Bog je slobodu dao za čovjeka

Veselin Gatalo
Bog je slobodu dao za čovjeka

Ki Mil Sungov antiteizam, afganistanski hrt i makedonski šarplaninac, lokanje alkohola i upražnjavanje kurvaluka, učenje na teži način, donošenje štapa, Lu i Vanda, Sadam Husein i beduinska cipela, čemerni rab Božji među pijavicama i škorpijama, američka fukara i italijanska pjevaljka, metar i po Mađara te priključenija vaskolika, slobodna i neslobodna, ljudska i pseteća.

Navijao sam za Gadafija. I izgubio. Nije prvi put da moj čovjek gubi, preživjeću. Ako ništa, bio je jedan od onih koji je uzimao ali i davao. I, što je najvažnije, bio je jedan. Jeste, imao je sinove, tazbinu, rođake, brinuo se o njima bolje nego o ostatku svog naroda. Ali, i o narodu se brinuo. Para bilo da se nije moglo potrošiti. Prva kola džaba, škola džaba, benzin džaba, stan džaba... Sve džaba. Milioni stranaca radili za Libijce, ali džaba. Džaba narodu dati stotine hiljada dolara za života, džaba. Narod k'o narod, preko 'ljeba ište pogače, džaba mu dokazivati. Džamije i porijetke crkve i sinagoge, Muamer El Moćni nije dirao. Poštivao je vjeru i poluotvorenu slobodu lokanja alkohola i upražnjavanja raznih kurvaluka, zato se i održao preko 40 godina na tronu. Imao je robove, ali nije bio rasista. Kod Gadafija je i bijeli čovjek, bez ikakvih predrasuda i zazora, mogao biti rob koliko i crni. I pored sve svoje darežljivosti i robovlasničke tolerancije, nije uspio ostati na vlasti. Amerikancima nije dao dovoljno. Nije naučio ništa iz Sadamove sudbe hude. Ni libijski narod nije naučio ništa iz iskustva iračkog. Uče na teži način, ali naučiti neće nikad. Dobiće tržne centre pune američkog i kineskog škarta koji ionako neće moći kupiti kad im Francuzi i Amerikanci udijele milostinju onda kad prodaju njihovu naftu, sve uz priču o ljudskim slobodama i parlamentarnoj demokratiji. I svi će ti "revolucineri" zamijeniti pogled u kamilji rep ukusom gnjecavog hamburgera i pri tom morati zaboraviti da su htjeli biti Gadafi umjesto Gadafija.

Poluvladar

Razmaženi polubeskorisni polubijeli poluafrikanac vlada Amerikom. Neka, zaslužili su to ti blesavi i čemerni Ameri, kukavna im majka. Baš kao i onog alkoholičara prije njega što su zaslužili. Bog to nekako uredi da sami sebi sudbu odrede i sami sebe kazne. Dadne im slobodu da trpe, da se pobune, da se samozavaravaju, pa i da gledaju a ne vide. Između ostalog, dao im je i slobodu da ištu hljeba preko pogače. Amerikancu je dao i slobodu da izabere nesposobnjakovića ili alkoholičara za predsjednika umjesto čovjeka kakav je bio Kejn, Obamin protivkandidat, čovjeka koji je u Vijetnamskom ratu godinama ostao u zarobljeništvu i nije htio da ga razmijene dok zadnji njegov vojnik nije bio pušten na slobodu. S vjerom u svoju zemlju, stiskao je zube pod batinama i strpljivo skidao pijavice i škorpione s bolnih rana. Voli on, čemernik, sigurno i sad svoju zemlju. I za to mu je Bog slobodu dao. Polubijelog nesposobnog predsjednika mora trpjeti skupa sa ostalima, valjda je to ta kolektivna odgovornost. Hajde, ipak čovjek ima zemlju, ima šta i da voli. Blago njemu... Meni Bog, zbog grijeha koje učinih mišlju, djelom i nečinjenjem, dade samo narod. Nobelovski, oskarovski, vimbldonski. Hm, nisam tako loše prošao, kad bolje promislim. Danas kad je Francuzu predsjednik Mađar od metar i po, a prva dama italijanska pjevaljka, nije me Bog baš puno zakinuo.

Život na četiri šape

Postoje bića kojima je čovjek Bog. Zapravo, nije, i njima je Bog Bog, ali oni, psi, to ne znaju. Pasa ima raznih, kao i ljudi. Ne volim ja jednako sve pse, baš kao ni sve ljude. Inače, onaj koji kaže da voli sve ljude bez razlike, laže kao p... Ne, psi ne lažu. To od nas nisu još uspjeli naučiti. Repom, ušima, očima, dlakom na vratu, nogama, njuškom, svim tim odmah pokažu šta misle. Onaj, dakle, koji voli sve ljude, nije sposoban da voli nijednog dovoljno. Osim Njega, ali o Njemu sad ne govorim. Pitbuli, na primjer, predivni su psi. Čak dobroćudni i poslušni. Nažalost, ne vole druge pse. Rjeđe napadaju ljude nego njemački ovčari, stoput rjeđe, ali kad ugrizu naprave stoput više štete. Ljudi su im vilicu učinili takvom, kroz selekciju. Pogotovo kad ih nakljukaju steroidima ili ih zlostavljaju dok su mali. Tad je bolje držati se dalje od njih. Uspavati ih, najbolje je. To je jedna injekcija od koje pas zaspi, zauvijek. Inače, ako pas umire, kupite tu injekciju, ima je u veterinarskim stanicama. Zagrlite svog psa i umrijet će srećan. Često ljepše nego što je živio.

Nisu svi psi isti

Neke pse volim jako. Volim pastirske pse, jako. Beskorisni su za bilo šta osim za čuvanje i odbranu. Pametni su, nevjerovatno. Poslušni malo ili nimalo. Kavkaski ovčar ili šarplaninac su psi koji umiru braneći, bez izuzetka. Hm, šarplaninci su se razvodnili, pravih ima još u Makedoniji i Albaniji, tek ponegdje na Kosovu. Manji su i zdepastiji od ovih sa izložbi, imaju kraću i gušću dlaku, i puno teži karakter. Kavkazac i šarplaninac zadržavaju svoju slobodu, bez obzira na to koliko mu je čovjek želi dati. Ah, da, takvi su i avganistanski hrtovi. Ne ovi kućni, oni pravi, avganistanski. Nisu to životinje koje donose štap i pružaju šapu, dostojanstvo im to ne dozvoljava. Služe svojoj svrsi, po kiši i snijegu, gladni i žedni. Brane stado ili imovinu bez obzira na to koliko gazda bio dobar prema njima ili ne. Tući se ne daju, i to kod njih volim. Rade svoj posao i ne ištu ono bez čega mogu. Kad odrastu, ne umiljavaju se čovjeku. Ne vole se maziti. Djecu paze i čuvaju, oštriji su prema svojim mladuncima nego prema ljudskim. Ti psi imaju puno od ljudskog karaktera koji ljudima sve više fali. Dostojanstva i upornosti, vjere u ispravnost u ono što rade i za šta su rođeni, ne fali ni kavkascu ni šarplanincu. Živi su dokaz da je čovjek uzgojio stvorenje karakterno bolje od sebe. Slobodno koliko treba da zadrži dostojanstvo neophodno psu i čovjeku da se približi unutrašnjem miru, vjerno i dosljedno, odano do smrti i nepotkupljivo i pouzdano.

Radnici i oni koji to više nisu

Ovčari su, za razliku od pastirskih pasa, manji i poslušniji. Njemački ovčar nije ovčarski pas. Hm, izložbe su polako učinile da je sve manje karakteran i odan. Lako mijenja gospodara, počesto je plašljiv ili pretjerano agresivan. Nije baš za širu elaboraciju u ovom trenutku... Ovčarski pas, mudi, granični koli, belgijski i škotski ovčar, terijeri svih vrsta, hrvatski ovčar, sve su to mali ili veliki radnici, neumorni i požrtvovani. Žive kratko, trpe oskudicu, love štakore i ostale štetočine, trče i skupljaju stado od nekoliko mjeseci starosti pa do smrti. Sedam-osam godina nespavanja i čuvanja, trke, loše ishrane, to je život ovčarskog psa. Slobodu ne žele, samo hoće raditi. Slobodu svoju su spremni predati čovjeku, obično jednom, i njegovoj porodici. I kad im se da sloboda, oni je u zubima ponovo donesu čovjeku, da njome raspolaže. Sloboda im ne treba toliko koliko ljudska naklonost. Meni je lakše da ih volim nego da ih cijenim. Ali, mogu i jedno i drugo.

I oni drugi

Lovački psi su baš nešto zapostavljeni u mojoj gradaciji pseće sorte. Sloboda im je samo u trčanju i čuvanju vlastitog života. Njihovo je da ih životinja ne rani dok ne dođe lovac. Lajavi su i pomalo priglupi. Ni odani nešto nisu. I labradori. Lijepi su, poslušni. Ali... Kako cijeniti psa kojem stotinu puta baciš štap a on ga stotinu puta donese a da se ne zapita ima li to ikakvog smisla? Moja Vanda, belgijska ovčarka, donijeće mi štap. Jednom. Kad ga opet bacim, samo će me blijedo pogledati, ili prekorno. Kao da kaže "Drag si mi, ali ima li ovo smisla?". Lu, mali hrvatski ovčar, donijeće mi štap četiri do šest puta. Onda će stati, nakriviti crnu glavu i pogledati me kao da pita "Je li, ko je ovdje lud?". Sreća da nemam šarplaninca ili kavkasca. Tada bih morao bacati štap i sam ići po njega. I taj jedan jedini put. Čovjek je taj koji je stvorio psa po svojoj mjeri i potrebama. Razne pse za razne namjene. Za njuh koji čovjeku fali, za snagu koju nema, za brzinu koja mu nedostaje, za vjernost koju je njegova vrsta pogubila negdje, za požrtvovanost koja mu fali, za očnjake koji mu više ne rastu, za dlaku koja ga više ne pokriva, za uši koje više ne znaju slušati i oči koje čovjeku čine da bolje uoči boju nego pokret važan za opstanak.

Nekom dar, nekom darmar

Kod ljudi rasa ne znači puno, barem u mentalnom ili psihološkom registru. Ali, tradicija, vaspitanje, vjera i obrazovanje, to puno znači. Može biti čovjek i ateista, što se mene tiče. Antiteiste ne volim, žao mi je. Nije mi žao, ali eto, to kažem iz pristojnosti. Jesam, netolerantan sam i nemultikultiviran. Ne volim nijednu polovinu Baraka Obame, ni crnu ni bijelu. Neka ateisti ovo što ću reći shvate kao metaforu. A ateisti neka sebi kupe "Oslobođenje" ili BH "Dane", pa neka čitaju šta im je lakše podnijeti. Bog je slobodu dao čovjeku da radi s njom šta hoće, da sam zaključi šta s njom i kome da je da. Libijci će svoju političku slobodu dati Americi i Francuskoj, svoju ličnu njihovom kapitalu. Neće im više Gadafi u svijetu kupovati slobodu naftom, prodaće je sami, pojedinačno, za sitne pare, najzad slobodni od Gadafija i mira. Ne izlazi mi iz glave onaj krezavi stari beduin koji je skinuo cipelu kad su Amerikanci ušli u Bagdad i njome lupao po plakatu s likom Sadama Huseina, smiješeći se američkoj fukari obučenoj u jeftine kineske uniforme... Aleksa Šantić, možda ne najbolji ali svakako najomiljeniji hercegovački pjesnik, reče "Bog je slobodu dao za čovjeka". Da, puno bi lakše bilo da je nije dao. Ali, tada se ne bismo razlikovali od pasa. Svaki pokušaj da čovjek, sin ljudski, čovjeku bude Bog, završio je loše; počevši od vremena Starog Rima pa do Hitlera, Staljina, Tita, Ki Mil Sunga, Mao Ce Dunga i ostalih antiteista. Opet kažem, možda nisam u pravu. I kad kažem da se bojim da sam ipak u pravu, nisam to rekao prvi put. Slobodu čovjek ima i u zatvoru, u Sjevernoj Koreji, u Gvatemali, svugdje gdje čovjek može misliti i imati svoj unutrašnji život, nezavisan od rešetaka i batina, društvenog uređenja, režima i ideologije. Bog je tako htio. I pravo je dao čovjeku da svoju slobodu odnese i dadne kome hoće, za pare, čast, vlast ili nešto još bjednije od nabrojanog. Da vidi gdje će naše duše neslobodne, hoće li s Njim ili nekud drugdje. Meni je često slao znakove, nekad čak i druge ljude, da me poduče. Često nisam vidio znake kako treba, nisam slušao ljude. Nekad se pravio da ne čujem i ne vidim. Ali, izvukao je On moju blesavu glavu odakle sam nikad ne bih uspio. Zloupotrijebio sam svoju slobodu toliko puta da sad samo još zasluženu kaznu očekujem. Težak je to teret, ta sloboda, za onoga ko je ne umije nositi i s njom živjeti. Slobodu nam dade, hvala Mu. A to što je nekome od nas sloboda prekrasan dar, a nekom nepodnošljiv teret koji treba brže- bolje nekom prodati, to je već naš, ljudski problem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana