Boris i Aljuš

Dara Sekulić

Najteže je po gradovima pronaći one male, sporedne ulice, a kad ih pronađeš u njima ćeš najlakše zalutati i najduže iz njih tražiti izlaz. Ali one su ugodan kutak grada, tihe i sklonjene od mase prolaznika i gradske vreve. Takve uličice na pročelju svojih zgrada sačuvaju poneku osobenost vremena u kojem su nastajale, često i neko ljupko odstupanje od nekadašnjih strogih pravila gradnje.

Oprečna slika

U takvoj jednoj uličici stanuje i porodica Borisovog školskog druga Aljuša. Zapravo, ona je nekad bila takva, možda bi i sada mogla biti da je kraj nekog drukčijeg, sretnijeg vijeka. Ali zadnjih godina ovog vijeka, kako na Kosmetu traju nemiri, uličica je, kao i sav grad zanemarenog izgleda, bijednog i prljavog. Smrad se širi od nabacanog i razbacanog smeća, od ulaza u kuće pa sve do posljednjeg sprata, vrata i prozori su oštećeni, razbijeni, izvrnuta ili okrenuta vratašca poštanskih sandučića, izvaljeni prekidači za stubišno osvjetljenje, oguljeni i prostački uprljani zidovi. Na tim bespomoćnim i naizgled nevažnim stvarima, ljudi iskaljuju svoja politička i socijalna nezadovoljstva, često i lične svoje promašaje, netrpeljivost prema bližnjima, emotivna i moralna svoja oštećenja i posrnuća. A nadasve nacionalnu mržnju. Ako su sve to radila djeca, i djeca su ljudi.

Uništiti što više ono što nema određenog, imenovanog vlasnika, što se još uvijek podvodi pod pojam zajedničkog, a sve što pripada svima nije ničije; bilo je oduvijek znak raspada, otimanja i ubijanja, teška bolest društva koja dovodi do ratova, nasilja i istrebljenja.

Oprečnu sliku vanjskom izgledu pružala je unutrašnjost tih zgrada. Porodični stanovi, njihove veće i manje spavaonice, tapete po zidovima u šarenim i veselim bojama. Sobe namještene za odmor i san, ljubav i slavlje; ukrašene čipkastim zavjesicama, slikama naivaca, reprodukcijama slikara ili anonimnih mazala; fotografijama sa vjenčanja, srećnih putovanja i radosnih druženja. Uspomene na bolest i smrt pohranjivane su na skrovita, osamljena mjesta, na njih se zaboravljalo do nekih velikih promjena, preseljenja, preobraćanja u vjeri i uvjerenjima, kada bi se ponovo u njih zavirilo i opet pohranilo, ili odbacilo zauvijek.

Stan u prizemlju

Jednosoban stan u prizemlju zgrade, u kojem je živjela Aljuševa porodica, po svemu je bio nalik ovoj slici. Seljaci doseljeni u grad nakon onog velikog rata i industrijske socijalističke navale, u bescijenje su prodavali svoj starinski crvotočni namještaj, ako su ga i imali, poklanjali ga ili jednostavno bacali, često i sa vrijednim, starim stvarima. A u svoje stambene kutije, uz povoljne kredite i povlastice, kupovali jednoobrazne dvosjede, trosjede i klub - garniture, elemente za uglove. Oprema stana nije mogla proći bez tih uglova koji ničemu nisu služili osim da popune sami sebe i kupe prašinu.

U prijatnu, urednu i čistu Aljuševu sobu Boris je dolazio da zajedno uče. Bili su učenici osmog razreda, sjedjeli su u istoj klupi. Aljuš je s roditeljima i prije rata dolazio preko ljeta i boravio u istom tom stanu, a u Sarajevu su imali kuću.

Napustili su ratno Sarajevo u kojem je Aljuš završio šest razreda osnovne škole. Profesor koji ih je oborio na popravni ispit, mirno je mogao da im skine i cijelu godinu, jer oni ništa nisu znali, Boris posebno.

U Aljuševoj sobi, dječaci bi se prvo najeli, a onda slušali rok, i na Aljuševom kasetofonu sa dvije glave, presnimavali kasete. Takav kasetofon Borisu je ostao kod kuće u Sarajevu i on je žalio za njim, sve ostalo pomalo je već padalo u zaborav.

Iz majčinog spremišta svjetske hrane, uzimao je najčešće svinjske paštete u limenkama od po pola kile, a Aljuš donosio po kilogram hljeba iz pekare u svojoj zgradi. Pekara je u gradu bilo bezbroj, kao da se ništa drugo nije radilo, već samo peklo i jeo hljeb. Ponekad si mogao vidjeti da neko ispod miške nosi i školjku jaja. Na uzduž presječenu polovinu, svaki od dječaka nanosio bi paštete toliko da nakon drugog mazanja u konzervi ništa ne bi ostalo. "Ovo je holandska" rekao bi Aljuš, "ona je najukusnija". "A, šta misliš, od čega je ta pašteta?", pitao bi ga Boris, ali nije uspijevao da mu je zgadi. Taj obrok zalijevali su otužno slatkim sokom od praška, koji je Boris takođe otuđivao od majke misleći da ona to ne primjećuje. Prašak ona nije štedjela, žalila je samo što se djeca napajaju tom smjesom iz bjelosvjetskih laboratorija i smrtonosnih njihovih kuhinja, kako je znala da kaže.

Namigujući jedno drugom, Boris i sestra mu Vesna ismijavali bi "mamine nebuloze" i sok pred njom srkali sve glasnije i napadnije. Ova tročlana porodica već dvije godine u Objektu ima svoju sobicu. Majka sama priprema hranu za Borisa i stariju sestru koja je ovog ljeta u izbjeglištvu položila maturu. Otac im je na sarajevskom ratištu.

Mark Miljani i "Bijelo dugme"

U Aljuševoj sobi dječaci danas presnimavaju "Rolingstonse", soba trešti od pojačanih zvučnika, ispred zastaju rijetki prolaznici, zapanjeni tim bezdušnim gromoglasjem. Ne usude se ništa da primijete, jer kada bi i uputili neku primjedbu, znaju, ništa se ne bi promijenilo. Ovaj današnji svijet, svijet je mladih, ali samo po rok muzici, po njihovoj mogućoj pobuni. Muzika je samo nadoknada za mladost koju gube u drogi i tuđim ratovima. Aljušev kasetofon stoji na ormariću sa knjigama, kojih nema mnogo, tek desetak. Iznad jedne je uvećana fotografija Marka Miljanova u crnogorskoj nošnji. Dok se vrti oko kasetofona, fotografija se uporno nameće Borisovom oku: "Ko ti je ovaj čiča, ovaj tu, na slici?". Dječaci se nasmijaše, jer dirnuli su u dio njihovog ratnog djetinjstva i prirodnog sjećanja. "Tito je nama Šiptarima obećao našu državu", reče Aljuš. " A, to je naš književnik, Mark Miljani, moj otac ga mnogo voli, kaže da je on pisao o našem poštenju i junaštvu. I on je rekao da će Kosova biti republika. Naši su i oni manastiri, oni Dečani i ona Gračanica, ma sve smo to gradili mi Šiptari..."

"Imaš li ti nešto od Džonija? On je meni super, super je i Nele i Bijelo dugme..." " Kad je ono tebi popravni? Meni je dvadesetog..." " Ma, jebe mi se za popravni, ne znam kako dobro da naučim, dobiću dvojku, a dvojku dobiješ i kad ništa ne naučiš, k.... me boli, znam da ću proći. Ovih dana moja mama se sprema za Sarajevo, sada se može tamo. Ma, mogla je ona i za vrijeme najžešćih borbi, preko Albanije, brodom..."

"Uh, i ja bih morao kući, mama mi je sinoć natrljala nos, zamisli, ona bi svakog dana da ručamo zajedno, a uveče, u devet, ko beba da sam u krevetu. Boris utanji glas, poče da imitira majku: "Nema porodice bez zajedničkog ručka, ne može to tako, svako na svoju stranu..."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana