Borba protiv crkve unaprijed osuđena na propast

Očigledno je da falsifikovanje istorije, antisrpska propaganda, pritisci, uslovljavanja nisu dali očekivani rezultat, zbog čega se sada na direktnom i veoma surovom udaru našla Mitropolija crnogorsko-primorska.

Prepoznavši SPC kao glavnu prepreku na putu ka ostvarenju bezumne ideje stvaranja novog identiteta, preko koga bi se ostvarili političko-partijski interesi, politička elita Crne Gore pokrenula je otvorenu borbu protiv crnogorsko-primorske mitropolije i njenih vjernika, iniciranjem zakona o crkvenoj imovini na osnovu kojega bi sva crkvena imovina u Crnoj Gori izgrađena do 1918. bila nacionalizovana i oduzeta od SPC. Iako u svojoj suštini prijedlog zakona grubo narušava sve norme međunarodnog prava o slobodi religijskog ispovijedanja zagarantovanog poveljom Ujedinjenih nacija i po svome sadržaju protivi se samom Ustavu Crne Gore, ipak je bio odobren od strane crnogorske Vlade i poslan u skupštinsku proceduru. Ovakav potez crnogorskih vlasti bio je kap koja je prelila čašu strpljenja sveštenstva i vjernika Srpske pravoslavne crkve u ovoj zemlji koji su na vrlo odlučan način sa Sabora održanog u Nikšiću kome je prisustvovalo više od 20.000 vjernika poslali jasan odgovor političkom režimu u Crnoj Gori.

Sve ono što se dešavalo na Saboru, koji je organizovala Mitropolija crnogorsko-primorska, poslalo je jasnu poruku vlastima u Crnoj Gori da u ovoj zemlji “srpski Crnogorci” i srpska crkva nisu stranci, nego njeni legitimni građani koji kao i svi ostali imaju jednako pravo na slobodu svoga religijskog ispovijedanja i pravo na zaštitu svoje imovine. U uslovima krize samoidentifikacije jednog manjinskog dijela crnogorskog društva, agresivnih pokušaja falsifikacije nacionalne svijesti, Sabor u Nikšiću dobio je poseban značaj za cjelokupno duhovno jedinstvo svetosavskog pravoslavlja. Solidarnost vjernika iz Srbije i Republike Srpske zbog gonjenja vjernika u Crnoj Gori, posvjedočilo je nepobitnu činjenicu da srpska Crkva kao neprikosnoveni autoritet ostaje u epicentru duhovnog i kulturnog života cjelokupnog srpskog naroda, bez obzira da li on sebe po geografskom predznaku mjesta gdje živi smatrao Vojvođaninom, Krajišnikom, Crnogorcem, Hercegovcem...

Jedinstvo viđeno u Nikšiću pokazalo je spremnost naroda da kroz odbranu interesa svoje Crkve brani svoj nacionalni identitet u koji je od njegovog samosaznanja utkana Srpska pravoslavna crkva sa svim svojim bogatim kulturno-istorijskim nasljeđem. Odlučnost naroda da se suprotstavi miješanju države u crkveni život govori da je snaga srpske Crkve kao institucije oduvijek bila u njenom vjernom narodu. I to povjerenje naroda temelji se na istorijskoj ulozi Crkve koja je u teškim i kriznim trenucima očuvala svoj narod i njegov nacionalni identitet, što posebno dolazi do izražaja u Crnoj Gori, koja u svojoj slavnoj istoriji bilježi periode kada su cetinjski mitropoliti ujedno bili i svjetovni poglavari.

Umjesto da gradi simfonijski odnos sa Crkvom, koji podrazumijeva zajedničke aktivnosti radi stvaranja boljih uslova za kvalitetniji i sigurniji život svojih građana, crnogorske vlasti prijedlogom skandaloznog zakona udarile su na sopstveni narod, ne razmišljajući o mogućim katastrofalnim posljedicama koje bi posijale samo veći raskol u crnogorskom društvu.

Crnogorski političari treba da shvate da je njihova borba protiv Crkve unaprijed osuđena na propast i neuspjeh. Da je Crkva Hristova božanska ustanova koju po riječima svetoga Jevanđelja ni vrata pakla nisu mogla savladati, svjedoči mnogovjekovna istorija njenog postojanja. Ni 500 godina turskog ropstva ni 55 godina komunističko-ateističko-titoističkog režima, koji je sistemski uništavao pravoslavnu vjeru, nisu uspjeli slomiti srpsku Crkvu.

Gospodin Milo Đukanović treba da ima na umu primjer bivšeg predsjednika Ukrajine Petra Porošenka koji je nakon ozakonjenja nekanonske takozvane ukrajinske crkve doživio katastrofalan poraz na izborima. Upravo je njegov pokušaj da se miješa u unutrašnji život crkve bio žestoko kažnjen od strane njegovog sopstvenog naroda.

Poruke sa Sabora u Nikšiću dovoljno su glasne da vlast treba da shvati da formiranje ideoloških i političkih osnova lažnog crnogorskog identiteta preko otvorene diskreditacije srpske Crkve i sopstvenog naroda stvara bratoubilački haos koji nikome ne donosi dobro. Kao što nikome dobro ne može da donese žeđ za vlašću koja na putu ka ostvarenju svojih interesa ne bira sredstva, ne prepoznaje osjećanje da se u svetinju ne smije dirati i koja je toliko velika da ne uzima u obzir volju sopstvenog naroda. Nažalost, ono što je očigledno i što razara dušu i srce svakog pravoslavnog Srbina jeste saznanje da su podjele u srpskom narodu još uvijek prisutne.

(Autor teksta je starješina hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Banjaluci i predsjednik Imperatorskog pravoslavnog palestinskog društva koje je jedan od tvoraca ideje o izgradnji srpsko-ruskog hrama i kulturnog centra u Banjaluci)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.