Preminuo novinar Pantelija Matavulj
BANjALUKA - Pantelija Matavulj ili jednostavno samo Panta, kako su ga odmila zvale kolege, preminuo je u 73. godini poslije duže bolesti, a ovaj svojevrsni bard banjalučkog novinarstva ostavio je neizbrisiv trag u životima mnogih generacija novinara koje su, slušajući pomno njegove priče i savjete, pekle zanat u najstarijem dnevnom listu Republike Srpske.
Od Matavulja, dugogodišnjeg novinara i urednika u “Glasu Srpske”, danas će se u 13 časova, na groblju u selu Grbavci kod Gradiške, oprostiti članovi porodice i prijatelji, ali će se njegovo ime još dugo, s vremena na vrijeme, pominjati u redakcijama i prepričavati njegove dogodovštine.
U redakciju današnjeg “Glasa Srpske” zakoračio je prvi put još u jesen 1975. Do penzionisanja prošao je kroz gotovo sve rubrike, a u šali je znao reći da je iskvario rukopis hvatajući bilješke dok su razni direktori govorili “k'o iz puške”.
Detalje iz života i rada iznio je u ispovijesti u specijalnom izdanju “Glasa Srpske” u julu 2018, u susret jubileju – 75. rođendanu našeg lista. Prisjećajući se svojih početaka, Panta je ispričao da je to bilo doba u kojem su novinari događaje bilježili olovkom na papiru, a vijesti u redakcijama “kucali” na pisaćim mašinama. Na zadatke su odlazili puni elana i želje.
- Pa kad sakupimo nešto znanja, kuraži i iskustva stizali bismo u redakciju gdje je sve vrvjelo od pisaćih mašina. Kao roj pčela koji pravi med, tako smo i mi preplićući prste na tim malim mašinama ispisivali stranice istorije - pričao je Matavulj, koji je sa “Glasom” pratio trendove i penziju dočekao za tastaturom kompjutera.
Nije bilo važno kako će se novinar snaći, ali vijest po koju je otišao je morala na vrijeme stići.
- Sve što je životno, to je vrijedno i zaslužuje parče papira, pa bio to i onaj najmanji stubac u novinama. I dok čekaš da tekst bude objavljen, duša ti treperi, a kad ujutro novine zašušte u rukama, od ljepote umireš čitajući svoj tekst - pričao je svojevremeno Panta koji je posebno imao sluha i uvijek vremena za mlađe kolege koje su se borile sa prvim izvještajima dok su im curili rokovi.
Često je baš u to doba dana kada satnice pritišću znao da, s rukama na leđima i blagim osmijehom na licu, prošeta s jednog na drugi kraj redakcije i, pomalo onako u šali, kolegama dobaci: “Situacija se usložnjava”.
Gotovo uvijek je imao doskočicu, pomagao i kao iz topa izbacivao naslove u pravo vrijeme, a oni koji su godinama s njim dijelili radne dane znaju i da je bio vrstan recitator. Volio je Jesenjina.
- Voljeli su ga ljudi i u Beogradu gdje je studirao. Satima je znao u tamošnjim gostionicama i kafanama da recituje. Od toga je i zarađivao, a vidjelo se i kasnije u poslu kojem se posvetio da je bio vrstan, pravi govornik i kolega - poručio je urednik u “Glas Srpske” Darko Grabovac.
Plaketa
Na svečanoj akademiji, upriličenoj povodom 75 godina “Glasa Srpske”, kada je bio penzionisan, dodijeljena mu je plaketa. Tada su, i oni koji nisu znali, čuli da je upravo Pantelija Matavulj 1974. godine donio prvu diplomu diplomiranog novinara u Banjaluku.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
