Prošlo je 18 godina od napada SFOR-a na svešteničku porodicu: Starovlahe rane bole i danas

Srna
Foto: Arhiva

ISTOČNO SARAJEVO - Ni 18 godina nije bilo dovoljno da sveštenička porodica Starovlah, koju su u noći između 31. marta i 1. aprila 2004. godine u Palama brutalno pretukli pripadnici tadašnjeg SFOR-s, dobije pravnu i pravičnu satisfakciju i da nasilnici odgovaraju za napad.

Advokat porodice Miljan Pucar rekao je Srni da je ovaj tragični događaj sudski završen, a da je porodica Starovlah i dalje suočena sa borbom da prevlada sve strahove i traume, psihičke i fizičke koje je doživjela kobne noći.

On je podsjetio da su pripadnici SFOR-a sveštenika Jeremiju i njegovog sina Aleksandra, koji je od tada stoodstotni invalid, pretukli skoro pa na smrt, maltretirajući, takođe, sveštenikovu suprugu Vitorku, koja je doživjela neviđenu duševnu bol.

„Kompletna situacija koja se danas dešava u svijetu pokazuje da neki ljudi za svoja /ne/djela neće, a drugi moraju da odgovaraju. To nam samo pokazuje kolika je nepravda u svijetu, a koju smo mi u BiH itekako osjetili na svojoj koži“, rekao je Pucar.

On je naveo da pravične naknade za fizičku i duhovnu bol, kao nematerijalnu štetu koja je nanesena Aleksandru Starovlahu nema, a za to direktnu odgovornost snosi takozvana međunarodna zajednica, a posebno SFOR. Pucar kaže da za članove porodice Starovlah, koje su usred noći brutalno pretukli pripadnici SFOR-a iz Škotske i Slovenije, nažalost, nema nikakve satisfakcije osim određene finansijske odštete na ime nematerijalne štete, koju je platila BiH, a ne SFOR.

Prota Miomir Zekić, nekadašnji starješina hrama Uspenija Presvete Bogorodice, kaže za Srnu da njemu i njegovim kolegama sveštenicima niko nikada nije rekao zašto se desio taj stravični napad na sveštenike Srpske pravoslavne crkve i članove njihovih porodica.

„Čiji je to hir bio da tuku nedužne i nevine čestite ljude pitanje je na koje se niko nikada iz međunarodne zajednice nije udostojio da nam odgovori, osim predstavnika Mađarske, koji su nam rekli da njihovi vojnici te noći nisu bili na Palama“, rekao je Zekić.

Najstrašnije u svemu ovome, ističe on, jeste da je tada ugušena i prekinuta svaka nit ka normalnom životu Jeremijinom sinu Aleksandru, izuzetno inteligentnom mladom čovjeku, vjeroučitelju, koji se dostojanstveno, svim svojim srcem i bićem, posvetio pravoslavlju i boljitku srpskog naroda.

Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić rekao je Srni da neće biti zaboravljeno istresanje sile nad sveštenikom Srpske pravoslavne crkve, koji je građanin Istočnog Sarajeva i Republike Srpske. „Nećemo to zaboraviti, jer nikad i ni nad kim mi nismo istresali silu i ne podržavamo bilo koje nasilne akcije“, rekao je Ćosić.

Sud BiH djelimično je 1. oktobra 2010. godine usvojio tužbeni zahtjev Jeremije, Aleksandra i Vitorke Starovlah, te odlučio da BiH ovoj porodici isplati nešto više od 300.000 KM odštete. Sud je tada odbio zahtjeve porodice Starovlah za naknadu štete na ime pretrpljene duševne boli zbog povrede privatne imovine, doma i nekažnjavanja počinilaca, na ime uništenih stvari, te pomoći i tuđe njege za Jeremiju.

Članovi porodice Starovlah su 28. marta 2007. godine, u svojstvu tužilaca, Sudu BiH podnijeli tužbu protiv BiH radi naknade štete. Oni su tada naveli da su pripadnici SFOR-a 1. aprila 2004. godine oko 1.10 časova eksplozivom razvalili ulazna vrata Parohijskog doma na Palama, u kojem su u dva stana živjele porodice Zekić i Starovlah. Potom su upali u stan porodice Starovlah i svešteniku Jeremiji i njegovom sinu Aleksandru tvrdim predmetima i mehaničkim oruđem nanijeli teške fizičke povrede opasne po život, koje su ostavile trajne posljedice po njihovo zdravlje.

Vitorka Starovlah, supruga sveštenika Jeremije, pretrpjela je teške psihičke trenutke koji su u njoj izazvali jaku duševnu bol i strah, jer joj nije dozvoljeno da u tim trenucima pomogne sinu i suprugu, a kasnije se ispoljavao strah za njihove živote i oporavak, te briga kako će njen sin Aleksandar nastaviti život sa zadobijenim posljedicama. Pripadnici SFOR-a su Aleksandra i Jeremiju, teško povrijeđene i u besvjesnom stanju, prebacili helikopterom do Kliničkog centra u Tuzli gdje im je ukazana hitna medicinska pomoć, da bi kasnije nastavili liječenje na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu i oporavak u rehabilitacionim centrima.

Oni su se 16. novembra 2004. godine obraćali i Komandi NATO snaga u Sarajevu sa zahtjevom za naknadu štete, koji je odbijen 19. januara 2005. godine uz obrazloženje da „ne postoji osnov za naknadu štete, jer se radilo o vojnoj akciji“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana