Besmisao našeg višestranačja

 S obzirom na brojnost tih definicija, koja dovodi do konfuzije u glavama studenata, uvijek sam se trudio da im olakšam time što za ispitne potrebe od njih tražim da zapamte barem moje poimanje političkih stranaka, kao organizovanih grupa istomišljenika koje se okupljaju oko određene ideologije kao platforme svog djelovanja, unutar sebe su (u pravilu) hijerarhijski organizovane i strukturisane, a cilj im je osvajanje i vršenje vlasti ili, ukoliko ne osvoje vlast, uticaj na javnost i one koji vrše vlast u kreiranju i ostvarivanju različitih društvenih politika. Ovako određen pojam svojstven je kako jednopartijskom, tako i višepartijskom sistemu, uz napomenu da ima i zemalja u kojima nema političkih stranaka. Jedan od takvih rijetkih primjera je Republika Palau, ostrvska država koja se nalazi u Tihom okeanu, 800 km jugoistočno od Filipina. Tamošnji dvodomni parlament ima ukupno 29 članova (16 u Domu delegata i 13 članova Senata), a na posljednjim izborima održanim 1. novembra 2016. godine izabrani su isključivo nestranački kandidati jer, iako nije zabranjeno njihovo organizovanje, tamo ne postoje političke stranke.

Najvažniji elemenat u pojmu političke stranke je njena politička ideologija, kao sistematski uređen niz ideja i pogleda o ključnim pitanjima sadašnjosti i budućnosti društva organizovanog u državu, koji se opredmećuje u odgovarajućem partijskom programu. Dakle, politička ideologija bi, gledano iz ugla nauke, trebala biti onaj vezivni materijal koji članove i simpatizere političke stranke ujedinjuje i drži ih na okupu.

Međutim, naša stvarnost na ovom polju, kao i na brojnim drugim poljima, (do)kazuje kako se nipošto ne smijemo zalijetati u pokušaju da navedene naučne spoznaje primijenimo na ovdašnje sumorne neprilike. Evo samo tri primjera koji to potvrđuju.

Mnogo i za Indiju

Na posljednjim opštim izborima održanim u BiH 2018. godine bilo je registrovano ukupno 68 političkih stranaka, 36 koalicija i 34 nezavisna kandidata, što će reći ukupno 138 političkih subjekata. Da je na tim izborima učestvovalo samo 68 političkih stranaka, bilo bi to mnogo i za teritorijalno velike države poput, recimo, Indije, a kamoli za nas ovako male.

Ništa bolje nije ni kada je riječ o predstojećim lokalnim izborima, što najbolje dokazuju sljedeći zvanični podaci Centralne izborne komisije BiH. Prema izbornim pokazateljima CIK BiH za period 2002 – 2014. godina u opštini Istočni Drvar bilo je registrovano 339 birača. Za izbore 2020. godine u toj lokalnoj zajednici CIK je ovjerila registraciju za, vjerovali ili ne, 11 političkih stranaka. Ili, u Gradu (tada opštini) Bijeljina u posmatranom periodu 2002 – 2014. godina bilo je registrovano 103.214 birača. Za ovogodišnje izbor CIK je ovjerio 87 različitih političkih subjekata, od čega preko 50 političkih stranaka. U Doboju je u periodu 2002 – 2014. godina bilo registrovano 70.140 birača, a za ovogodišnje izbore ovjereno je 87 različitih političkih subjekata, od čega je, poput Bijeljine, preko 50 različitih političkih stranaka. Među njima ima i takvih koje po svom nazivu nemaju ništa šta sa Dobojem kao lokalnom zajednicom. Na primjer, u pregledu ovjerenih političkih subjekata za lokalne izbore 2020. godine, dostupnom na internet portalu CIK BiH, pod rednim brojem 22 ovjeren je politički subjekt pod nazivom “Stranka za bolje Goražde”, a pod rednim brojem 34 ovjerena je “Čapljinska neovisna stranka – Čapljina u srcu”. S tim u vezi moram se zapitati kako će se, ako budu izabrani na izborima, zalagati za razvoj Doboja stranke koje žele bolje Goražde, odnosno koje imaju Čapljinu u srcu, te kako će se one u Doboju izboriti za bolje Goražde i Čapljinu.

Daleko od toga da mi je želja da omalovažavam bilo koga od političkih subjekata, ali se ne mogu oteti utisku da brojnost političkih stranaka na ovdašnjim izborima govori nešto što je suštinsko. Da bih ovo objasnio navešću dva primjera, ovaj put iz života organizacija koje bi, po svom nazivu, trebale biti institucije kulture. Istina, u iznošenju ovog drugog primjera krenuću naoko izdaleka. U biografiji Branislava Nušića postoji podatak da je u svojoj 19. godini, daleke 1883. godine, napisao svoju prvu komediju Narodni poslanik. U njoj je ismijavao političku borbu i izbore. Međutim, kažu da je, kad mu je dat navedeni rukopis radi stavljanja na repertoar, upravnik tadašnjeg Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta (Milorad Šapčanin) uputio rukopis najprije u ministarstvo policije, zamolivši ih za mišljenje. Nije teško zaključiti kakav odgovor je stigao od ovog cenzora, čime se može objasniti činjenica da je komedija Narodni poslanik postavljena na scenu tek 13 godina kasnije.

Odlazak po mišljenje

Da ovdje kod nas ni danas nije ništa drugačije, svjedoči naredni primjer. Prije tri-četiri godine jedan moj prijatelj, inače redovni čitalac “Glasa Srpske”, ispričao mi je kako je direktoru jedne biblioteke u Republici Srpskoj predložio da u toj biblioteci organizuju promociju jedne tek izašle knjige. Na to mu je direktor, bez imalo ustezanja, otvoreno rekao da se o tome mora prethodno konsultovati sa načelnikom opštine. Sve to će reći da direktor jedne kulturne ustanove mora voditi računa o tome ko predlaže njegov izbor i od koga (koje političke stranke) zavisi njegov ostanak na toj funkciji, zbog čega, kao onomad Milorad Šapčanin, mora otići na konsultacije kod cenzora, to jest po “svoje” mišljenje o svemu, pa i o promociji jedne knjige. I, naravno, nakon tih konsultacija promocija nije mogla biti organizovana.

Posljednji primjer koji navodim je opet vezan za bibliotekarstvo, samo za drugu biblioteku sa drugog kraja Republike Srpske. Njega mi je ispričala osoba veoma upućena u stanje našeg bibliotekarstva. Reče mi ona kako je određena osoba, da bi postala direktor biblioteke, iz jedne stranke najprije prešla u drugu stranku, nakon čega su je moćnici iz te druge stranke imenovali za direktora biblioteke, a onda je i bračni drug tog direktora zaposlen u biblioteku.

Potonji primjer sam s razlogom ostavio za kraj, jer on, u moru drugih primjera sličnih njemu, govori o suštini političkog života i političkog sistema čiji smo savremenici. Tu suštinu, rekao bih, čini fasada višestranačkog sistema iz koje bi posmatrač, sklon da svemu pristupa isključivo na naučan način, mogao zaključiti o postojanju različitih političkih organizacija koje se bore za ostvarivanje svojih političkih ideologija, a sve zarad dobra lokalnog i globalnog društva. Međutim, kada se samo malo zaviri ispod te fasade nailazi se isključivo na sirove materijalne interese pojedinaca i interesnih grupa, čijem ostvarivanju je sve podređeno, čak i društvo i država, a kamoli politička stranka i njena politička ideologija (koje u stvarnosti i nema), što tako snažno ukazuje na sav besmisao i izvještačenost našeg višestranačja.

PIŠE: Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.