Bio i prošao Dan slobode medija
Eto bio i prošao još jedan Dan slobode medija. Evo je i Dan Evrope, pa šta! Ništa, kao da je nekoga briga za to. Početak maja donosi nekoliko važnih datuma, valjda bitnih za ovu zemlju.
Od, za jedne, datuma oslobođenja Sarajeva do, za druge, datuma stradanja njihove djece i najbližih članova porodica usred Sarajeva. Od Dana slobode medija do Dana Evrope. Održane su i neke javne debate, sa ko-je-ko zvanicama koje isto misle, valjda da ne bi propala planirana aktivnost i da neki uljez ne bi rekao što protokolom nije predviđeno. Razišli se ljudi svojim kućama, čak i ovi koji su onako preko-entitetski a istomišljenički govorili na javnim tribinama. Poslali poruku javnosti da su se susreli sa kolegama iz drugog entiteta, a onda u medijima dalje nastavili da pišu i govore jezikom podjela i mržnje. Porodice srpskih stradalnika već drugu godinu zaredom obilježavaju stradanje najbližih u Dobrovoljačkoj ulici uz izuzetne mjere sigurnosti, jer nisu nimalo dobrodošli u glavni grad. Zašto? Zato što “provociraju” i “šalju profesionalne narikače” da “galame” za “nekakvim ubijenim” ljudima kojima se “uostalom ne zna ni tačan broj”. Baš kao da je riječ o neljudima!
O kojim evropskim vrijednostima učimo
U isto vrijeme iz medija se šalje poruka građanima ove zemlje da je BiH na 96. mjestu po slobodi medija u svijetu. Ma o kojoj slobodi medija, slobodnoj od koga u ovom trenutku, možemo govoriti? Ako novinari pišu o obilježavanju izvjesnog stradanja građana ove zemlje kao o zločinu, a drugi kao vojnoj akciji i pri tome osporavaju ljudska prava drugima da obilježe smrt bližnjih, onda zaista teško da možemo govoriti o slobodi uopšte, a kamoli o slobodi medija. Ali, dobro, već sam duboko zagazila u dnevno političke teme, gdje ne bih voljela da ostanem, naprosto zato što politika nije tema kojom se bavim. Ali zato kultura dijaloga jeste i opet se vraćam prethodnoj temi, pa se pitam: Kako to da slobodni mediji iz Federacije izdvajaju kao ključne informacije o stradanju Srba u Dobrovoljačkoj ulici “prevoz putnika” i “stepen obezbjeđenja za medije iz RS”? Šta je poenta? Šta čitaoci treba da prime kao informaciju? Ko i kako je došao do Sarajeva, kako se vraća kući i koliko koji medij osigurava policija. I pitam se, baš ususret Danu Evrope, o kojim to evropskim vrijednostima baš tu, iz takvih tekstova učimo, ako su tekstovi o obilježavanju pogibije u Dobrovoljačkoj nabijeni negativnim emocijama o samom činu obilježavanja? Nažalost ni o kakvim! Ali evo opet čujem često ponavljani prigovor nekih mojih sugrađana da branim neodbranjivo usred Sarajeva. No, ko bi još mogao dokazati da postoji opravdanje za ubistvo, a potom i izrugivanje pomenu bilo koga ko je ubijen? I ne, nije tačno da kada ističemo da treba odati počast ubijenom čovjeku negiramo druga ubistva. Nema te teorije poznate u pravnoj, političkoj ili filozofskoj literaturi koja bi to mogla dokazivati, osim možda neke rasističke.
Grlati zagovornici slobode medija
Ali ko bi danas i ovdje za sebe javno rekao da je rasista ili nacionalista? Nažalost, dok ne pročitamo neku potresnu priču o, recimo, dva brata Srbina koji su poginuli u Sarajevu i čiji članovi porodice plaču prisjećajući ih se, nema evropskih vrijednosti, nema demokratije i nema slobode medija. Od koga i zbog koga danas Sarajlije ne mogu pročitati potresnu ispovijest nekog od vojnika iz konvoja u Dobrovoljačkoj? Da li se boje vlasti? Ako da, koje? Da li se boje odmazde? Ako da, čije? Pa ne bi li grlati zagovornici slobode medija trebali upravo o tome da govore gledajući sve žrtve jednakim očima? Nažalost to je ono što nedostaje. No zato smo saznali da je u Banjaluci održana tribina o slobodi medija, vidjeli uslikana vesela lica zagovornika slobode medija u Sarajevu kako mašu svojim izvještajima o stanju medija i mogli primijetiti da za stolom izvještača sjede sarajevski istomišljenici koji su, barem neki od njih, javno iznosili najnegativnije stavove o svojim kolegama iz RS. Naravno ne o onim kolegama koji s njima dijele stavove i ideje, nego o onima koji su glavom bez obzira pobjegli iz tobožnjih bh. novinarskih udruženja.
Nacionalističke predrasude
I eto tako prolazi još jedan Dan slobode medija, a slobodni i neovisni, nažalost uglavnom sarajevski, mediji su podijeljeni, puni nacionalističkih predrasuda koje sve manje uspješno prikrivaju. Evropski principi dijaloga i komunikacije su predmet izrugivanja. Ljudska prava ne vrijede podjednako za sve. Pred smrću ne ustuknemo podjednako kada govorimo o smrti “naših” i “njihovih”. Izražavajući poštovanje prema nevino ubijenima, ma o kome da je riječ, uvijek i nanovo izražavamo svoju naklonost prema samo nekima i negiramo smrt drugih. Kako poslijeratne godine odmiču, javni i medijski prostor kao da postaje sve tjeskobniji i skučeniji upravo za vrijednosti uvažavanja i razumijevanja drugih i drugačijih. Još jedan Dan Evrope je tu, pred nama, a Evropa sa svojim vrijednostima zaštite ljudskih prava je tako daleko od nas.
Nego, srećan vam Dan Evrope, živjela sloboda medija i neka su svi jednaki u svojoj boli i tuzi, koliko i u svojim radostima. I neka još o svemu tome podjednako pišu svi mediji i neka medijski regulatori vode računa da se baš te vrijednosti promovišu. I ne treba lamentirati nad 96. mjestom na kojemu se nalaze mediji ove zemlje u svijetu. Eto slobode na sve strane i posvuda, pa sa njome i slobode medija!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
