Prof. dr Nenad Kecmanović: Cilj da naša diploma otvara sva vrata u RS, regionu i EU

Izjavio je to u intervjuu "Glasu Srpske" prof. dr Nenad Kecmanović, dekan FPN-a.

- Zato pozivam najbolje srednjoškolce da u junu konkurišu za upis na FPN i da već sada počnu da se pripremaju za prijemne ispite. Konkurencija će biti veća i kriterijumi viši nego prethodne godine. Ne samo zato što nam je stalo do najvišeg kvaliteta rada i odgovarajućih rezultata nego i zato što fakulteti ove vrste svuda u svijetu školuju nacionalnu elitu, koja popunjava vodeća mjesta u državnoj administraciji, medijima, diplomatiji, strankama, institutima za društvena istraživanja, socijalnim ustanovama, marketinškim agencijama... To nije lako postići, potrebno je vrijeme i trud, kako nastavnika tako i studenata, ali naš cilj je da diploma FPN-a otvara sva vrata ne samo u RS nego i u regionu i u EU - istakao je Kecmanović.

* GLAS: Kako je došlo dio Vašeg angažmana na FPN-u?

KECMANOVIĆ: Ovdje sam gostovao kao predavač na Filozofskom fakultetu na odsjecima za sociologiju i žurnalistiku tokom čitave protekle decenije i u nekoliko navrata ukazivao na potrebu da se otvori studij politikologije, a onda i FPN, ali nije išlo. Zbog para, zbog prostora, zbog kadra... Valjda zato što je i sam završio politikologiju na FPN-u u Beogradu najviše razumijevanja za ovu inicijativu pokazao je tadašnji premijer Milorad Dodik. Kasnije su se priključili i ministar Anton Kasipović, rektor Stanko Stanić, dekan Filozofskog fakulteta Drago Branković i drugi. Ja sam animirao moje kolege sa FPN-a u Beogradu da pomognu u realizaciji projekta i smatrao sam da sam time završio svoj dio posla. Mada je i ranije bilo inicijativa da se više angažujem u Banjaluci, nisam sebe vidio i operativno na čelu tog ambicioznog projekta. A onda me zvanično pozvao rektor Stanić i ohrabrio da započnem kao vršilac dužnosti, a zatim je došla jednodušna podrška nastavničkog kolektiva. Prethodno sam se dvoumio, ali je i izazov bio veliki. Ne sama funkcija, jer ja sam bio dekan FPN-a još prije rata u Sarajevu, nego prilika da fakultet, ne samo kao zgradu, podignem od temelja do krova. Nemalu ulogu je odigrao i zavičajni sentiment: Kecmanovići su ovdašnji, moj otac Ilija je ovdje započeo profesorsku karijeru, deda Dušan je bio banjalučki protojerej, odavde je 1941. čitava porodica odvedena u logor. Želio bih da za sobom ovdje ostavim i nešto što nisu samo knjige, članci i sjećanja studenata.

* GLAS: Kako je protekla Vaša prva godina na poziciji dekana u kojoj je FPN stao na noge?

KECMANOVIĆ: Prvi problem koji me zatekao i na koji su upozorili studenti sociologije bila je bolonjska akreditacija po sistemu 3+2 (tri godine za diplomu plus dvije godine za master), koja ne odgovara našim uslovima. Fakultetska diploma stečena za samo tri godine izgledala im je privlačno prilikom upisa, ali su u završnici sami ustanovili da na tržištu rada ne vrijedi kao ona koja je stečena poslije četiri godine. Bio je to povod da preakreditujemo sva četiri studijska programa na sistem 4+1 (četiri godine za diplomu plus jedna godina za master). FPN obuhvata praktično četiri fakulteta (politikologija, sociologija, žurnalistika, socijalni rad) i to je predstavljalo ogroman posao u kući, u rektoratu, u Ministarstvu i sa nezavisnim ekspertima iz Beograda. Uspjeli smo u rekordnom roku, zahvaljujući entuzijazmu nastavnika, asistenata i studenata, a posebno fakultetskog menadžmenta, koji odlično timski radi.Već kod rješavanja prvog problema pokazalo se da će u saradnji sa iskusnim profesorima, kakvi su Poplašen, Vlajki, Kovačević, Milosavljević i Nagradić, te mlađim kolegama, kao što su Aleksandar Vranješ i Josif Ilić, sve ići bolje nego što sam očekivao.

* GLAS: Dobili ste dio sredstava za zgradu fakulteta. Kada će biti zakopani temelji i kada planirate useljenje?

KECMANOVIĆ: Stručno rečeno radi se o sanaciji, adaptaciji, nadgradnji i dogradnji bivšeg vojnog objekta u kampusu, koji godinama nije bio u funkciji, pa to gotovo da znači izgradnju nove zgrade. Zahvaljujući podršci Vlade RS dobili smo sredstva iz Razvojnog programa, a urađen je idejni projekat i radi se izvedbeni. U toku je proces pribavljanja različitih dozvola i saglasnosti od odgovarajućih gradskih organa. Ako bude sve išlo po planu, radovi bi trebalo da počnu za dva mjeseca, a useljenje za godinu. Izvjesno je da će sve generacije, koje sada studiraju, klasičnu diplomu ili master steći u novoj zgradi, koja odgovara najvišim univerzitetskim standardima.

* GLAS: Mnogi fakulteti Univerziteta u Banjaluci još uvijek moraju da se oslanjaju na pomoć kadra iz drugih centara. Da li se i vi, kao jedan od dva najmlađa fakulteta, suočavate sa tim problemom?

KECMANOVIĆ: Situacija nije jednaka na svim odsjecima, ali mogu da kažem da će politikološki odsjek, iako najkasnije formiran, već na jesen biti bezmalo kadrovski zaokružen. Međutim, saradnja uglednih profesora sa strane, pogotovo sa Beogradskog univerziteta, nije samo stvar privremene popune, nego i pojačanja i dugoročne orijentacije. Osim toga od jeseni krećemo sa četiri master programa i zatim i sa doktorskim studijama, a to znači sa ukupno još četiri godine stalnog usavršavanja na višem i najvišem nivou. Kvalitetni programi tzv. drugog i trećeg ciklusa ne mogu se realizovati bez učešća najboljih profesora iz drugih centara. Zamislite na šta bi to ličilo da studenti iste nastavnike slušaju osam godina i na osnovnim i na master i na doktorskim studijama! Već tokom ove godine angažovali smo, recimo, u različitom obimu prof. dr Darka Tanaskovića, akademika Vojislava Stanovčića, prof. dr Vukašina Pavlovića iz Beograda, dr Srđu Trifkovića iz SAD, emeritusa Plenkovića iz Zagreba i druge. Prestiž najpoznatijih univerziteta u svijetu zasniva se, prije svega, na autoritetu imena koja tamo predaju i zato ćemo takvu praksu proširiti. Razumije se da je naš glavni zadatak razvoj sopstvenog kadra i ponosan sam što je ove godine troje naših asistenata doktoriralo na FPN-u Beogradskog univerziteta.

* GLAS: Vratimo se na Bolonjsku reformu koju ste maločas kritički pomenuli. Šta je, po Vašem mišljenu u Bolonji dobro, a šta loše?

KECMANOVIĆ: Bolonja je zapravo američki model koji nisu prihvatili najbolji evropski univerziteti, a kod nas je mehanički i nekritički nakalemljen, tako da nisu dovoljno došle do izražaja njegove prednosti. Cilj reforme bio je da se znatno poveća procenat visokoobrazovanog kadra u društvu i približi se daleko većem procentu koji imaju razvijene zemlje. Metod da se procenat diplomaca sa ispod pet odsto podigne na 20 odsto bio je naizgled jednostavan: prvo, intenzivniji rad i studenata i asistenata i profesora, odnosno režim studija koji će eliminisati "vječite studente" i drugo režim reizbora, koji će eliminisati profesore i asistente koji loše drže nastavu i ne objavljuju naučne radove. To je podrazumijevalo da se više radi sa manjim grupama, da se glomazni predmeti zamijene sa više manjih, da se uvede veći broj vježbi, kolokvijuma i ispita, da se omogući učenje na fakultetu uz podršku mlađih saradnika i da se podignu kriterijumi reizbora i izbora u viša zvanja i konkursi zaista otvore za najbolje kadrove.

* GLAS: Pomenuli ste da je Bolonja kod nas mehanički presađena. Znači li to da postoje i objektivni uzroci zbog kojih je ta reforma, kako kažete, podbacila?

KECMANOVIĆ: Ni na jednom fakultetu, ne samo na Banjalučkom univerzitetu, ne možete naći ni strukturu prostora, ni kadrove, ni opremu, koja bi u cjelini striktno zadovoljila "bolonjske" standarde. Recimo, potreban je veliki broj asistenata na svakom predmetu, da bi svakodnevno intenzivno mogli da vježbaju sa malim grupama studenata i istovremeno pohađaju mastere i doktorate i da za sve to imaju kabinete i druge radne uslove. To je za nas još uvijek "suviše skup sport". Ako nam je EU preporučila Bolonjsku reformu, trebalo je reći: mi to hoćemo, postoji politička volja, ali ne postoje objektivni uslovi. Uz lijepe programe dajte nam i odgovarajuću finansijsku podršku, dugoročne beskamatne kredite, besplatnu opremu...

* GLAS: O bolonjskoj reformi je, čini se, izostala blagovremena ozbiljnija javna rasprava. Da li je vladao preveliki optimizam ili su se teškoće manifestovale tek prilikom njene primjene?

KECMANOVIĆ: Bolonjska reforma je, čini mi se, na samom univerzitetu prihvaćena sa nerealnim očekivanjima, kao uostalom i sve ostalo što je u vezi sa EU. Tako je bilo i u Beogradu, Sarajevu i ostalim regionalnim centrima. Sami profesori su je prihvatili kampanjski i pomodarski, a njenu potencijalnu kritiku unaprijed stigmatizovali kao provincijalizam i antievropejstvo. Studenti su, opet, bili masovno poneseni obećanjem da će im sa diplomama akreditovanih fakulteta biti otvorena vrata za radna mjesta širom EU. Činjenice, međutim, govore da su evropske zemlje u fazama ekonomske konjunkture lako nostrifikovale naše diplome, a u fazi recesije, nisu mnogo vrijedjele ni njihove. Ipak, čini mi se, da smo sada u pozitivnoj fazi prilagođavanja reformskih imperativa našoj socijalnoj realnosti i kulturnoj tradiciji.

* GLAS: Koliko se kod nas upisna politika usklađuje sa brojem diplomiranih koji čekaju na birou za zapošljavanje? Da li dijelite stav resornog ministarstva, koje je zbog toga privremeno zaustavilo upis na nekim fakultetima?

KECMANOVIĆ: Ne, iz više razloga. Ako bi se stvari posmatrale iz tog ugla, trebalo bi da zaustavimo upis na barem tri četvrtine fakulteta. Zanemarljivo je mali broj onih čije su diplome deficitarne i na njih se, paradoksalno, stalno javlja mnogo manji broj kandidata od ponuđenih budžetskih mjesta. Šta bismo imali kao rezultat? Brucoše ne bismo preusmjerili prema društvenim potrebama, a stotine nastavnika bi i dalje primalo platu, a ne bi radili u nastavi samo da ne bi "školovali za biro". Uskratili bismo masi mladih ljudi da se školuju, uz minimalnu finansijsku participaciju i neizvjesnost na tržištu rada koja čeka i sve ostale. Od toga bi profitirali privatni fakulteti.

* GLAS: Ali šta bi po Vašem mišljenu bilo prihvatljivo i za studente i za fakultete i za Vladu?

KECMANOVIĆ: Mi smo društvo u tranziciji, a tržište usluga i konkurencija kvaliteta mora se postepeno proširiti i na obrazovne usluge iznad nivoa osmogodišnjeg školovanja. Drugim riječima, svakome treba otvoriti vrata državnih univerziteta, ali pod uslovima koje zaslužuju. Mislim da bi najboljima trebalo pružiti mnogo više nego što sada dobijaju, a ostalima znatno manje nego do sada. Za pet ili deset najboljih u generaciji RS ima interesa ne samo da obezbijedi školarinu, dom i menzu, nego i besplatne knjige, laptop, odlazak na naučne skupove u inostranstvo, master, doktorske studije, adekvatno radno mjesto... Svima bi to bio snažan motiv da se potrude da se nađu u prvoj petorki ili desetorki, a ovako im se na isto hvata imali prosječnu ocjenu šest ili deset, pa zato, naravno, većina radi sa pola snage. I to je, naravno, njihovo pravo, ali uz uslov da sami snose realnu cijenu obrazovanja i rizik kasnijeg zapošljavanja. Takav diferenciran pristup, počev od prijemnog ispita pa do diplomskog, ne bi koštao budžet ništa više nego bi samo uspostavio pravedniju i stimulativniju preraspodjelu sredstava. Ne izuzimam, naravno, ni nastavnike. Nemaju svi jednake rezultate u nastavi i nauci i to se mora jasno odraziti i na primanja. Takođe, ne zaslužuje svaki asistent i profesor da bude reizabran, niti svaki nastavnik mora da završi karijeru kao redovni profesor. Bez dosljedne primjene takvih kriterijuma, koji odavno stoje u našim normativnim aktima, državni univerziteti neće izdržati konkurenciju privatnih.

* GLAS: Da li su privatni univerziteti i fakulteti u prednosti u odnosu na državne, jer će se vjerovatno brže i lakše prestrojavati?

KECMANOVIĆ: Privatno preduzetništvo u oblasti visokog obrazovanja bar u startu je napravilo veliku društvenu štetu. Minulih godina u toj oblasti se zaista radilo sve i svašta i van gotovo ikakve društvene kontrole. Situacija se vremenom znatno promijenila, ali su posljedice ostale, jer regionom šetaju hiljade polupismenih ljudi sa univerzitetskim diplomama, magisterijima i doktoratima, kojima se okolina smije na sramotu i privatnih i državnih fakulteta. Ako već nije usvojen hrvatski model, po kojem država zadržava monopol na visoko obrazovanje, trebalo je krenuti redom, odozdo prema gore i najprije dozvoliti privatne osmogodišnje i srednje škole. Loši maturanti su ipak manje zlo od loših doktora nauka. Ipak, tržište je učinilo svoje i umnožavanje privatnih fakulteta proizvelo je međusobnu konkurenciju. Ne treba se čuditi ako se uskoro pojave privatni fakulteti koji će podići kriterijume više od državnih i po cijenu manjeg broja brucoša i priliva sredstava. Tim prije što će državni morati da se komercijalizuju, posebno na nivou master i doktorskih studija.

* GLAS: Rasprostranjeno je mišljenje da se, i pored velikog univerziteta i brojnog kadra, intelektualna elita glavnog grada RS nedovoljno javno oglašava, odnosno nerado učestvuje u medijskim raspravama o aktuelnim društvenim problemima. Šta je uzrok te letargije?

KECMANOVIĆ: Ukoliko ste u pravu, onda bi to ponajprije moglo da se odnosi na kolege iz društvenih nauka. Dijelom može da bude stvar akademske poze spram dnevnih političkih događaja, dijelom posljedica naslijeđenog straha od javnog iznošenja stavova, dijelom manjka intelektualnog samopouzdanja, dijelom nedostatka navike ili vještine medijskog nastupa, dijelom oportunizma ili nekompetentnosti... Ali, mogućih uzroka ima i na drugoj strani. Štampa se, ne samo kod nas, u velikoj mjeri tabloizirala i daje malo prostora za kompleksnije i stručnije komentare, a RS još nema kvalitetan njuz magazin. Uspjeh TV voditelja, opet ne samo kod nas, mjeri se po tome koliko su gosta isprovocirali, zbunili, ismijali, a ne po tome koliko su ga podstakli da nešto cjelovito izloži. Prema gostu u emisiji ne ponašaju se kao ljubazni domaćini, nego kao izbacivači iz kafane. Ponekad me čudi da neko kome nije stalo do jeftinog publiciteta ili to ne mora po funkciji jednostavno ne napusti studio usred emisije. Ovako ispada da ozbiljni ljudi dobrovoljno dolaze da bi ih ponižavali pred publikom ili da bi im neka izjava poslije bila isječena i iskrivljena! Čisti mazohizam! Na kraju krajeva, novinari dobijaju mjesečne plate, a gosti koji im popunjavaju emisije i termine eventualno pare za taksi da bi na maltretiranje stigli na vrijeme. Naravno, nema osnova za uopštavanje, ali svako će prepoznati pojedinačne primjere.

* GLAS: Kako obostrane slabosti prevazići? Da li bi se moglo reći da je upravo FPN, na kojem se obrazuju i politikolozi i žurnalisti, dvostruko nadležan za rješenje problema?

KECMANOVIĆ: Taj javni intelektualni angažman manje se očekuje od hemičara ili veterinara, a više od politikologa, pravnika i istoričara. U uredničkim i novinarskim ulogama najčešće se pojavljuju diplomirani žurnalisti. Buduću poziciju FPN-a zaista vidim kao intelektualno žarište ne samo unutar univerzitetskog kampusa. Moramo fakultet da otvorimo u oba smjera. Hoćemo da inostrani profesori, ali i brojni inostrani političari i diplomate koji posjećuju Banjaluku, dođu na fakultet i govore pred našim studentima. Student političkih nauka treba da uživo čuje i postavi pitanje ne samo svome predsjedniku, premijeru i ministru obrazovanja nego i lideru opozicije i visokom predstavniku EU ili ruskom i američkom ambasadoru. Tako se stiče "obrazovni kapital" i intelektualno samopouzdanje, za koje nije dovoljno samo učenje na časovima i iz knjiga. Ali hoćemo, istovremeno, da i naši nastavnici i studenti budu mnogo prisutniji u okruženju, u javnosti, u medijima... Recimo, naši profesori Tanasković, Trifković, Vlajki, Poplašen, odnedavno i Bogdanić i Šolaja, te mlađe kolege Savanović, Vuković i Vranješ imali su, unazad godinu, više zapaženih javnih nastupa na tribinama, u štampi, na radiju i televiziji.

Naporan rad

Angažovani ste u Beogradu, Banjaluci i Sarajevu kao predavač dekan, šef katedre, osnivač novih studija. Uz to mnogo objavljujete i prisutni ste u medijima. Kako stižete i da li ima nešto novo u Vašoj autorskoj radionici?

KECMANOVIĆ: Sve je to istovremeno i naporno i osvježavajuće. Dosta mi olakšava decenijama sticano iskustvo, ali vjerovatno bih da nije dekanskih i nastavničkih poslova i više napisao i objavio. Možda je i obratno, jer veći broj obaveza nameće čovjeku i veći radni ritam. Ovih dana predao sam u štampu rukopis knjige "Elementi vladavine", pri kraju sam da zaokružim knjigu o BiH u periodu 1945-1990, koji je diskretno najavio burne devedesete, a do jeseni će izaći ruski prevod knjige u Moskvi. Imam i više projekata koji čekaju na red.

Profesori

* GLAS: U medijima su prozvani pojedini profesori FPN za navodne finansijske zloupotrebe u projektima koje je finansirala Vlada RS. Da li ste upoznati s tim?

KECMANOVIĆ: Prozvane kolege su inkriminisane projekte radili kao pojedinci ili grupa istraživača uz pomoć dvije nevladine organizacije. Fakultet, dakle, nema nikakve veze sa tim projektima, niti je nadležan da se bavi eventualnim zloupotrebama. Ipak, oni se spominju kao naši profesori i to objektivno narušava ugled FPN. Zato o~ekujem od njih da li~no reaguju i objasne o ~emu se radi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.