BiH i CG za Tajipa

Mislio je na svoj nezahvalni narod koji stalno nešto od njega ište i stalno nešto ne da. Kao da su oni tamo premijer, a ne on. Da čovjek ne povjeruje. Još im Kemal Ataturk iz ušiju viri, labudovi jedni neposlovni i lijenštine ćafirske (nemuslimanske, op. a). Što bi kauri rekli, Sodoma i Gomora! I muško i žensko na ulici gaće nose, žene hodaju sa suknjama iznad koljena, goli listovi sijevaju na sve strane. A dekoltei, da te dragi Alah sačuva, ne zna čovjek ima li žensko dlake na prsima ili je dekolte tako dubok da... Ma, ne more ovo izdobrit, mislio je premijer Tajip. Više se ne zna je li na cesti žensko ili vrckasto muško, je li udato ili nije, je li ćafir ili musliman. A znalo se prije Ataturka ko se pita a ko se ne pita. Tajip uze iz ladice sliku, zlatom uokvirenu. Na slici Bosna. Premijer zaljubljeno pogleda trokutastu zemljicu i poljubi crvenu tačku na kojoj je pisalo "Sarajevo". Tajip pomisli kako je dobro da se barem negdje zna red, da na svijetu ima jedan grad gdje se zna ko je gazda a ko nije musliman, gdje se smije točiti alkohol i jesti krmetina. Ako dragi Alah da, pomisli Tajip, neće nigdje.

Zapravo, zavidio je Sarajevu jer je to toliko tolerantan grad da tu cijeli arapski svijet imanja i kuće kupuje, đe rahatluku i sunetu kraja nema. A njegovi još bježe na taj zapad. A ovi Turci, k'o rogovi u vreći. Ne daju ni da se utvrđenje napravi gdje je bilo prije 500 godina, a kamoli da pripoji Bosnu i Kosovo. Ali, neka, daće dragi Alah, biće haira i berićeta, samo da se riješi ove ataturčadi što insistiraju na nekakvoj sekularnoj državi.

Trebalo je i tog Sekulu i tog Ataturka na kolac nabiti, da ne bune narod brez potrebe i da ne ćeraju žensko da muške haljine nosi. Još će ga naćerati da naprave kakvu gej paradu, Alahu dragi... Tako je mislio premijer Erdogan kad je neko zakucao na tapacirana vrata kancelarije.

Premijeru ima ko da piše

"Uniđi", povika premijer. Gerkan uđe i nazva "merhaba". "M'r'ba!", preko volje uzvrati premijer. "Ima li pošte, Gerko?", upita. Gerkan stavi pisma na sto. "Ima li šta iz Bosne?", upita Tajip. "Sva su iz Bosne, samo jedno iz Crne Gore. Piše predsjednik Milo Đukanović". "Daj mi to prvo. Ili jok (turc. op. a). Čitaj ti". Gerkan uze pismo, otvori ga i poče čitati: "Dragi i premili premijeru Tajipe. Ovim te pozdravljam i potvrđavam naše vijekovno crnogorsko-tursko bratstvo i prijateljstvo. Nemoj, pobratime, misliti da smo se namjerno borili protiv vas, nijesmo bogumi, oni nam Srbi izokrenuli istoriju, nesoji i avetinje, i oni Njegoš, vuci ga ižjeli. Znaš ti dobro da su tebe tvoja Podgorica, tvoja Pljevlja i Tvoj Nikšić vazda vjerno služili i dobro i najbolje našoj Turskoj mislili. Mi smo s vami vavijek braća bili. Evo smo u časnoj Podgorici organizovali molitvu za tebe, da te dragi Alah čuva od unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. Od mene zasad toliko. Tvoj vijerni Milo". Tajip odmahnu rukom i kaza "Čitaj dalje". Gerkan uze drugo pismo i pomno ga zagleda. Vrtio ga je čitav minut. "Ćirilica, dobri moj premijeru...", reče Gerkan. "Nema veze, ne pravi se lud već čitaj. Ko piše?". "Neki Milorad...". "Dodik!?", vrisnu Tajip i sakri se ispod stola. "Otvaraj i čitaj!", čulo se ispod rezbarene stone ploče. Gerkan drhtavim rukama otvori kuvertu, odahnu i poče čitati. "Tajipe, veliki ti selam iz Republike Srpske. Neću ti lagat da si mi drag jer znaš da nisi. Nisam ni ja tebi, ali, nisi ti kriv za to. Eto ti sad, ni sa svojim narodom na kraj ne možeš izaći, a moj bi u red dovodio. Nego, ne pišem ti zato. Javi se mom sekretaru da pričamo malo o Evroaziji. Čika Putin mi nešto govorio, pa i tebe spomenuo. Javi se mojoj sekretarici ako te ti tvoji ne objese. Maksuz ti selam od nas iz Republike Srpske". Tajip se slavdobitno izvuče ispod stola, namjesti kragnu i kravatu i reče: "Eto vidiš, moj Gerkane, kako sam ja velik insan i gazija par ekselans. Nema više zapaljive retorike, manji od makova zrna. Hoće da se vidi sa mnom. Ne kažu džaba da sam isti Sulejman Veličanstveni a moja hanuma ista Hurem rahmetli. Hajde, čitaj dalje, odma mi nešto toplo oko srca i laknu mi. Velik je Alah  moć Njegova...".

Bosanska pošta

"Piše mali Bakirica iz SDA stranke, dobri moj premijeru... Mali od rahmetli Alije". "Čitaj". "Dobri moj Tajipe, merhaba i svaki berićet tebi, hanumi i maksumima. Ja sam ti, šućur Alahu dž. š, dobro i zdravo, što i tebi želim. Rahmetli babi odem na mezar i spomenem te jednom u sahat vremena. Evo, mi se ovde, u Husrevbegovoj medresi, tri vakta molili za te a protiv tih ćafira što ti ne daju dihati. Ti znaš da je moj rahmetli babo robijao za šta i ti, da smo mi Bosanci tvoji maksumi i volimo Tursku kao rođenu mater. Dobri moj i pošteni Tajipe, ako ti štogod treba, javi se mojima u Švajcarskoj, u onoj ulici što sam je kupio od ove svoje sirotinje i robije mog babe, da nam se nađe koji minder u ćafirskom svijetu, da možemo leć i podivanit. A ako te kojim slučajem objese, ti samo uzvikni: "Živila Bosna". Znam da ti to neće pomoći, ali će nama Bosancima plaho valjati. Ovi ćafiri u svijetu više ne begenišu ove naše žalovite filmove, oni ćafiri norveški kažu da je moj babo prodo 5.000 ljudi za NATO udare, i još film o tom snimili. Lažu kauri, Alah će ih kazniti, znaš da moj babo nikad ne bi toliko ljudi dao bez velike nevolje. A i da jest, šta njiha briga. Ako možeš poslat nešto para za Bajram, pošalji. Bolje što prije, da ne bude, ne dao Alah, kasno. Da znaš, moj Tajipe, strah me za tebe. Ako znaš ko će te naslijedit, preporuči nas, da nam daju štogod i da nas ne zaborave u ovijem nevoljama našim. Kažu da smo prosjaci, kažu da smo islamisti, a mi samo hoćemo da živimo u miru i rahatluku, a rahatluka bez para nema. Hvala ti što nam pomažeš da zaposlimo ljude u Siriji. Mi svi mislimo na te i molimo se svaki dan a ne samo onomadne. I još nešto. Ne vjeruj nikom osim meni. Svi lažu, pašćad jedna kaurska, svi hoće mene i moga babu da ocrne pred tobom i pred cijelim svijetom. Samo ti nama šalji pare, a mi ćemo molit za te. Alahimanet, dobri moj Tajibe. Ako šta treba, javi se jednom od onih naših nekoliko hiljada lobista u Briselu. I neka ti daju novi Jasmiln film, pokaži ako je neko merhametli i mehka srca a ima para.... Tvoj Bakir".

Lijeva pošta

"Piše hrvatski član predsjedništva, Željko Komšić", kaza Gerkan. Predsjednik vlade Tajip se uhvati za stomak od smijeha, oči mu zasuziše. Obrisa suze i reče: "Čuj hrvatski... Hajde, čitaj, da vidim šta hablećina veli". Gerkan poče čitati: "Dobri moj druže premijeru. Smrt fašizmu i sloboda narodu, a tebi da demokratski vladaš još 100 godina, i to bez izbora. Ja jesam socijaldemokrata, ali sam socijaldemokrata istočnog tipa i znam da se vrijednosti islama u 90% poklapaju sa vrijednostima koje propagira moja nova stranka zvana "Demokratska fronta". Ja mislim da bih uz tvoju pomoć i pomoć islamskog svijeta mogao napraviti mir u Bosni u kojoj bismo, ako dragi Alah da i ti pomogneš, svi isto mislili i ne bi više bilo međunacionalnih tenzija i nacionalizma kao takvog. Mi bi vama pokazali kako i na koji način da preglasate te Kurde i da ih više ne morate ubijati. Ako dođeš kod nas, ja ću ti lijepo objasniti kako turskim glasovima izabrati kurdskog predstavnika. To ti se kod nas zove izborni inženjering. Ja sam se posvadio sa jaranom Zlatkom pa mu više ništa ne vjeruj. Jedini pravi istočni socijaldemokrata sam ja a on je ćafir i neprijatelj socijaldemokratije. Pisaće ti, ali mu ništa ne vjeruj. Laže ako kaže da je molio za te, vidio sam ga u Skenderiji, pije pivu, i to alkoholnu, dok su se pravi Bosanci i Hercegovci molili za te. Selam ti od Sabinice i ostale čeljadi. Srdačno tvoj Željko".

Pismo za sef

"Ima li još?", upita predsjednik. "Ima još jedno.... Od Zlatka Lagumdžije, predsjednika SDP-a". "Čitaj". "Dragi predsjedniče vlade. Ako si pročitao Željkovo pismo prije moga, nema veze. Priča po čaršiji da sam fašista i ateista, a nisam, Alah mi je svjedok. Ja moram glumiti ateistu jer imamo u stranci 12 Srba i 15 Hrvata koji su pravi Srbi i Hrvati, tolerantni toliko da ne idu ni u katoličku ni u pravoslavnu crkvu, toliko su tolerantni i multikulturni. Ne volim ni ja, moj Tajipe, te ćafire, ali moram da ih imam zbog tih stranaca što vole vidit ćafira i ne priznaju multikulturu bez kaura. Naopak je taj svijet, ali ja tu ne mogu ništa. Sjeti se da se nisam bunio kad si rekao da je Bosna Turska, a htjeli su da se posvađam sa tobom, dušmani i katelini ćafirski, sjeme im se zatrlo. Alah će ih kazniti a mene i tebe, kao prave pravovjerne, izdašno nagraditi na ahiretu. A On mi je svjedok da mi nije lahko bilo. Ne vjeruj nikom osim meni. Ako ti dušmani kažu da sam reketario privrednike ili pokrao sef Adilbega Zulfikarpašića, odnio mu zlato i satove, pokrao dijamante, ne vjeruj im ništa, ćafirima kaurskim. Ako znaš ko će te naslijediti ako ti, ne daj Bože, glavu otkinu, molim te da me toplo preporučiš i da mu kažeš da smo ja i moja partija najveći prijatelji i saveznici Turske i turskog naroda i da, ko šta treba, samo nazovu ili pošalju i-mejl na zlajinreketŽdžahoo.com i da naslove da je za mene da znam da nije spam. Alahimanet, druže predsjedniče. Tvoj dragi Zlatko".

Zlosrećna retorika

"Neka se bune ataturčad, pašćad jedna, neka znaju da je Bosna uz mene", tako je rekao predsjednik vlade Erdogan i ustao iz kožne fotelje. "Zovni mi Incka", Gerkan okrenu broj. Začu se "tu... tu... tu..." pa se začu jedno: "Halo, visoki predstavnik ovdje, ne...". Tajip uze slušalicu i reče: "Halo? Ovdje Tajip. Kako mi je Bosna?". "Dobro je, ne... Ima problema, da... Ali, dobro je, da... Sejdić i Finci, ne...". Predsjednik se malo namršti i nastavi: "Čuj, Valentine, ne faleć' ti vjere, radiš li ti išta za tu Bosnu za tih 20.000 evra? Ili se samo vozaš i smješkaš okolo?". "Ja... ne... Ja samo... ne...". Tajip nastavi: "Dobro, Valentine, gledaj da mi Bosni ništa ne fali. Plaho mi je draga". "Dobri su... ne... Idu na svjetsko prvenstvo, ne... Džumhur pobijedio Čilića, ne...". "Jeste, kad je Čilić predao meč", reče Tajip. "Nego, gledaj da mi čuvaš onog malog Bakira, ako meni nešto bude. Jesi čuo?". "Čuvam, ne... Jesam, čuvam ja sve njih... ne... Zlatka, Željka, Sulejmana... ne...". "A čuvaš li onog Milorada?" - upita predsjednik. "Milorada... ne..." prozbori visoki predstavnik. "Da ili ne!?", upita predsjednik. "Ne... ne..." - odgovori Valentin. "Jesi li naučio zašto njega da ne čuvaš, Valentine?". A Valentin reče: "Zbog zapaljive retorike... ne...".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.