U borbi sa dijabetesom nema primirja
BANjALUKA - Borba sa dijabetesom traje 24 časa, ne spavamo jer se i noću dešavaju oscilacije, a kako bi život oboljelih bio olakšan, te se smanjio broj svakodnevnih mučnih bockanja, neophodni su senzori za mjerenje šećera u krvi i veći broj insulinskih pumpi.
Ispričali su to povodom Svjetskog dana dijabetesa, koji se obilježava 14. novembra, roditelji mališana koji vode borbu sa ovom bolešću.
Majka dva oboljela mališana Jelena Cvijanović iz Prnjavora za “Glas Srpske” priča da većina ljudi zna samo za dijabetes tipa 2, koji se dobija u starijoj životnoj dobi i na koji se na neki način može i uticati, dok su prema tipu 1 puni predrasuda i neznanja.
- Od tipa 1 obolijevaju većinom djeca i on nema veze sa ishranom, nego je to autoimuna reakcija organizma, medicina još nije otkrila zašto se to dešava, ali naša djeca nisu oboljela zbog nepravilne ishrane i, kako mnogi kažu, zato što su jela previše slatkiša - kazala je Cvijanovićeva. Kako priča, dosta je teško boriti se sa dijabetesom jer je to briga i borba koja traje 24 sata, a oscilacije između visokog i niskog šećera su konstantne.
- Mora se izračunati koliko svaki obrok ima ugljenih hidrata. Kasnije se stekne neka rutina i praksa pa se ne mora vagati. Kod svakog djeteta je drugačije i veoma je bitna fizička aktivnost - rekla je Cvijanovićeva. Kazala je da bi im u svakodnevnoj borbi, koja nije nimalo laka, jedino pomoglo to kada bi putem Fonda zdravstvenog osiguranja RS mogli da dobijaju senzore za kontinuirano mjerenje šećera.
Otac četvorogodišnjakinje oboljele od dijabetesa Dejan Travar iz Banjaluke kazao je za “Glas” da djeca koja nemaju senzor moraju da se bodu oko 20 puta dnevno kako bi šećer držali pod kontrolom.
- Najveća mi je želja da sva djeca koja imaju ovaj problem dobiju senzore, odnosno da se nađu na listi medicinskih sredstava Fonda zdravstvenog osiguranja RS, jer time dobijaju kvalitetan život. Život sa manje bola. Dijete bez senzora i insulinske pumpe ima u prosjeku oko 750 uboda mjesečno, a sa ova dva pomagala to se svede na svega oko 30 uboda, što je ogromna razlika - rekao je Travar. Kako dodaje, podizanje svijesti kod građana o ovom problemu je neophodno jer samo Srpska ne finansira senzore, za razliku od svih kantona u FBiH, kao i svih zemalja u okruženju.
U određenim lokalnim zajednicama u Srpskoj ipak su prepoznali probleme koje vode roditelji oboljele djece. Trebinjka Nataša Marić potvrdila je da je grad odobrio 25.000 KM za djecu oboljelu od dijabetesa.
- Kada je mom dječaku tek otkriven dijabetes, znali smo dnevno mjeriti i do 20 puta jer je sklon hipoglikemijama, a sa senzorom to sprečavam jer vidim kretanje šećera - rekla je Marićeva za “Glas”. Kako dodaje, na sve načine se snalaze da dođu do senzora, koji su skupi i traju 14 dana.
- U Francuskoj su najjeftiniji i koštaju 37 evra, a najčešće ih nabavljamo iz Hrvatske jer nam je najbliže, a tamo su oko 60 evra - kazala je Marićeva.
Nacionalni koordinator za dijabetes RS Mirjana Bojić kazala je za “Glas” da borbu sa ovom bolešću vodi i veliki broj odraslih.
- Zbog “kovida” nemamo prave informacije koliko je tačno oboljelih, ali ako gledamo laički, imamo osjećaj da je taj broj porastao, s obzirom na pacijente koji izađu sa “kovid” odjeljenja. Međutim, kada dugoročno posmatramo, to nije alarmantno - kazala je Bojićeva. Kako je objasnila, dobro je što kod ovih pacijenata nema akutnih komplikacija u velikom procentu koji su bile očekivane s obzirom na virusne bolesti.
- Ni na “kovid” odjeljenjima nema porasta broja hospitalizovanih s ovom bolešću. Dobro je što raspolažemo najsavremenijom terapijom - kazala je Bojićeva.
Tračice
U moru problema osobe oboljele od šećerne bolesti muku muče i sa brojem tračica koje dobiju na mjesečnom nivou. Dok su maloljetni, dobijaju tri paketa tračica, a kada napune 18 godina, taj broj se smanjuje. Po pravilu, dijabetičari bi šećer u krvi trebalo da mjere prije svakog obroka, fizičke aktivnosti ili spavanja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
