Barba Viktor i tri tisoč evara

Muharem Bazdulj

Postalo je zapravo i zabavno. Svakih sedam godina, stolujući u jednoj od svojih mnogobrojnih dalmatinskih bajti, o čijim je zemljišnoknjiškim odnosno katastarskim lokacijama onomad sugestivno pisao Renato Baretić, sjeti me se barba Viktor Ivančić, samo da bi saopćio općinstvu kako sa mnom ne želi da polemiše.

 

 Prije sedam godina, pisao je o vlastitim slutnjama “kako Muharem Bazdulj sa svojim plahtama nesuvisla štiva nastupa u svojstvu predgrupe, nekoga tko raspolaže s dovoljno marionetskog dara da gledalište zabavi i zagrije uoči izlaska glavne zvijezde na binu” koristeći to kao šlagvort za obračun za Dragoljubom Žarkovićem. Prije (manje-više) sedam dana, pisao je pak kako mu ne pada na pamet “polemizirati s tim nesretnikom kržljava morala”. U tu kvalifikaciju je taj sretnik morala kolosalnog i postojanog kano klisurine projektovao, da prostite, mene.

Oba puta barba Viktor prvo kaže da ne želi da polemiše sa mnom, a zatim napiše tri puta više teksta nego što sam ja napisao o njemu. Pošto Barba ne želi polemiku, neću ni ja da polemišem s njim, nego bih samo da zabilježim pregršt asocijacija na koje su me nadahnuli njegovi recentni radovi, te propratni odjeci i reagovanja.

Barbin lakej Bursać piše ovih dana kako je prvo pravilo novinarskog zanata da se “ne čačka Viktor Ivančić”. Tužni Barba je tako postao sve ono što je tobože cijelog života kritikovao: sveta krava. No tih pravila neka se drže njegovi lakeji. To “pravilo” je neko možda i ozbiljno shvatao do prije godinu dana, odnosno dok Barba nije potpuno izignorisao “čačkanje” Željka Ivanovića.

“Sitne ribe”

Pošto Barba, očito, ne čita tekstove na koje mu se ne skrene pažnja (“Tek nakon što mi je danas na njega skrenuta pažnja, pročitao sam članak Muharema Bazdulja...”, op. cit. Viktor Ivančić), ovom prilikom mu skrećem pažnju na tekst Željka Ivanovića “Milo u šumu, Tamara u četnike”, objavljen u podgoričkim “Vijestima” 21. septembra prošle godine, a koji je samo na njihovom sajtu pročitalo blizu stotinu hiljada ljudi. U tom tekstu (a usput budi rečeno, Tamara iz naslova je Tamara Nikčević), između ostalog, stoji: “Tamara je već opjevana kao prva žrtva nove proruske i četničke vlasti, svojeručnim potpisima elitnih Đukanovićevih abonenata iz zemlje i okruženja. Uključujući i barbu Viktora, koji nikako da isplati onu Bebinu nagradu sa davno ugašenih Podgoričkih Dana propagande i širuna gdje je crna ruka Draška Đuranovića kupovala legitimitet Bebinom festivalu 'Riječ, slika, neprijatelj', kod navodno neupućenih imena regionalne scene. Tako su jebateled došli do malog mista i barbe Viktora, vazda spremnog da se odazove na Bebin poziv i primi najugledniju nagradu koja je eto imala i novčani izričaj od čitavih tri tisuće eura. Zamislite Berlin početkom 1941. gdje bi, primjera radi, pod pokroviteljstvom Gebelsa, to jeste Bebe, neki kaplar tipa Grka Drala pozvao poznatog novinara Njujork tajmsa da mu uruči godišnju nagradu od čitavih 3 tisuće dojč maraka. A onda bio on, kao barba Viktor, dotrčao do Berlina jer Amerika još nije bila u ratu, a Perl Harbur se izležavao i šepurio na havajskom suncu. Zato predlažem da TV Vijesti organizuje Teleton za barbu Viktora i sakupi ovih 3 tisuće eura kako bi se iste odmah vratile lakiranom Gebelsu čime bi naš barba opit bija slobodan čovik, iz Malog mista, i ne bi mora da se potpisuje Milovoj armiji novinaleta, bez obzira na pol, godinu rođenja ili kodno ime u nadležnoj Službi.”

Barba ne želi da polemiše sa “sitnim ribama”, ali sa glavnim urednicima to uglavnom voli. Stoga mi je još veća misterija zašto se na ove prozivke nikako nije oglasio. Barba Viktor je principijelno u pravu kad sugeriše da mene više zanima o čemu piše, nego kako piše, no otkad ni riječi nije rekao na Ivanovićevo “čačkanje”, pomišljam da su njegove teme svakako finansijski dirigovane, mada, po svim davnim tračevima osujećenih sindikalista iz Ivančićevog preduzeća, on poput Linde Evanđeliste za bijednih tri tisoč evara ne bi ni ustao iz kreveta. Možda u dotičnoj svoti ipak fali neka nula?

Piše Barba svako malo o licemjerju crkvenih i vjerskih velikodostojnika. Malo je to dosadno i anahrono svakom ko je čuo za Martina Lutera i Voltera. A da napiše nešto o vlasnicima i glavnim urednicima novina koji u javnosti nastupaju kao sekularni sveci, a zaposlene u sopstvenim firmama su tretirali gore od poslovičnih tajkuna i napasli su se donacija ko pregladnjele krave? To je, rekao bih, atraktivnija tema.

Uriniranje

Barba Viktor, reče sam, ne želi polemiku sa mnom, ali piše tekstove koji vrve “pridjevima, uvredama, zamjenama teza”. Meritum ga ne zanima. Ali radi makar i fiktivnog idealnog čitaoca valja istaknuti da Ivančić pokušava da izjednači višegodišnje opsesivno fantaziranje o urinu u svakoj mogućoj situaciji karakteristično za uratke Dragana Bursaća, a o kojim sam pisao u svom tekstu “Urolagnizacija stila” sa jednim mojim starim tekstom u kojem se urin spominje pošto se tekst bavi konkretnim situacijama u kojem su konkretni ljudi urinirali po spomenicima ili drugim ljudima.

Barba Ivančić, dedek od šezdeset i kusur godina, kao pubertetlija misli da ispada zajeban jer po tekstovima sije vulgarizme pa ljude naziva “seronjama koji kenjaju o pišanju”. Bio sam u iskušenju da mu napišem “Barba, serem ti se u usta”, a onda sam pogledao tko je sve objavio ili prenio najnoviju njegovu nepolemiku sa mnom. Dotične portale uređuju sljedeći likovi: Amer Bahtijar, poznat po aktivnom aktivizmu u službi Aktivne islamske omladine, Almedin Dino Šišić, živi dokaz da stereotipi o glupim Bosancima nisu uvijek promašeni, Ljubo Filipović, figura toliko kukavna da ga je grehota i ismijavati, Darko Šuković, dovoljno je reći - “antendžija”, te naposljetku Senad Avdić koji je onomad, u listu u čijem je impresumu Viktor Ivančić bio potpisan kao glavni i odgovorni urednik, s debelim razlogom bio opisan kao “bošnjački Smiljko Šagolj”. U kontekstu takvog društva, za barbu Viktora mogu samo reći: Ko ga je kleo, nije dangubio.  

Barba poznat po sinekurčini za nepisanje u riječkom “Novom listu”, o čemu je i knjigu sastavio, posljednjih godina sinekuriše tako što od budžetske stavke koju je Republika Hrvatska namijenila za srpsku nacionalnu manjinu otkida solidan postotak da bi naplatio svoje pljuvanje većine ljudi i institucija koje većina Srba cijeni i poštuje. Nekima je to bilo super, ali takvih, stižu mi haberi i abrovi, ubrzano ponestaje.

Adio, Barba.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Trojni troprsti pakt
Trojni troprsti pakt
OHR-ovo agovanje
OHR-ovo agovanje
Svesrpski narodni sabor
Svesrpski narodni sabor
Proljeće nereda
Proljeće nereda
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana