Bio jednom jedan čovjek

Zemlja je to u kojoj za svaku odluku moraju biti najmanje tri potpisa. Najmanje tri odluke. Najmanje tri predstavnika u svakom političkom kabinetu. Zemlja je to u kojoj se ni ljudska prava ne poštuju. Ili, ne poštuju dovoljno. Živio je on tako u toj komplikovanoj zemlji i nastojao je popraviti sve što se popraviti dalo. Najviše su ga zanimala ljudska prava. Cijeli svoj život posvetio je brizi o pravima građana. Nije njega bilo briga ko su ti građani, koje su nacionalnosti, odakle su. Ljudska prava su za njega bila svetinja.

Pogled preko plota

Posebno je brinuo o ljudskim pravima izvan svoga grada. Živio je u glavnom gradu svoje zemlje. Bilo mu je ugodno tamo. Grad njegov rodni, a još glavni. Grad u kome žive sve sami građani oslobođeni bilo kakvih nacionalističkih sklonosti. Grad u kome su se ljudska prava poštovala više nego drugdje, vjerovao je on.

E to je bio veliki problem za njega. Nije nikada imao ama nikakav razlog da štiti prava svojih sugrađana, pa je tragao ima li kod drugih, u drugim gradovima, tamo negdje dalje, kakvih problema. Virio je on preko plota svoga grada i uvijek bi vidio svašta loše kod drugih. Pa bi im s vremena na vrijeme, onako glasno i odvažno, dobacivao kako ne valja to što rade. Upozoravao je on njih, a oni ništa. Kao da ga nisu ni čuli. Ili su bili toliko ogrezli u nepoštovanju ljudskih prava da su ga samo ignorisali. Ko će ga znati!

Sreća je da je on bio zaštićen svojim plotom, jer ko zna šta bi mu uradili da nije. I dok je on tako dobacivao svojim komšijama, neki ljudi su počeli da mu se dive i da žale ove druge što oni nemaju svog branioca ljudskih prava. Da imaju, pa taj bi sigurno reagovao na isti način u vezi istih problema koje je ovaj primjećivao. I zaista, kada bi ovaj dobacio koju junačku kritiku na račun kršenja ljudskih prava, otamo ga niko sličan nije podržavao. Ili se o tome ništa nije moglo čuti. Ili, što za njega jesu bili problemi, za ove druge nisu.

Oni iza plota

Ali jednoga dana nekako stiže vijest do njega da i oni imaju svog branioca. Tek tada nastupi velika panika. Kako će biti još jedan branilac kada je on jedini? A ako takvoga tamo navodno imaju, kako je moguće da ćuti i da nikako ne reaguje na ono što mu je pred očima? Mora da je taj drugi neki plaćenik i da zato neće da se angažuje i javno progovori.

Sjeo je zato ovaj u fotelju svoga ureda u svom glavnom gradu i odlučio da stvari uzme u svoje ruke. U tom trenutku sve mu je išlo na ruku. Tih dana su u njegovom gradu bili neki protesti građana. Građani su okupirali glavnu parlamentarnu zgradu u kojoj je bilo preko hiljadu ljudi, kako političara tako administracije. Policija je jedva oslobodila zarobljene političare i svi oni koji nisu bili iz njegovog grada, glavnog grada, odlučili su da do daljeg neće dolaziti u njegov grad, jer se tamo loše osjećaju i jer se boje da će opet zbog nečega biti zarobljeni u zgradi u koju su došli da rade.

I ako ste već pomislili da su ovim političarima bila prekršena ljudska prava, odmah da znate niste u pravu. Nisu. Mada i ako jesu, šta fali? Pa ti ljudi su ili nacionalisti, ili ratni profiteri, ili ne vole da rade, ili su suviše komotni pa jedva čekaju neku priliku da pobjegnu iz njegovog grada. Zato je on odlučio da ne reaguje zbog činjenice što su političari bili zarobljeni na svom poslu. Tu kršenja ljudskih prava nije bilo, jer da jeste ovaj predani branilac bi bez obzira na to o kome je riječ smjesta reagovao.

Ali nije on besposlen sjedio. Pratio je svaki korak onih političara koji su rekli da neće više dole/dolje/tamo/u glavni grad na posao. I dočekao je. Političari su jednog dana odlučili da traže zabranu skupova u neposrednoj blizini zgrade u kojoj rade. I tako su oni izgleda sa ovim zahtjevom krenuli u akciju kršenja ljudskih prava mirno okupljenih građana. Tražili su to svi oni koji moraju putovati u glavni grad. Čuj, boje se njegova grada! E zato im je on glasno i odvažno poručio da je njihova sklonost “da redukuju ljudska prava zapanjujuća”. Nego šta je nego zapanjujuća. Odvažili se oni “otamo” tražiti svoja prava kod njega i njegovih. E neće moći, dragi političar!. Nećete vi širiti neistine o mome gradu i još navoditi nekakve druge lažne primjere koji pokazuju da ste u pravu, galamio je on.

Zaboravio on

Samo zaboravio je ovaj hrabri borac za ljudska prava da, upravo u trenutku dok opominje one koji još ne namjeravaju putovati u njegov grad, krši njihova prava na slobodu izražavanja i govora. Zaboravio je da ovo njegovo opominjanje nije ništa drugo, ako smijem reći, nego podmukli nacionalizam. Poručivao je on njima i da zna bolje od njih kako je njima kod njega. Znao on dobro da su pravi pravcati nacionalisti samo oni koji neće kod njega.

Ali zaboravio je da su oni predstavnici dva konstitutivna naroda i da ako neko treba da ih opominje, onda to sigurno nije on nego njihovi sugrađani ili, pobliže, njihovi birači. Zaboravio on i da kada god upre prstom u njih, to nikako ne predstavlja građansku hrabrost nego osporavanje volje legitimnih predstavnika dva konstitutivna naroda.

Zaboravio je on još nešto. Važno! Kada se u njegovom gradu ne boje na posao dolaziti njegovi sugrađani i kada su oni pripadnici većinskog naroda toga grada da to nikako ne znači opštu sigurnost, nego samo sigurnost onih koji su kod kuće. A ti što su kod kuće, kada pozivaju, i to vrlo oštro, ove druge, oni u stvari “nagovještavaju nove opasnosti po već ranjenu i prilično krhku demokratiju”. Zašto? Jer demokratija nikako ne znači nametanje volje, nego uvažavanje volje. Uvažiti volju političara koji traže sigurne uslove za svoj rad znači ojačavati demokratiju i ljudska prava zajedno s njom. A podstrekivati svoje sugrađane, uvjeravajući ih da ovi druge neće da rade svoj posao i još takve optužbe slati preko plota, pokazuje samo jednu krajnje negativnu namjeru koja nema ama baš nikakve veze sa zaštitom ljudskih prava.

Za to vrijeme onaj drugi borac za ljudska prava, onaj iz grada koji nije “glavni”, bavi li se bavi svim onim što je loše u njegovom vlastitom dvorištu, kako bi i njegovim komšijama bilo bolje. Da spomenemo i neke druge gradove, evropske metropole, gdje postoje sasvim jasno uređena pravila o ponašanju onih koji žele mirno da se okupe i izraze svoje negodovanje. Ma zna to sve naš pravobranilac veoma dobro, ta bio je on takođe i svjetski putnik. Pa čak i političar, doduše kratko vrijeme, dok nije shvatio da je borba za ljudska prava ipak mnogo profitabilniji posao. Mislim, čestitiji, naravno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.