Bespuća povijesne neozbiljnosti

"Bespuća povijesne zbiljnosti" je knjiga Franje Tuđmana. Jedna od onih koje je Hrvat koji imalo drži do sebe i svoga, morao imati na polici. Doduše, rijetko koji bi je i čitao. Kako ta knjiga pisana za Hrvate nije našla mjesto u mojoj haotičnoj mnogonacionalnoj biblioteci, nisam je ni čitao. Ništa čudno, ne čitam ni ono što sam napišem. Usput, Franceka, Aliju i Slobu, trojicu pozadinaca i potrošača tuđe djece na ratištima, nisam nikad ni shvaćao ozbiljno. Nažalost. Razbilo mi se to o glavu, nos i rebra. Možda i ne bi moja rebra i nos trpjeli da sam pročitao ono što su pisala ova "tri horora" umjesto što sam slušao Tri tenora. Ili da sam gledao TV dnevnike umjesto što sam stajao s pivom u ruci u Starom gradu i procjenjivao naprednost i nazadnost ženske populacije u Mostaru. Hm... Kad malo bolje promislim, nije se tada imalo bogzna šta ni vidjeti. Kad bih htio osjetiti pravu pozadinu, sebe bih uhvatio za debelo meso. Ne znam šta se ovo dešava danas. Valjda ta hormonizovana hrana, aditivi, emulgatori, sve nešto napredno i nazadno, Bože mi oprosti, kao da u tim božjim laboratorijama pretekne materijala ušteđenog u vrijeme moje mladosti pa... Hm, odoh ja predaleko. Šta ću, nema me ko prekinut'. Elem (česta poštapalica u turskom jeziku, op.a.), još sam dobro prošao s obzirom na to kako sam glup, tup i neozbiljan bio.

Posljedice povijesne tuposti

Ja sam se rodio u tim kasnim šezdesetim, prilično neozbiljnim godinama. Oni su se, kao nešto, bunili. Tito ih je, kao nešto, očinski prekorijevao. Rijetki su tada (za razliku od još mračnijih prošlih decenija) stvarno nagrabusili po kazamatima Zenice, Foče, Lepoglave i ostalih znanih i neznanih "ustanova za prevaspitavanje". Često bi tako, kako volim reći, "istjerivali čovjeku dušu iz tijela utjerujući mu pamet u glavu". Ja se tih vremena ne sjećam pa mi to dođe kao neka priča "iz druge ruke". Puno je više onoga što nisam čuo, a desilo se, nego onoga što se desilo, a čuo sam. Najviše je onoga, čini mi se, za šta sam čuo, a nije se desilo. A o onom što se desilo a ja nisam čuo, mogle bi se knjige napisati. Hm, pa i pišu se, samo ih ja ne stignem sve pročitati, kao onu sjajnu knjigu o Jevti Dedijeru. Dobro, neka prethodnih nekoliko rečenica ne uđu u zapisnik, da me potonje generacije ne zapamte kao kakvog neurastenika. Dakle, ja sam tu da vam svjedočim o onome što sam vidio, čuo i zaključio. Ne bojte se, nisam previše čuo ni vidio, ovako plitkouman do dubokih saznanja vas neću ni odvesti niti ću vas napuniti spoznajama od kojih će se crni Obama u strahu uhvatiti za crno srce ispod crnog odijela.

U svijetu Aziza Keljmendija

Bio sam u vojsci netom pošto je Aziz Keljmendi, vojnik JNA, pobio svoje kolege u spavaonici, što kratkim što dugim rafalima iz automatske puške. Pobio ih "k'o zecove". Većina njih su bili Albanci, kao i on. I svi su se, uključujući i Albance u mom vodu, nekako... naoštrili i bili na oprezu. Osim mene i Peškiua, mog komšije na krevetu ispod. Spavali smo snom pravednika, ja zato što sam bio neobaviješten, a on zato što mu se živo fućkalo i za Srbe i za Albance, za Hrvate, Makedonce, Crnogorce i Slovence, još manje. Tad mi nosna hrskavica nije bila napukla, nisam dakle ni hrkao kad bih spavao. Naše prijateljstvo je činilo da mene Srbi baš ne "begenišu", a da od njega Albanci u prolazu okreću glavu. Peškiu bi živio u nekom svom svijetu a ja bih se s tugom sjećao svoje sobe sa posterom Džimija Hendriksa na vratima. Poslije obuke bih stavljao "vokmen" na uši (preteča "ajpoda", sad se može naći u muzejima i ponegdje na Kosovu i Eritreji, možda), uključio ga i isključio se. To onda kad odmah ujutro ne bih išao u stacionar, da malo prošetam gradom. Nisam se tada naučio strahu od Albanaca, a on se, nažalost nije naučio strahu od Srba. Ja, eto, pošto na svu sreću nisam živio na Kosovu, pretekla mi glava na ramenima. On, Peškiu (ime nepoznato redakciji), platio je glavom svoju dobrodušnost i naivnost. Čuo sam da je ubijen tih kasnih devedesetih, nikad nisam saznao od čije ruke i na čijoj strani. A taman se bio čuo s njim. Neka mu je laka zemlja krvava u kojoj sad njegov narod i međunarodna zajednica mom narodu ne da da udahne i otpuhne od pustog straha i međunarodnih ucjena. A njegovom ubici neka grešnom Bog dušu prosti, ma koje vjere i nacije bio.

Juga gori a Veso se češlja

Ni ta famozna vremena umiranja Jugoslavije, dok sam još imao kosu (i to podugačku!) nisu mi mirisala na blizinu smrti, čak ni na lomljenje kostiju grudnog koša i nosne hrskavice. Radio sam preko studentskog servisa, zarađivao dvije direktorske plate, plate mog matorog. Imalo se, dijelilo se, trošilo, putovalo. To su bili oni dani kad bi Tanju i mene jedini milicajac u Trpnju nalazio da noću spavamo na trpanjskoj plaži. I umjesto da nas "poćera" sa javnog dobra i izdere se na nas, on bi nas, dobričina, još dodatno ušuškao. Pa kako da takvo ponašanje izazove u meni sumnju u skoro lomljenje nosa i rebara? Gdje sam tu mogao da vidim kolone ljudi s kesama u rukama kako bježe preko hrvatske granice dok oko njih zuje meci i padaju granate? Kako sam mogao da vidim kako slijedi ubijanje ranjenika i ravnanje gradova? Mogao sam. Da sam čitao "Bespuća povijesne zbiljnosti" Franceka Tuđmana, "Islamsku deklaraciju" Alije Izetbegovića i slušao Slobu Miloševića malo pažljivije. Franc, Ale i Slobo su obezbijedili čukunčukunčukununuke, a rab Božji Veselin, tup, glup i naivan, vođa dva psa i vlasnik "forda" starog 22 godine, budi ujutro vrapce kad zaspe na desnoj strani i udiše OMV-ov benzin kroz rastresenu nosnu hrskavicu.

Vrijeme uhara pametnije

Ja, rab Božji Veselin, stekao sam dovoljno znanja i vještina da se borim sa svijetom oko sebe, ozbiljno da ga ranim ako treba. Ali, nažalost, kasnije, puno kasnije, puno poslije onog nesrećnog referenduma koji je po prvi i posljednji put dozvoljen u ovoj zemlji koju još uvijek zovu demokratskom, iako se danas ne smije čak ni pričati o nekakvim referendumu i u kojoj hoće opet uvesti "verbalni delikt" iz vremena druga Tita, posthumnog oca ovog posljednjeg rata. A Bog mi je slao znake koje nisam htio vidjeti. Šaputanja po ulazima, pustoš na ulicama za vrijeme TV dnevnika, iznenadna šutnja kad prođem, grupisanja ljudi... Ni poziv za mobilizaciju mi nije bio znak da trebam zbrisati i sačuvati život, nos i rebra. "Povijesna neozbiljnost" me je nagnala da izvadim "zipo" i hladno spalim pozi" za mobilizaciju dok su moji prijatelji Dragi i Ivica razrogačenih očiju gledali kako palim najvažniji i nateži državni dokument koji je tadašnja Jugoslavija mogla izdati. "Porefali" smo se za pivo i stali na "Ćošak", sad nepostojeću kafanu u Starom gradu. "Ma kakav rat", rekao je dragi potežući politru "sarajevske". Ivica je samo duboko uzdahnuo, povukao dim "jorka" i prislonio hladnu bocu na sljepoočnicu. Kasnije sam saznao da nisu znali ništa više od mene. Živi su i prilično zdravi, fala dragom Bogu. Kafu s njima stignem popit' kad stignem. Uharali su se više od mene, izgledaju puno stariji. Valjda se to dešava ljudima koji misle više od mene.

Eto sviju u Belgiju

Danas, u "Državi za čovjeka", čujem i gledam na TV-u kako prevareni i naivni u ovoj zemlji u bescjenje prodaju svoju imovinu i idu u Belgiju i ostale zapadne zemlje, grlom u jagode, glavom bez obzira. Ne krivim ljude, nismo svi žilavi i fleksibilni toliko da savladamo vještine preživljavanja i na golom kamenu, na suncu i vjetru. Nisu svi ni Hercegovci da se s kamenim hljebom rode i hljeb od kamena umiju umijesiti. Ljudi navikli na fabrike, rad i red, ne uče im se jezici i ne kopaju im se kanali. Hoće ljudi život kakav im Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić u "Državi za čovjeka" ne mogu i ne žele priuštiti. Malo se moram korigovati... Sebi da, njima ne. Ne mogu svi sebi dozvoliti da kao ja lutaju "bespućima povijesne neozbiljnosti". I, prodali ljudi sve što su imali te razgulili odavde. Iskoristili bezvizni režim i umakli. Panika se digla. Zašto? Ne, ne zato što ljudi u toj sjevernoj Bosni nemaju od čega živjeti, nego što sramote zemlju. Demokratsku zemlju u kojoj je zabranjeno referendumsko izjašnjavanje, nacionalno ili regionalno? Hm... Pa, kad čovjek malo promisli, zemlja i jeste "Država za pobjeći". Ministar bezbjednosti, Sadik Ahmetović, bezočno laže da Evropska unija ni u snu ne pomišlja na ukidanje bezviznog režima za BiH. Nesrećnik je nasljednik čitave plejade umjetnika laganja i samozavaravanja čija se elita danas nalazi u državnom vrhu, uporno ponavljajući da je "na vlasti". I, što je najgore, ne brine se za to što je ljude glad potjerala iz rodnog kraja, već zato što se narušava ugled Bosne i Hercegovine u svijetu (!?). Potrpaće nesrećnike u avion i, onako gologuze i istrošene, vratiti ih u "Državu za čovjeka", skrojenu po mjeri Sadika Ahmetovića a ne njegovih birača i glasača. A, što se tiče ugleda... Kao da je ova naseobina neka Švajcarska ili Francuska, pa ima ugled za sačuvati...

Ostajte ovdje, sunce luđeg neba...

Ja, rab Božji Veselin, ne bih da vam solim pamet. Da te soli imam, svoju bih prvu posolio. A ono što mislim da znam podijeliću s vama, htjeli vi to ili ne. Kraj je kolumne, ne možete sad prestat' čitat'. "Ne vjeruj ženi koja laže". To mi prvo pada na pamet, a zna biti korisno. Šalu na stranu... Ne vjerujte pričama o boljem životu sad kad ni život na tom "Zapadu" nije kao prije deset godina. Ni kao prije 20 godina nije. Ako ćemo pravo, bio sam nekoliko puta i nije mi se svidjelo. Puno teškog i ponižavajućeg posla za našeg čovjeka za relativno malo para za zapadne prilike. Doduše, ne biste smjeli vjerovati ni da vas vaša zemlja treba i da ne može bez vas. Ne treba vas, izbori su još prilično daleko, možete crknuti od gladi i hladnoće što se "Vlade za čovjeka" tiče. Ako se ne pobunite i ne osvanete na Televiziji, državi će se živo fućkati za vas. Država ima sve što joj treba; vojsku, policiju, nivoe vlasti, administraciju veću od njujorške i bolje plaćenu od administracije zemalja koje su već u EU. Neko već priprema nova "Bespuća povijesne zbiljnosti" u kojima će autor ispasti pametan a vi "stoka sitnog zuba" i kusur pretekao od rata. Dakle, ako odete i ne ugrozite "imidž" Bosne i Hercegovine, niko neće zakukati za vama. Vašoj zemlji je do vas kao mački pokućarki do prostog pravila trojnog. Nedostajaćete samo vašoj porodici, vašim prijateljima i vašem narodu. I, da, nedostajaćete i meni. Ko će, ako svi odete, čitati ovo što napišem kad to meni samom ne pada na pamet?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.