Aljuš i Boris

Na obnaženoj njegovoj površi slagale su se sunčane sličice poput tankih titravih stakalaca u boji, prelijevale su se šare na nježnoj djevojačkoj koži. Bijela košuljica u kojoj je zaspala povukla se i nabrala na grudima, a ispod košulje nazirala se tek zacvijetala ruža njene malene dojke. Ruke je kao vjenčić savila iznad čela po kojem su bljeskale plavičaste mrežice sićušnih vena. Dozrela djevojka, u svom još bestrasnom tijelu djevojčice, tako je čisto i nevino disala.

Zašto sam onda trčao

Borisova i Vesnina majka, plašila se svojim pokretima da uznemiri ovo toplo jutarnje gnijezdo spokoja, pritajila se kad je Boris ustao, znala je da je s Aljušem ugovorio sastanak. Neka jutro provedu u dvorištu, mislila je, i tamo se može učiti, ko hoće da uči, a kad prevlada žega lako će se skloniti ovdje u sobu. Na stoliću pored njenog kreveta, kuckao je plastični budilnik, svoje lagano kretanje po sobici, Boris uskladi s kucanjem tog sata. Odvali pola hljeba koji je majka pekla u pećici, koju su im poklonili Aljuševi roditelji, bolje Aljuševa majka, rođena Sarajka. Živjeli su u njenoj porodičnoj kući u Sarajevu sve do rata, kada su pobjegli na Kosovo, u očev grad i njihov stan. Boris zgrabi i konzervu paštete i istrča iz Objekta na dvorište. "Bolja je bila juče", reče Aljuš kad je okusi. "Pa , to je ista, ona holandska, samo nju i dobijamo u Crvenom krstu, nema druge..."

Mrzovoljan i još pospan, Aljuš predloži i danas da idu u njegov stan i nastave presnimavanje kaseta, tamo su sami i slobodni, niko ih ne ometa. Boris to odmah prihvati, ali se začas predomisli, i jednako mrzovoljno predloži da pođu u šumu. On je s roditeljima, kaže, ovamo često dolazio na izlet, ali nikad nisu išli dalje, prema visu. Ako bi i krenuli, uvijek bi se vraćali prije vrha. Njegova se majka prva okretala nazad, govorila je: "Ošta mi je da se verem da bih gore pojela kuvano jaje kao planinari, ili da se kao fol oduševim njihovim otrcanim prastarim vicevima, ma da ne bi!" Aljušev otac bi odmah pristajao da se vrate, zapravo jedva bi to dočekao, nije volio da hoda, ismijao bi one što su trčali trim-stazom u podnožju. Kad mu neki posao ne bi krenuo onako kako bi on želio, kad u nečem ne bi imao uspjeha, on bi ponavljao: "Pa  zašto sam onda trčao, pa zašto sam onda trčao". Aljuš je uvijek želio gore da se popne, slušao je kako se sa brda vidi pola Kosova.

"Pa, važi, idemo, ni ja nisam bio gore", rekao je Boris, "ali pričekaj malo da nađem neku flašu i natočim vode, bićemo žedni..."

Mi ne volimo Srbe

Kad zađoše u šumu, dječaci povedoše razgovor o djevojkama. Sa ovakvih izletišta, mladi se izdvajaju i sakrivaju po šumskim zaklonima i gustišima, kuda prolaze padaju poljupci i riječi ljubavi, a tek pri kraju, skriveno, i poneka suza. Aljuš upita Borisa da li je ikad poljubio neku curu, ono ozbiljno, ne sa šale; on, kaže, jeste, i to mnogo puta, dirao im sise i držao ih u svojoj ruci. One su, veli, kao žive, nekako iskliznu i bježe kao kad bi pile držao u šaci. Da bi izbjegao razgovor kome nije bio vješt, Boris se sjeti da njegova majka ovim putem odlazi da traži gljive i skuplja trave za čajeve. Ali gdje ih kaže nalazi kad on evo vidi kako je zemlja ispucala od žeđi,  kako je sve suvo i golo.

"Šta je tvoja majka?" iznenadi ga Aljuš, "mislim, šta je po vjeri?"  "Ne znam, bogami", zamuca Boris, "mislim da ona nije nikakav vjerenik". "Misliš, vjernik", ispravi ga Aljuš, "ona je Srpkinja kao i ti?!" "Ne, ja nisam, ništa nisam, samo je jedna moja baka, a svi drugi su drugo...""Govoriš kao da si ti Šiptar", nasmija se Aljuš, "šta su drugo?" "Pa, moj tata je Jugosloven, a njegov tata je bio Slovenac ili Slovak, ko će ih znati. Moja mama je Hrvatica, a njena majka, moja druga baka je Poljakinja, ili Ruskinja, tako nešto, ma kod nas se niko ne bi snašao".

"Pošteno da ti kažem, drago mi je što nisi Srbin, kod nas ne vole Srbe..."

"Ne volim ni ja Šiptare, toliko da znaš."

"Pa, šta ćeš onda sa mnom?"

"Ti si drugo, pola Bosanac, teta Lejla, tvoja mama je ...."

"Varaš se, i moja majka je Šiptarka, samo je rođena u Sarajevu, tamo je moj djed imao pekarsku radnju..."

"Pa, to nema nikakve veze", pomirljivo će Boris.

"Ima, ima, mi ne volimo Srbe, a ti kažeš nisi Srbin".

"Ja ne znam, baš tačno šta sam, pitaću mamu, ona zna bolje od nas..."

Drvo

Kao da nisu prekidali razgovor o ljubljenju, Boris nenadano prekinu ovaj rafal nacija, prekinu Aljuševo kratko ćutanje: "Ja sam samo jednom poljubio jednu Marinu u ranijem smještaju na Fruškoj gori, zato što su nju ljubili svi dječaci, i oni manji od mene. Ganjali su je isto kao i Enu. Ena je bila kuja koja je živjela i čuvala kuću u kojoj smo se smjestili. Bio je i jedan mali, Lepo mu je bilo ime, bio je umiljat, imao je crvenosmeđu dlaku malo kovrdžavu, a između očiju jednu veliku crnu pjegu. On je bio mali, nije mogao da se popne na Enu kad mu se digne, kao što su mogli oni veći. Zbog Ene su dolazili i tuđi psi izdaleka, nekako im je mirisala. Bila je velika i visoka, Lepo nije mogao da skoči na nju. Onda bi je Marina pridržala, pritiskivala bi je s leđa. Ena bi se ugnula i nekako polegla, a Lepo bi onda skočio na nju, mi smo mu pomagali. Dok bi Marina pridržavala Enu mi bi je ljubili sve jedan po jedan. Dirali smo je za sisice i za picu. Ja sam ih samo gledao, nisam ih dirao, a Marinu sam poljubio". Boris naglo prekinu svoju pričicu i jedva čujno upita: "Šta je ono tamo, vidi, Aljuše, na onom drvetu?" Drvo, koje se jednom povijenom granom ukočilo, povilo prema zemlji, vuklo je naniže i ukočenog čovjeka. Svijetloplava košulja na njemu prelijevala se u modrikaste sjenke po zelenom, žednom granju. Za trenutak kao da se i dječaci ukočiše, okrenuše se bez riječi, i kao da nekog hoće da zavaraju, potrčaše natrag niz puteljak kojim su se penjali.  To je onaj iz Krajine, pomisli Boris, kojega su obeznanjenog dovezla kola hitne pomoći. Tri dana je ležao u Objektu, u uglu koji su zvali dnevni boravak, zimskom dekom pokriven po glavi. Za tri dana ni jednu jedinu riječ nije izustio.

"On se objesio!" prošapta Aljuš i potrča kao da se kotrlja. Boris ga je jedva sustizao. Iznemogao, on uspori trčanje tek kad se ispred njega zacrveni krov Objekta.

"On se objesio", ponovi Aljuš i smrtno blijed ne sačeka da to Boris potvrdi, već svom snagom potrča iz dvorišta na cestu prema gradu. Boris pretrnu od svoje samoće i iscrpljen od straha svali se na klupu. Rukama pokri oči i zajeca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.