Srpčanka Ljiljana Bijelonjić u knjizi „Suncogledi” opisala školske dane tokom rata

Dejan Jovičić
Foto: Dejan Jovičić

SRBAC - Pišući o prvoj generaciji svojih učenika koje je izvela na pravi životni put, nastavnica srpskog jezika Ljiljana Bijelonjić iz Sitneša kod Srpca u svojoj novoj knjizi pod nazivom „Suncogledi” opisuje i ratne strahote koje su vladale u tom vremenu, a koje su bile obilježene kidanjem ličnosti i rušenjem djetinjstva.

Ovo je svojevrsni nastavak njenog književnog prvenca „Letanjir” koji je objavljen prošle godine, a koga je posvetila trećoj generaciji svojih đaka stavljajući u prvi plan pravilan odnos između nastavnika i učenika, stvaranje povjerenja i razvijanje toplih ljudskih odnosa. 

I u novoj knjizi, koja je nedavno promovisana, Bijelonjićeva ukazuje na najljepše elemente vaspitanja i obrazovanja, ali i na teškoće odgajanja djece u vihoru Odbrambeno-otadžbinskog rata.

- Dugo sam se dvoumila da li da izdam knjigu o ovoj generaciji, jer me za taj period vežu teška sjećanja na kolektivni strah koji je vladao u školi i svuda oko nas, ali znala sam da to moram učiniti, samo je trebalo da prođu godine i dođe neko novo vrijeme. Za mene je riječ nasilje jedna od najružnijih riječi u našem jeziku i nadam se da će svi oni koji priželjkuju nove sukobe i nemire na ovim prostorima shvatiti da je to najveće zlo koje može zadesiti jedan narod - rekla je Bijelonjićeva.

Ističe da je njena knjiga pristupačna za čitanje kako onima sa osnovnim tako i sa visokim obrazovanjem, a inspiraciju za naslov je, kako kaže, dobila u knjizi Vase Pelagića „Stvarni narodni učitelj” koja je izdata početkom 20. vijeka.

- Tu sam pronašla riječ suncogledi koja je za mene ljepša nego suncokreti i voljela bih da mi neko od lingvista objasni kako neke riječi, poput ovih, uđu i izađu iz našeg jezika. U svojim knjigama dosta upotrebljavam običan, razgovorni stil, pa se prisjećam svoje prve knjige koju je lektorisala nedavno preminula profesorica Gordana Đukić, koja je nakon prvih nekoliko stranica mislila da se radi o štamparskim greškama, a poslije je shvatila da sam željela da riječi budu baš tako napisane - rekla je Bijelonjićeva.

Srbački književnik i recenzent knjige Žarko Šarić rekao je da je autorka opisala sve događaje koji obilježavaju jednu školsku godinu, poput školskih priredbi i ispraćaja maturanata, ali najveći utisak ostavljaju opisi ratnih zbivanja koji su veoma potresni.

- Podsjetila nas je na bolne rastanke i odlaske u rat naših sugrađana od kojih se mnogi više nikada nisu vratili u škole i učionice u kojima se smijalo i pjevalo, a među sve nas se uselila strepnja. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, strahovi i razne nestašice postali su sastavni dio svakodnevice i moralo se naučiti živjeti s tim i naučiti đake u najtežim mogućim okolnostima šta je to razumijevanje, poštovanje, iskrenost i odanost - rekao je Šarić.

Autorka knjige Ljiljana Bijelonjić od 1992. godine radi kao nastavnik srpskog jezika u osnovnoj školi u Sitnešima, gdje i danas živi.

LEKCIJE

Nastavnica Dragana Žujić, koja je nekada bila Ljiljanin đak, rekla je da se autorka vješto igrala riječima, koristila brojne gramatičke mudrolije i rješavala nedoumice glasovnih promjena.

- Sa mnogo lijepih riječi opisala je zavičaj i sjećanje na djetinjstvo i mladost govoreći o prvom ispečenom hljebu, majčinstvu, razdvojenosti i vjeri. Emotivno je pružila uvid u život seoske nastavnice i njene prve generacije učenika, nudeći tople i iskrene priče o nestašlucima, prikazujući svakodnevne situacije u učionici koje su nas učile važnim školskim i životnim lekcijama - rekla je Žujićeva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Galerija
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana