četvrt hiljade članova gradske uprave koji su plaćeni da brinu za građane Mostara. U Mostaru, da bi neko ko vam nije rod mislio na vas i brinuo o vama, morate si nabaviti psa. Ili još bolje, dva psa. Nabavite radne pse, kao ja, znaju se brinuti i za sebe. Ne ptičare ili terijere, ne podnose zimu. Ovčare nabavite. Ja sam rođen u gradu, ali očigledno imam seljačke gene. Volim ovčare. Moja dva su iskopali dvije rupe i tunele u snijegu, spavaju u toplim šupljinama - valjda im toplije nego u kućicama, poput eskimskih pasa. Voda im se smrzla, jedu snijeg. Pomislio sam da bi i građani grada na čijem su čelu indolentni Ljubo i uljavi Božo, trebali naučiti kopati skloništa u snijegu i jesti snijeg kad nestane vode iz vodovoda. Naš gradonačelnik, Ljubo Bešlić, svoja dva mandata je posvetio razvijanju odnosa s Kinom i Italijom, te izgradnji tržnih centara. Najnoviji će imati, kažu, pedeset hiljada metara kvadratnih. Ruku na srce, uložio je i puno truda u to da ništa ne učini za svoj narod i da niko ne pomisli da je Hrvat. Zato ga mostarski Hrvati odmila zovu "Ejub". Pomislih kako bi, kad je već toliko puta išao u Kinu na trošak grada, mogao taj kineski predsjednik poslati kakvo manje seoce od kojih stotinjak hiljada Kineza, da malo očiste ovaj Ljubin grad, kad se ljubina 4 (slovima četiri) komunalna preduzeća ne mogu nakaniti na takvo nešto.

Strahote bijelih ulica

Izlazak na ulicu, preko zametene kapije, davao je utisak serije "Život na sjeveru". Utabana staza nasred ceste je govorila da je tuda prošao barem jedan auto. Grtalica ne. Pogledao sam oko sebe, svu tu bjelinu, i shvatio da u snijegom okovanom gradu, silom prilika i nesposobnošću gradonačelnika i ostale bulumente leziljebovića, ništa u kvartu nije otvoreno. Osim... Osim one nesrećne OMV-ove benzinske pumpe čija mi je izgradnja uništila kuću. Lu i Vanda su me gledali. A ja sam ih pomilovao po čupavim glavama, kroz kapiju, stisnuo zube i krenuo prema austrijskoj OMV trovačnici. Da im kupim hranu. Jer, nisam im mogao ništa pripremiti. A psi moraju jesti. Ako ih već ostavljam, ne smijem ih ostaviti gladne. Znam, znam, mogu psi danima bez hrane, ali prijatelji se ne ostavljaju gladni. Obično odem u sjemenarnu, na jugu, kupim neku jeftinu pseću hranu i dodam njihovom psećem meniju ono što ja ne pojedem. Skromni su moji psi, jedu sasušen hljeb umjesto psećih krekera. Hranu ne volim bacati, ni pseću ni ljudsku, ostala mi navika iz rata. Kako god, pošto mi je taj Ljubo Bešlić skupa sa austrijskim rajhom srušio dom, pošto su mi postavili otrovne cjevurine rezervoara pod prozor, gradonačelnik Bešlić me je natjerao, svojom nesposobnošću, da nasljednicima nacista ostavim i svoje pare.

Ulazak u rajhovsku plinaru

Prodavac me je dočekao raširenih zjenica. Znam ga iz viđenja, iz grada. Nisam ni znao da radi tu. Još je jedan lik ušao. Valjda su mislili da ću ih dići u vazduh, šta li. Kao da to već ne bih uradio da sam htio. Ubijanje sirotinje mi nije navika, OMV rajhovci ne bi ni osjetili gubitak jedne benzinske. Garant bi i zaradili, Germani osiguraju sve svoje, živote uništavaju ovakvima kao što sam ja, odvode ih u logore kao moje pretke (časna riječ, pričali mi ljudi a i možete provjeriti na internetu) i guše ih plinovima. Kao mene danas su ih gušili, samo brže. Jedino bi sirotinja, kao i obično, opet stradala. Kad bih napravio kakvu glupost. A neću. Naravno, u OMV trovačnici je bilo pseće hrane. I to najskuplje, lihvari švapski znaju da se na benzinskoj hrana, ljudska ili pseća, kupuje samo u nevolji. Ništa za skromna i poštena čovjeka i njegove na jeftinu hranu naviknute pse. Uzeh hranu, platih, ugrizoh se za jezik i opsovah tiho, napolju, Adolfa Hitlera i zemlju koja ga je iznjedrila. Istresoh hranu preko kapije, na snijeg. Nekoliko kilograma, da im bude par narednih dana. Sumnjičavo su je njušili, na tu skupotinju nisu bili navikli. Otišao sam, znao sam da će pojesti kad odem, da će i dalje spavati duboko u snijegu i čuvati moju staru kuću, zapravo ono što je poslije OMV-a i Ljube Bešlića ostalo od nje. Jer, to dobri i pametni psi, po definiciji, rade.

Mostarska Kalvarija

Put kroz grad, poslije trodnevnih snježnih padavina, bio je jedinstveno iskustvo. Ljudi su bauljali kroz oluju, pošto gradski prevoz nije radio. Kola nisu išla, nisu mogla, ne mogu ni sad dok ovo čitate - poznavajući Ljubu Bešlića i sposobnosti njegove administracije. Teturave prilike u oluji i smetovima, snježna sječiva koja se zabijaju u promrzla lica, to je slika Mostara zadnjih dana. Padovi, smrznuti ljudi koje mladići iz Gorske službe spasavanja iznose iz zatrpanih domova, u gradu i oko njega. Ljudi u crvenim jaknama i čizmicama, skromni i odvažni, rade posao civilne zaštite i gradske uprave. Izbjegavaju kamere, radije traže ljude u snijegu. Ljubo Bešlić i Božo Ćorić su, čini se, zaduženi za stajanje ispred kamera.

Naravoučenije zimske noći

Ovo vas se ne tiče ako niste iz Mostara, znam. Ali, moglo bi, ako se ne zapitate kako bi vam moglo biti jednog dana, ako dozvolite da vam drugi biraju i kapu kroje. Mostar je grad u kojem građani ne mogu birati gradonačelnika. Zašto? Pa, kažnjen je. Zašto? Zato što je multinacionalan. Pa, u čemu je problem? Na multinacionalnosti se insistira, ona se potiče, baš kao i "demokratske" vrijednosti. Kao biranje gradonačelnika glasanjem, recimo. Problem je u tome što Bošnjaci, kojih je u gradu manje nego Hrvata, ne smiju biti preglasani. Pa se moraju "rotirati", po sistemu "Bošnjak - Hrvat". Stranci tako rekli, dajući svima do znanja kojem narodu se nipošto ne smije uskratiti konstitutivnost. Kad gradonačelnika ne biraju građani nego stranke, on se, baš poput Ljube Bešlića, ne osjeća ni naročito odgovornim svojim građanima. Mogu mu komotno Kinezi biti draži i bliži. Ljubo se toliko osilio da više ne "ferma" ni svoga stranačkog šefa, on i Božo Ćorić su postali neka vrsta vlasnika grada na Neretvi; vedre i oblače, kroje i prekrajaju prostorni plan u cilju stvaranja tržnog centristana sa povremenim elementima Sibira i Venecije na Neretvi. I zato, ako imate iole finog gradonačelnika, nemojte da ga ponovo ne izaberete, kad vam je već Bog dao da je na vašoj a ne samo na svojoj strani.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.