Anin Radovan

Ana je bila neobično visoka i mršava, mnogo je radila, a malo govorila. Natkrivena terasa, ili ganjak, kako kažu na Kordunu, na pročelju njene kuće bio je nekako izvišen, do njega se penjalo preko više stepenica. I prozori su bili viši i duži, činilo se uski, uži od prozora na drugim kućama u selu.

Vedri dani

Sretali smo Anu pognutu s tovarom drva na leđima, ispred upregnutih volova dok frkću i nabacuju mušice na njene ruke; viđali je na gumnu pred kućom kad previjava žito, sa škafom vode na glavi i kantama u rukama. Ana nije stizala da otpozdravlja svima nama, posebno za dugih dana ljeta, dok smo jurcali kraj njene kuće, ali mi smo znali da nas ona sve vidi i čuje. Njenog sina Radovana, dječaka nešto starijeg od nas, viđali smo podalje na njivi iznad kuće kako čuva krave i ovce zajedno, ponekad bismo i čuli kako Anin Radovan pjeva.

Nismo znali, niti ikad ikoga upitali šta s Radovanovim ocem. Ljudi su odlazili u ratove, ili na rabotu u "Prajsku" i "Meriku", neki se nisu vraćali ni živi ni mrtvi. Oni koji su dolazili kući bili su već stari, bolesni ili ubogaljeni. Ana i njen sin živjeli su tako kao da oca nikad nije ni bilo, kao da su njih dvoje sami sebe stvorili i rodili. Zato će Radovan upetorostručiti svoje očinstvo. Čim se zamomčio, odnekud je doveo dobricu, veselu okruglu Danicu i dani u kući Ane Vukelić punili su se vedrinom, kruom i pilićima. Prvo dijete bila je curica, Jelena. Ana je na ruke i dočekala peto, a onda pomireno i bez najave, sastala se ponovo sa dušom svog čovjeka, iako nikad nismo čuli da je naglašeno, poput drugih žena, izgovorila ono "moj čoek". Sahranili su je u ljeskovačkom groblju, rijetki Ljeskovčani su imali tu sreću.

Nesuđena bijela vjenčanica

Jelena je rasla u zdravu, posebno bistru  prelijepu djevojčicu, pa u najbolju osnovku seoske škole, pa u viđenu djevojku, učenicu ugostiteljsko-turističke škole na Plitvicama. Najbolja i najljepša učenica, čim je primila diplomu, dobila je posao u hotelu u kojem je obavljala i školsku praksu. Naučila je da radi okretno i brzo, da se obraća gostima prirodno i ljupko, na radost svih koji će tuda proći i sjećati se njene lagane kretnje i vedrog osmijeha.

Jedna Jelena, koja je za sve tako mnogo i lijepo postojala, nestala je iz života za sekundu. Nije joj se moglo dogoditi da zakasni na posao, ali ni autobus s turistima nije kasnio... bilo je rano jutro, sve na Jezerima mirisalo na djevojaštvo i na bijelu bluzu s čipkom oko bijelog grla.

U Kordunskom Ljeskovcu, gdje tihuje groblje ponad pustog sela, a  ispod visokih borova, ljudi su dolazili da vide grob-mladu. Visok drven krst iznad Jeleninog groba, dugo se nije ni primjećivao kao što nije ni njeno na njemu urezano ime. Na krstu je trajala Jelenina nesuđena bijela vjenčanica, mreškala se natopljena kišama i nestajala upijajući sunčeve zrake. Na grob-mladu svakodnevno je dolazio Jelenin otac Radovan. Donosio je neven ispod prozora Jelenine sobice, prvi sazreo grozd "Kordunašice", loze koja je decenijama natkrivala ulaz u kuću, zadržavala snijeg i pravila hlad.

Blizu groba Radovan je zasadio i lijesku koja se širila i rasla kao što je i rasla Jelenina smrt. Ona je preplavila put od groblja do Radovanove kuće. Sa djecom koja su se rađala i rasla poslije Jelene odlazila da se kupa u virovima Korane i mokra da liježe u krevet. Ljeskovčani nisu pamtili da je iko tako dugo boravio u njihovom srcu kao Radovanova Jelena. Uspomenu na njenu mladost nosili su i kad su, u ljeto strašne 1995. ko zna po koji put morali pobjeći iz sela i rasuti se po svijetu. Kuće su im spaljene, imovina opljačkana i uništena, svetinje oskrnavljene i popljuvane, prljane teže nego 1941. putevi, kućišta i groblja, zarastali su u trnju i koprivi, niko nije dolazio i stao na njih; životu i smrti u Leskovcu gubio se svaki trag.

Radovan nije napuštao ni majčin ni Jelenin grob. U njih je on davno i sebe polegao i ti grobovi nisu nestajali, već postajali negova životna zadaća on nije dao da nestanu i propadnu kao sve u Ljeskovcu što je propadalo. Djeca su mu slala malu pomoć jer su i sami živjeli bijedno zbrinuti u tuđini, ali se u selu nije mogla kupiti ni kutija šibica, ni kruh hljeba.

Korana nikad nije bila granica

Radovan se nije obazirao na čete naoružanih hrvatskih vojnika, ni na policiju, pogranične straže i patrole. Nisu ga se doimali ni ostrašćeni lovci, čiji meci su mogli zalutati u selo bez ljudi i stoke, bez kuća i ptica. Mirno je svakog dana dolazio na groblje, rukama trgao korov, s grobova kupio osušeno granje i borove iglice, poćutao u grobnoj tišini i svom neprolaznom bolu. Kako sela više nije bilo ni u životu ni na geografskoj, kao ni na topografskoj karti, Radovan bi zavrnuo nogavice i gazio Koranu, činio je to otkako je znao za sebe. S druge strane imao je porodičnu njivu koja je uz vodu uvijek davala visok klas i krupan klip. Sada nije ima za koga da je zasije niti čime da je požanje niti pokosi, kad bi i mogao da je obrađuje. Ali Korani je morao prelaziti i u bosanskom selu Tršcu kupovati hljeb i ostalu hranu, toliko da preživi.

Nije ni pomišljao da ga slijede i posmatraju, ali nije se ni iznenadio kad bi ga skolili i stavili mu lisice na ruke. Kako nije mogao da plaća novčanu kaznu, Radovan bi mirno odlazio u zatvor i tako namirivao svoj dug državi s novim granicama. Vodili bi ga uhapšenog u stanicu s jedne i u postaju s druge strane rijeke. Kako neukom stricu seljaku, prijeteći bi objašnjavali da je ilegalno prešao državnu granicu, da je to krivično djelo za koje mora ili platiti kaznu ili je odležati u zatvoru. Kad bi Korani prelazio iz Leskovca, bosanski policajci bi opominjali. "Ušao si u drugu državu bespravno, tajno, ko zna kakve su tvoje namjere..."

"Namjeravao sam, brate, da u Tršcu kupim kruva, a prešao sam gaz od moje njive, odavno su moji kupili tu njivu od nekog  'odže  'Use, jer je bila bliža mojoj nego njegovoj kući a Korana nikad nije bila granica, tamo đe nema virova, uvijek smo gazili i na jednu i na drugu stranu."

Kad bi Radovan zagazio od tačke prema ljeskovačkoj obali, policajci bi ga dočekali mokrog i preplašenog: "Gospodine," počeli bi zvanično i učtivo, hladno i ravnodušno, "vi ne poštujete državnu granicu, prešli ste na teritoriju Hrvatske ilegalno. Ovdje, na licu mjesta ne možete platiti kaznu, moramo vas uhititi i saslušati u Slunju, mi radimo po zakonu, gospodine, kod nas postoje zakoni za sve, pa i za..."

 "Poštujem ja državnu granicu, i ne samo granicu čovječe, ali krenuo sam preko svoje njive i evo polako idem svojoj kući, mislim... kruva sam kupio i kući nosim i ovo malo rane. Kad mi nestane, ja ću morati gaziti vodu, ljudi božiji, volio bi'  ja da ne moram... eto, i vi radite kako morate..."

+++++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.