Ako me razumete

Ovih dana jedan slikar i jedan književnik razgovarali su baš o tome. "Ti si umjetnik svijeta, a ja jezika", rekao je književnik slikaru. "Ti slikaš za svačije oči, ja pišem na jednom jeziku. Jezik je moje oružje. Jezik je moja umjetnost. Ja sam majstor jezika, a ti majstor ljepote".

I zaista jedino određenje pisca je jezik na kojem piše. To nije država, nije kontinent, nije ništa, samo jezik sa kojim se igra, koji je njegov alat i moć. I što je veći majstor igre, to je bolji pisac.

"Srpski jezik je moja jedina otadžbina", rekla je nedavnom intervjuu "Nezavisnim" pjesnikinja Dara Sekulić.

"Država je jezik"

Prošlog mjeseca zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Safet Softić uputio je Ustavnom sudu BiH inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 7. stav 1. prva rečenica Ustava Republike Srpske u dijelu u kojem stoji: "jezik bošnjačkog naroda".

"Smatramo da ovakvo ustavno, normativno određenje u Ustavu RS službenog bosanskog jezika krši mnogobrojna prava iz Ustava BiH, kako bošnjačkog naroda, tako pripadnika ostalih, koji su se opredijelili da govore bosanskim jezikom kao svojim maternjim, te da postojeći sistem predstavlja i diskriminaciju kolektivnih i individualnih prava", naveo je Softić u zahtjevu Sudu da dio koji glasi "jezik bošnjačkog naroda" proglasi neustavnim i naredi Narodnoj skupštini RS da taj dio izmijeni u "bosanski jezik".

Zašto je Softiću baš toliko stalo (i ne samo njemu) da se jezik kojim govore Bošnjaci zove bosanski, iako je upotreba tog naziva sporna ne samo Srbima ili Hrvatima u BiH, nego i nauci o jeziku, pa tako i ionima koji se bave tom naukom, lingvistima?

Zato što je to političko pitanje, jer je jezik ovdje pretpostavka nacionalnog identiteta, a stvaranje svih novih nacija prati stvaranje njihovih, posebnih "jezika". Kako je to stvar politike i kako i te nacije imaju karakter političkih, tako se i njihovi jezici prostiru u okviru postojećih državnih granica.

Tako bi i bosanski jezik, nazvan po geografskom određenju ili (polu)imenu države u budućnosti trebalo da postane određenje identiteta svih naroda ili svih građana koji u toj državi žive. To je krajnji cilj.

Promišljanja o jeziku i nacionalnom identitetu dao je početkom 19. vijeka Johan Fihte svojom maksimom: "Nacija je jezik". Prilagođena našim prilikama ova maksima može da glasi: "Država je jezik".

Još od raspada Jugoslavije pitanje jezika u državama nastalim poslije toga je najmanje lingvističko i najviše političko.

Iako jasno i precizno svjetska lingvistika zahtijeva da se ime jezika izvodi iz imena nacije, krajnju namjeru insistiranja na terminu bosanski i odbacivanju termina bošnjački jezik, razotkriva baš ovaj primjer.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu je prilikom kategorizacije pisaca iz BiH Petra Kočića svrstala u "pisca bosanskog jezika". Badava je Kočić pisac (kako tvrde književni kritičari) najčistijeg srpskog jezika. Badava se za života svom svojom snagom borio protiv stvaranja bosanskog jezika, smatrajući ga vještačkom kategorijom.

Baš taj primjer jasno razotkriva namjeru da svi srpski i hrvatski pisci, rođeni u BiH, jednom postanu bosanski pisci, čime se uništava kulturni identitet dva naroda u BiH.

Ali nije pokušaj nametanja bosanskog jezika "od juče". Međunarodni upravnik BiH Benjamin Kalaj prije više od 100 godina takođe je pokušao da na isti način, nasilno, vještački, ne poštujući istorijsku realnost, stvori "bosansku naciju" koja govori "bosanski jezik".

Jasno je da i danas postoji neskrivena namjera da se "bosanska nacija" definiše kao politička nacija (koja obuhvata cjelokupno stanovništvo BiH, pa i sve mrtve i žive pisce rođene na ovom prostoru), kao i da ta nacija treba da dobije poseban etnički identitet kroz "bosanski jezik".

A šta kažu pravnici? Oni navode da nijedna pravna norma, zakonski akt, izuzev Ustava FBiH ne definiše upotrebu bosanskog jezika. Jedino u Ustavu FBiH službeni jezici u Federaciji su bosanski, hrvatski i srpski.

Oni koji duže pamte tvrde da se upravo tu krije i misterija nestanka Dejtonskog sporazuma. Naime, iz Arhiva Predsjedništva BiH u Sarajevu nestao je originalni dokument Dejtonskog mirovnog sporazuma (jedan original nalazi se u Parizu), koji je i zvanični Ustav BiH. Dejtonski sporazum do danas nije nađen i nije preveden.

Postoje tvrdnje da je original Dejtona nestao upravo zbog jezika, jer u njemu piše da su službeni jezici prevoda Dejtonskog sporazuma: bošnjački (Bosniaks), srpski (Serbian) i hrvatski (Croatian).

Iako se ponavlja da Dejtonski sporazum nikada nije službeno preveden na jezike naroda u BiH, niti je taj prevod objavljen u "Službenom glasniku", navodno ni to nije tačno. Dejtonski sporazum je odmah preveden i objavljen u "Službenom glasniku FBiH", ali je "Službeni glasnik" spaljen. Ponovo zbog definisanja naziva službenog prevoda engleskog teksta Dejtonskog ugovora na jezike: bošnjački, srpski i hrvatski. Navodno je onaj koji je izvršio taj zadatak nagrađen pozicijom u CIK BiH.

Sve to može biti i ne mora (dok istražni organi ne utvrde), ali nevjerovatno je da je do danas jedina zvanična verzija Dejtona, pa time i Ustava BiH, ona na engleskom jeziku na sajtu Kancelarije visokog predstavnika. Državne institucije koriste nezvanične prevode najvažnijeg dokumenta države koji se razlikuju od prevoda do prevoda, što ostavlja prostor za različita tumačenja i manipulacije.

Da li je Dejton nestao zbog toga što je jezik u njemu "Bosniaks" a ne "Bosnian" ili ne, ostaće sfera nagađanja sve dok se ne okonča traganje i prikrivanje koje traje 20 godina i dok BiH ne dođe u njegov posjed. Ili dok bar jedan član Predsjedništva BiH od Francuske ne zatraži original i njegovo službeno prevođenje. Može i srpski član, svejedno.

Zajednički jezik podjele

Ali da se vratimo jeziku. Nije sporna samo upotreba naziva "bosanski" za jezik kojim govore Bošnjaci, nego i to da li su jezici kojim govorimo različiti, lingvistički zasebni ili se radi o jednom jeziku sa više varijanti ili dijalekata.

Početkom vijeka austrijski pisac Karl Kraus rekao je za Nijemce i Austrijance: "Jedino što nas dijeli je zajednički jezik", a hrvatski lingvista Snježana Kordić sličnu tezu danas iznosi ovako: "Jezik je izmišljen razlog za razdvajanje".

Lingvisti se slažu da su srpski, hrvatski i bošnjački jedan jezik sa različitim varijacijama i da imaju svega oko dva odsto razlika.

Snježana Kordić u svojoj knjizi "Jezik i nacionalizam" piše da narodi u četiri središnje zemlje bivše Jugoslavije - Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi - govore jedan standardni, a ne četiri jezika.

Ona svoju teoriju zasniva na lingvističkim kriterijima, koji kažu da ljudi koji međusobno tečno razgovaraju, ljudi koji se potpuno razumiju kad razgovaraju, govore zajedničkim standardnim, policentričnim jezikom. Isto kao što su Austrijanci i Nijemci, ili Amerikanci i Britanci različite nacije koje govore zajedničkim jezikom, unutar kojeg postoje prepoznatljive razlike.

"Razlike su minimalne, korisnici se međusobno dobro sporazumijevaju, ne treba se prevoditi sa jednog standarda na drugi. U vrijeme kada se formirala politika nacionalnih grupacija jezik je uzet kao odrednica same nacije. To pravi sve probleme", stav je i direktora sarajevskog Instituta za jezik Ibrahima Čedića.

Iako se u jezike u zemljama bivše Jugoslavije uvode brojne "novotarije" kako bi bili što različitiji (Hrvati su davno prihvatili načela Mađarske akademije nauka iz 1825. da bi trebalo prevoditi strane riječi i stvarati sopstvene, pa čak objavljuju i nagradne konkurse za nove riječi), Snježana Kordić ipak odbacuje tezu da bi ovaj trend mogao dovesti do toga da za 50 godina govorimo različitim jezicima.

Koliko truda smo uložili da nam se jezici razlikuju pošto-poto nije teško vidjeti na samo jednom primjeru. Ako gledate recimo Dnevnik BHRT-a danas i Dnevnik TV Sarajevo iz 1992. godine vidjećete koliko je različitih riječi stavljeno u upotrebu u tom periodu. Pa nikada se u Sarajevu nije govorilo ni plaća, ni općina, ni ured… Nikada.

Jedina sreća je da još nema potrebe za angažovanje prevodilaca ili ima? Poslanik Zaim Backović u srijedu je napustio sjednicu Parlamenta BiH uz prijetnju da se ne vraća dok ne dobije prevodioca na "bosanski jezik". Cirkus uživo.

A sve je već viđeno u onom skeču o jeziku "Nadrealista" u kojem prof. dr Nermin Padež sa Instituta za jezik i književnost iz Čajniča objašnjava svoje epohalno otkriće da ne postoji srpsko-hrvatski jezik, nego da se radi o šest različitih jezika: srpskom, hrvatskom, bosanskom, hercegovačkom, crnskom i gorskom. Svoju tezu objašnjava primjerom u kome se prosta rečenica "Ja čitam" na šest jezika čita potpuno različito (to različito je naravno potpuno isto).

"Nadrealisti" su, kao i mnogo toga, predvidjeli i da će koplja stvaranja novih država da se lome i na jeziku, čemu je doprinijela teza da i nacija, ali i svaka država nastala raspadom Jugoslavije neizostavno mora da ima svoj, poseban jezik.

Ono čemu smo se tada smijali danas živimo. Samo što smo danas mi oni isti glupani iz skeča kojima smo se odvaljivali od smijeha prije više od 30 godina. Kako se na bosanskom, hercegovačkom, crnskom i gorskom kaže: Idiot? Na srpskom se kaže idiot, ako me razumete.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.