Ajmo raja, fajronat

Dvije sedmice su prošle a nikako da skontam šta je to uradio Nele Karajlić, čime se toliko zamjerio rodnom gradu? Zar time što je pobjegao od rata? I time što je iskreno priznao da je to učinio iz straha da ga neko ne ubije?

Da li je normalno da se čovjek boji rata? Pa naravno da jeste.

Da li mu je Cober, čiji je otac bio visoki funkcioner SDA, javio da ide? Naravno da jeste.

Da li je postojao neko ko je Nenadu Jankoviću garantovao bezbjednost? Pa naravno da nije.

Da li su i Srbe ubijali u ratnom Sarajevu? Naravno da jesu.

Da li je 460 ljekara, Srba, što pobijeno, što napustilo Sarajevo zauvijek? Naravno da jeste.

Da li je narodni poslanik prof. dr Milutin Najdanović ubijen na samom početku rata kod stadiona Koševo? Da li je ubijen i pronađen sa odsječenim polnim organom u ustima? Da li je to bila poruka? Naravno da jeste.

Da li je Slobodan Samardžić, omiljeni gradski kantautor, čije tijelo do danas nije pronađeno, ubijen u ratnom Sarajevu? Naravno da jeste.

Da li je neko za ta dva ubistva do danas odgovarao? Naravno da nije.

Da li je neko od sarajevskih intelektualaca tih ratnih godina progovorio o ubistvima i hapšenjima i rekao stop? Ne sjećam se.

Da li su postratnim Sarajevom mirno i bez medijske pažnje šetali kriminalci i ratni profiteri? Naravno da jesu.

I tako možemo do prekosutra.

Zato ne kontam nikako šta je to tako neoprostivo strašno Nele uradio. U ratu se nije ofirao. Nije bio politički angažovan. Nije bio u vojsci. Nikoga nije ubio. Nije...

Svoje izbjegličke dane, on zna kako, živio je u Srbiji, a 1997. godine (dvije godine poslije rata) snimio je prvi album "Ja nisam odavle" na kojem su tri posve antiratne pjesme: balada o ljubavi Milana i Fazile, priča o tri ratna havera (Srbin, Hrvat i Bošnjak) i pjesma o izbjegličkom konvoju preko Sremske Rače. Sve tri pjesme na fonu "Zabranjenog pušenja", životne i plastično istinite.

Znači ni to nije

Pa šta je to onda što Sarajevo ne može da oprosti Sarajliji, Neletu, ali i mnogim Srbima koji su pobjegli od smrti i od rata? Posebno ako se zna da je od smrti i rata bježao ko god je mogao. Neki autobusima preko Pala, neki preko Splita...

Optužnica

I nakon što su se na Neletovom silasku na piće u rodni grad 23 godine kasnije, ukrstila koplja, malo se naduvavalo, malo se histerisalo, mnogo se vrijeđalo i prijetilo po društvenim mrežama, stvarnu dijagnozu ipak je dao njegov intervju dat TV OBN poslije promocije "Fajronta" na Jahorini, a prije odlaska na piće u Sarajevo.

Da bi intervju snimljen prije, a emitovan poslije incidenta, učinili atraktivnim, pratila ga je uvodna priča o Neletu Karajliću u kojoj smo saznali da on nije "pravi Sarajlija sa kaldrme", nego "samo Sarajlija po rođenju".

"Došao Nele Karajlić na Jahorinu da promoviše knjigu. Stigao on u našu emisiju pa želi on nama da kaže šta je to Sarajevo. Ne vidjeh ja u tom Neletu ni trunke sarajevskog šarma. Izgubio je on to davno. A ko zna možda ga nikada nije ni imao. Priča on o Srbima koji su napustili Sarajevo jer su strahovali za svoje živote. E moj Karajliću, u Sarajevu je u toku rata bilo mnogo Srba. Branili su ovaj grad još neki Nenadi, Borisi, Igori i još uvijek žive u Sarajevu... "

Ako analiziramo ovaj citat iz uvodnog priloga, iz njega jasno proizlazi da "Nadrealisti", a ni "Pušenje" (zvijezde avangardnog sarajevskog nju primitivs pokreta) po autorki istog nisu bili dio sarajevskog šarma. Oni, dakle, nisu sav svoj umjetnički i muzički iskaz temeljili na sarajevskom šarmu, žargonu i identitetu. Pa ako je tako, onda ništa.

I dok uvodničarka  drži lekciju o odbrani grada, u glavi mi odzvanjaju Neletova "Tri ratna havera": Preko CNN-a gledao sam Mufu/ bio je sa heklerom i u tenama/ kaže on samo brani svoj grad/ a ko ne brani grad za njega je smrad/ Kiki je znao da je ta priča kurac/ al nije znao to čuvat za sebe/ srao je okolo ludo i smjelo/ dok ga jednom nije odvelo...

Naglasak je na stihu u kom je Kiki znao da je ta priča k..... (op. a.).

Taj uvodni prilog u stvari je svojevrsna optužnica Karajliću i dokaz da nije pogriješio kada je otišao.

Jer reći da je znao da se sprema rat pa su zato "Nadrealisti" nekoliko godina ranije snimili skeč o ratu u podijeljenom gradu, nije ništa drugo nego optužnica za pripremu rata.

Na samom kraju kada je autorka pročitala optužnicu, uslijedio je i zaključak, malo kontradiktoran doduše. Nakon što je konstatovala da je Nele "bezobrazan jer je došao čovjek na piće", dodala je da je u "Sarajevo svako dobro došao, pa i Bono Voks je pitao kako mi uspijevamo biti tako rasterećeni".

E sada znači Bono Voks je dobro došao. Nele Karajlić nije dobro došao. U čemu je razlika? U tome što Bono Voks nije rođen u Sarajevu, a Nele Karajlić jeste. U tome što Bono Voks nije bio identitet po kojem se Sarajevo prepoznavalo, a Nele Karajlić jeste. U glupoj tezi kako "Sarajevo boli to što ga je izdala raja", a "raju ne boli što ih je izdalo Sarajevo".

U tom stilu tekao je i kasniji razgovor Karajlića sa Matom Đakovićem. Predosjećajući gdje bi mogao biti problem Nele je na samom početku zamolio Đakovića da ne otvara priču o karakteru rata, jer je jasno da se neće složiti u terminima agresorski ili građanski.

Ali džaba. Jer to i nije bio intervju, to je bio pokušaj prizivanja Karajlića pameti, uz moralnu lekciju iz patriotizma. "Vi ste se svog grada odrekli, ja svog nisam", patetisao je Đaković.

Neleta je razgovor zasmijavao, a kada je iz drugog pokušaja uspio da izgovori da bi volio da se izvede performans u kojem će 150.000 ljudi u čijim ličnim dokumentima kao mjesto rođenja piše "Sarajevo" u jednom danu ući u grad, prespremni Đaković uzvratio je istom mjerom. "Ali da se isti izvede i u Banjaluci, da dođu Bošnjaci". Nele se složio sa uporednim performansom. A zašto bi?

I kada je potpuno počela da se gubi svaka nit smislenog dijaloga Đaković je krenuo u završnicu pozivajući Karajlića ga da dođe u Sarajevo, "kojim duvaju novi vjetrovi poput Sarajevo film festivala"......

I onda je bilo šta je bilo. Nele je došao. Policija ga ispratila. Jedni su događaj duvali ovako, drugi onako, ali niko nije uspio da jedan muzičar i "Nadrealista" nije mogao u miru i bezbjedno da popije kafu sa društvom u rodnom gradu i to 20 godina nakon rata.

Tek post festum nekada "vidoviti" Nele prisjetio se "Invazije Pklatova" (gospodara tamnih sila koji žive pored nas u trećoj dimenziji) sa albuma "Pušenja" iz davne 1988. i ponovo oživio "Veliki bijeg": Noćas smo probili obruč zajedno/ Iza nas su magla, strah i zlo/ U divljem bijegu bez kapi benzina/ Konačno smo stigli na slobodno tlo....

Nije kesa nego ceger

Mnogo polemika kasnije otvorilo je Neletovo sarajevsko ukazanje. Na portalu "Al džazire" iz pera Zvonimira Nikolića objavljen je tekst u kojem piše:

- Ne mogu ni Neletu, ni nikome da "progutam" ono - protjeran! Izađi, brate, sa imenom i prezimenom i reci: "Taj i taj mi je zakucao na vrata i protjerao me!" Ili "taj i taj" mi je prijetio? Ili bilo šta drugo osim argumenta "protjeran". Protjeran znači izaći jedva živ sa maksimalno najlon kesom u koju stane sav prethodni život. Protjeran nisi ako izneseš sve što je vrijedno. Ako uspiješ iznijeti uspomene."

Da je Nikolić pročitao "Fajront u Sarajevu" znao bi sasvim sigurno, kako je i zašto Karajlić otišao i šta je sve sem najlon kese, ponio.

Upravo ta najlon kesa razlog je što se ponovo vraćam na razgovor na OBN. Kada je Mate Neleta prekorno upitao: "Da li su Srbi otišli zato što ih je pozvao Krajišnik ili otjerao Alija", on mu je savjetovao da pita svakog od njih 150.000 ponaosob.

Kao jedna od onih "kojih više nema" svjedočim da stan i grad nismo napustili sa najlon kesom, nego sa jednim malim crnim cegerom. U njega je stalo nekoliko dokumenata i nijedna fotografija. Trideset godina zajedničkog života roditelja i sva imovina koju su stekli stala je u mali crni ceger ("Protjeran znači izaći jedva živ sa maksimalno najlon kesom u koju stane sav prethodni život" Z. N.)

- Bježite ćetnici - dovikivala je sa terase na devetom komšinica dok smo ulazili u auto. Nije da nas nije hladan znoj oblio, ali nisam sigurna da je to eksplicitna "prijetnja". Ali je činjenica da je pola sata poslije njenog uzbunjivanja, a našeg odlaska (ispostavilo se zauvijek) naš stan demoliran. Bratov drug iz djetinjstva je tražio oružje našao četničku literaturu (knjige na ćirilici).

Sasvim slučajno baš neki dan posve iznenada Milivoje Unković (23 godine kasnije) dobio je u porodici otkrivene fotografije svog sarajevskog života. Silno se obradovao. O imovini koju je ostavio u stanu i slikama i skulpturama opljačkanim iz ateljea na Koševu i kuće u Počitelju jedne riječi nije rekao. Ili jeste: alal im bilo! ("Protjeran nisi ako izneseš sve što je vrijedno. Ako uspiješ iznijeti uspomene" Z. N.)

Autorka "optužnice" zamjerila je Neletu i to što je rekao da je u gradu dvije godine uoči rata "treperio belaj u vazduhu". Ne znam da li je treperio belaj i da li je to trajalo dvije godine, ali znam da se mjesecima pričalo da su se u gradu pojavili pacovi, a da su pacovi nagovještavali rata. I da su se svi nadali da će taj rat nas zaobići.

Ljudi su ipak za svaki slučaj pravili zalihe. Brašno, ulje, so, gotova jela, plinske boce. Otac je napravio skladište hrane. Svi naivni, prosječno obaviješteni mislili su da će, ako rata i bude, spustiti roletne i dok tamo ratuju oni će jesti, jesti, jesti... A kada sve zalihe pojedu, ratu će doći kraj. Eto tako je mali Perica, prosječni i prosječno informisani Sarajlija, zamišljao rat.

Poslije prvih barikada poslije ubistva svatova na Baščaršiji (1. marta), cijeli grad je ponovo šuškao kako će rat početi samo da prođe ramazan, jer ne može da se ratuje dok je post. I tako je bilo.

Zapucalo je prvi put uveče. Pucalo je sa Mojmila i iz Buća potoka po kasarni JNA "Viktor Bubanj" iznad naših zgrada. Onda je vojska počela da odgovara. Tako je prošla noć 6. aprila, dana kada je BiH priznata kao nezavisna država. Onda je došao dan. Ljudi su razbijali izloge i pljačkali prodavnice, ali nije pucalo. Osvanule su barikade. Ponovo je došla noć. I ponovo su pucali po kasarni. Vojska je ćutala, pa odgovarala.

Juka, sarajevski kriminalac, je obukao uniformu. Bijeli kombi parkirao u naselju. Izlazili su njegovi banditi "branioci" i vodili dobermane. Parada moći, sile, zla, nagovještaj terora, straha, bezakonja. To je "taj i taj" strah.

Kako su istine uvijek najmanje dvije, a pravda samo jedna, čudo je kako oni koji su ostali ili pstali drugu stranu ove priče ne vole da čuju ali zašto bi kad su iz svih drugih gradova BiH ljudi protjerani, samo su sarajevski Srbi dobrovoljno otišli.

Nele se, ipak, samo vratio da stavi pečat koji mu je nedostajao. Da napravi "Fajront u Sarajevu". Za svoju dušu. I za svoju raju.

Iako je kao i onih 150.000 znao i zna da "ma gde živeo, uvek će mu nedostajati kolevka grada u kotlini gde se tačno ne raspoznaje na kom mestu prestaju svetla strmih mahala što se penju uz brda, a gde započinju zvezde". (Momo Kapor "Poslednji let za Sarajevo")

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.