Baba Mara i Zembilj Sava

Ovih dana došla mi je pod ruku knjiga davnih feljtona (tako su ih tada zvali) sa posvetom starog sarajevskog poznanika. Feljtone je pisao jedan od najpoznatijih sarajevskih novinara svoga vremena - satiričar Sava Skarić zvani Zembilj efendija. Taj novinar Sava upokojio se davne 1909, a jedna ulica u Sarajevu do ovoga rata nosila je njegovo ime. Drugovao je sa Petrom Kočićem, a njegovu satiru mnogi su poredili sa najvećim srpskim satiričarima toga doba - Nušićem i Sremcem. Sa tri prsta desne ruke, koliko mu je teška bolest ostavila u funkciji, prikovan za gvozdeni krevet, niko kao Sava Skarić nije znao da opiše tadašnju sarajevsku čaršiju, njene skitnice, uljupe, udovice, face... prenoseći na papir autentični jezik kojim se govorilo po sarajevskim ćepecima. Pisao je ono što je narod mislio jezikom Sarajeva za koji, kažu, nigdje nije bolje sačuvan nego u njegovim novinskim "Zembiljima".

Sava Skarić bio je iz jedne od najstarijih sarajevskih porodica na čijem tavanu se tada litografisao list "Srpska svijest", koji je počeo da izlazi 1896. godine. Svoje tekstove - feljtone objavljivao je u jednom drugom listu "Srpska riječ" pod nazivom "Zembilji", odakle je i dobio nadimak Zembilj efendija.

Sarajevska čaršija bila je luda za Savinim "zembiljima". Svjedoci su ostavili pisane tragove o tome da su Skarića - Zembilja čitali svi - i obrazovani i pismeni i polupismeni, a zbog njega su mnogi čak naučili da čitaju.

Zembilj je toliko podigao tiraž "Srpskoj riječi" da je i u najteže doba austrijske cenzure taj list mogao da se održi od vlastite prodaje, što je danas nemoguća misija štampanih medija.

U jednom od svojih "Zembilja" iz 1909. godine Sava efendija - Zembilj piše i o novinarstvu: "Ih, pa kakve su mi to dosadašnje novine, kada u Sarajevu prije "Srpske riječi" nije ni bilo narodnih novina? - pitate vi čitaoci. Ono doduše dok nije "Srpska riječ" pokrenuta, nismo imali lista što izlazi svaki dan, ama jesmo imali novina, koje bi se pojavile vako po dva-tri put u mjesecu. Bilo ih je više, a ja ću vam navesti neke kao npr: "Baba Mara Zubovica". List za žensku politiku, kodošenje i minderske vijesti. Pa onda "Baba Mara Bojanina". Organ "sarajevskih mindera". Ili engleski: "The Mara Bojanica Chronicle". Ovo zapravo nisu bili nikakvi listovi, nego su to bile žene "trgovke" zvane, koje su išle po kućama sa boščom pod pazuhom i prodavale ćereće, pirlitane i vezene marame. Uz svoj trgovački posao, one su se bavile i reporterstvom tj. dolazile su kući sa vrećom minderskih novosti i vijesti, a izlazile su iz kuća, sa kojom originalnom vijesti bogatije. Tako su one savjesno vršile svoju žurnalističku službu, i bile su kao neki Rajterov bito ili Havasova agencija. Od njih si mogao razabrat: Je li se ko razbolio, je li se ko s kim zaašikovao, hoće li biti kakvih svadba i šta će koja donijeti u ćeizu, šta se u koga rodilo.... A babe Mare se opet ne mogu ni sjetiti, koliko su izderale novih anterija što su ih dobile, kao nagradu za svoj publicistički trud i kodošenje... Dok je naša žurnalistika stajala na "Corriere dela Mara Zubovica", dotle se je bogme i ženilo i udavalo, a nije ko sad".

Ovo je samo jedan od "Zembilja", koji na Savin duhovit način kazuje o začecima novinarske profesije na ovim prostorima. Ali i obrazloženje za sve ono što živimo danas. Za one koji znaju da je preteča žurnalističkog zanata "Baba Mara Zubovica" lako je objasniti i sve ovo što se dešava 200 godina poslije. Baba Mara i organ sarajevskih mindera su u stvari preteča žute štampe!

I kao što je "Baba Mara Zubovica" sa više žara prenosila vijesti o onima koje nije baš voljela, a uglavnom davala šture ili nikakve informacije o onima koje je "gotivila" ili o onima koji su bili dobri kupci njenih marama, ovi uređivački principi ostali su na snazi do danas. Ali ne samo da su Baba Marine marame preteča uticaja marketinga na izvještavanje medija, nego je i odnos prema informisanju javnosti ostao isti. Zato se i danas prećutkuju afere kada ih ima za obiman policijski dosije, a i izmišljaju i naduvavaju i kada ih nema. Sve je stvar ličnog odnosa, ljubomore i osvete izvjestioca ili pada prodaje marama.

Često to nema veze sa politikom ili dirigovanom cenzurom, jer u velikom broju slučajeva pravila ne diktira "partija i bratija" (ona diktira kadrovsku politiku od amebe do satelita) nego lični interes, novinara ili naručioca. Zahvaljujući "Baba Mari Zubovici" na snazi je ostalo i još jedno od osnovnih pravila minderluk informisanja po kojem pravo na javnu riječ nema onaj ko ne pije kafu na minderu ili ne kupi barem jednu maramu.

Zbog toga ima godina i godina ukinut je i si-vi iz novinarstva, kao i iz društva čije je novinarstvo sastavni dio. Pa koga briga šta je bilo ranije, kada se narod ionako ne sjeća šta je bilo juče?

I ko onda da se sjeti Save Skarića Zembilja, po kojem se do rata ionako zvala samo jedna uzana sarajevska ulica? Koga briga i ko uopšte zna da su na ovim prostorima prve dnevne novine izlazile u Sarajevu i da su se zvale "Srpska riječ"?

Za utjehu je to što i djelo i pisan trag uvijek negdje preteknu, ma koliko ih zatrpavali - što smećem, što zaboravom. Tako su do danas u rijetkim štampanim primjercima opstali i Savini "zembilji", na kojima je prije nekoliko godina u Sarajevu doktorirao i jedan moj talentovani kolega "skaut", otimajući Zembilj efendiju od nepravde i zaborava.

Sava Skarić bio je bilježničar života sarajevske čaršije koji je vjerno i istinito oslikavao na novinskom papiru. I oštrim okom i još oštrijim perom zapažao njene devijacije, ismijavao ih i dovodio do apsurda. Pisao je ono čemu je bio svjedok, ono što bi pisao običan svijet da je mogao i znao, i upravo zbog toga bio toliko voljen. Kažu da kada je skroz obolio i bio u bolnici nisi mogao u nju ući koliko mu je narod donosio krofni, pita, sira... svakojake hrane. I tada, do posljednjeg dana svog života, na bolničkom krevetu zapisivao je i objavljivao vijesti koje su mu posjetioci donosili iz čaršije.

Pažljivo je slušao ljude, jer još jednu veoma važnu vrlinu je Sava Skarić imao: nije bio sveznalica. Nedavno, u potrazi za tim sveprisutnim fenomenom današnjice, upitala sam vladiku Atanasija: "Kakvi su to ljudi koji sve znaju?". Brzo je odsjekao: "Prazni". Sava Zembilj nije bio prazan (zembilj), pa je radio samo ono što je najbolje znao. U tome je suština. Sve ostalo je nadgradnja. Ili propast.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.