Paroh vrlički Lazar Prijić za “Glas Srpske”: Svako rođenje je radost, a Hristovo osnov našeg spasenja

Poručio je to u intervjuu za “Glas Srpske” paroh vrlički Lazar Prijić povodom najradosnijeg hrišćanskog praznika Božića.

- Mir je najveće bogatstvo i mir u kome živimo treba da dajemo i ostavljamo - istakao je paroh Lazar.

GLAS: Kakvu poruku ćete poslati parohijanima i svim pravoslavnim vjernicima povodom Božića?

PRIJIĆ: Onako kako je zapisano u Jevanđelju, anđeli su pjesmom pozdravili rođenje Hristovo “Slava na visini Bogu, a na zemlji mir, među ljudima dobra volja” i uz te riječi treba da dočekamo praznik i da svu tu ljubav koju je on kao najveći čovjekoljubac dao nama širimo dalje. U ovo praznično vrijeme treba da se sjetimo i dvije zapovijesti da “Ljubimo Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim i svom dušom svojom” i da “Ljubimo bližnje svoje kao sami sebe” jer samo ćemo tako da osjetimo carstvo nebesko. Treba da se sjetimo i onih koji u ove dane nemaju toliko mira, ljubavi i sreće ni u materijalnom ni u duhovnom smislu, da pomognemo i da poklonimo radost, mir i sreću. Svim pravoslavnim vjernicima želim blagostanje, pozdravljajući ih tradicionalnim pozdravom: “Mir Božiji - Hristos se rodi”.

GLAS: Koliko je osim praznovanja Božića važna i duhovna priprema?

PRIJIĆ: Božiću prethodi post kroz koji dajemo trud i doprinos da se u što većoj radosti pripremimo za praznik. Njemu prethode i tri pripremne sedmice, prva počinje Djetinjcima, druga Matericama, a treća Ocima. U osnovi te tri sedmice je porodica, temelj našeg društva, koja se kroz te praznike zbližava. Uz post i molitvu dočekujemo najradosniji praznik.

GLAS: Koliko parohijana broji Vaša parohija i kako se proslavlja Božić? 

PRIJIĆ: Svi ovi krajevi uz Dinaru u neku ruku imaju slične običaje, cijela Dalmacija. Parohija broji oko 130 domaćinstava. Običaj je kao i svuda da se rano ujutro na Badnji dan odlazi po badnjake, za kuću, ognjište, kao i za crkvu. Ljudi se okupe, donesu jelo i piće, druže se. Svako mjesto prije rata na taj način je praznovalo Badnje veče. Međutim, danas se praznuje samo u Cetini, Otišiću i Biteliću, a od ove godine proslava Badnjaka obnoviće se i u Maovicama gdje su naseljene svega tri kuće. Oni koji su rodom iz tog kraja osjetili su potrebu i želju da se organizuju i dođu u svoje selo. Božić kao i svuda slavi se u krugu porodice.

GLAS: Protekle dvije godine obilježila je pandemija virusa korona, da li smo se usljed svega što nas je zadesilo više okrenuli pravim hrišćanskim vrijednostima i jedni drugima?

PRIJIĆ: Kada je tek počela korona vladao je veliki strah među svima nama jer nismo znali šta će se dogoditi. Međutim, sve što nas je snašlo samo je ojačalo našu vjeru. Sve ono što je čovjeku nepoznato budi strah, ali ako imamo vjere i pomolimo se Bogu možemo da se nadamo da će sve to brzo da prođe. Praznik je praznik bilo da nas je za trpezom, pet, deset ili 500. Praznik se slavi u srcu. I sam Hristos je rekao: “Ako se dvoje ili troje skupe u moje ime, ja sam s njima”.

GLAS: Srbi su se oduvijek u Dalmaciji borili za nacionalnu i vjersku slobodu. Je li teško biti Srbin u Dalmaciji?

PRIJIĆ: Rođen sam i odrastao ovdje. Otišli smo u “Oluji”, a potom sam se iz Beograda vratio ovdje. Školovao sam se u Kninu, potom u Bogosloviji u manastiru Krka i nikada za tih skoro 18 godina nisam doživio nijednu neprijatnost. Usijanih glava uvijek i svuda ima, u svakom sistemu i vremenu, ali se to ne može uzimati generalno. Ljudi su ovdje oduvijek na trusnom području. Mijenjale su se vlasti od Venecije, preko Austro-Ugarske, Turske, Jugoslavije i danas Hrvatske, ali narod je naučio sa tim da živi. Dosta je miješanih brakova i ljudi poštuju običaje katoličke i pravoslavne. Mještani su naučili da je, kako je govorio i patrijarh Pavle, najbitnije od svega biti čovjek. Biti Srbin u Dalmaciji u današnje vrijeme nije teško, ako ste, prije svega čovjek.

GLAS: Za šta Vam se parohijani najčešće obraćaju?

PRIJIĆ: Ovdje su uglavnom stariji ljudi, veoma ponosni. Sve do rata svaka kuća imala je stoku, baštu i živjeli su od svoga rada. Mlađi su bili zaposleni u firmama, a stariji su radili u poljima i oko stoke i u kućama je bilo svega. Nakon rata oni koji su se vratili nastavili su da se bave poljoprivredom. Međutim, s obzirom na to da su mahom stariji, da umiru počesto ostaje jedno samo u domaćinstvu. Djeca su rasuta po svijetu. Osjeti se da nije onako kako su živjeli ranije, ali su ponosni i ne žale se. Nikada ne traže ništa za sebe, više pitaju šta i kako može da se uradi za crkvu da se svetinje obnove. To ih boli najviše.

GLAS: Zidine manastira Dragovića u oktobru su poput feniksa izronile iz jezera. Kakva je to poruka?

PRIJIĆ: Manastir Dragović premještan je tri puta. Ovo danas mu je treća lokacija. Izroni svake godine i daje nam sliku o vaskrsenju. Sve što se uništi, skloni i potopi može da vaskrsne. Manastir Dragović je podsjetnik da razmišljamo da sve što je s vjerom građeno ne može da propadne.

GLAS: Nedavno je pokrenuta akcija za prikupljanje novca za obnovu hrama u Otišiću. Koliko je ta svetinja značajna za vrlički kraj?

PRIJIĆ: Hram Svetog Arhangela Mihaila je najveći na ovoj parohiji. Selo je nekada imalo skoro 2.000 stanovnika, danas ih je tridesetak. U seoskom groblju imali su mali hram, ali su osjetili potrebu da sagrade veći 1889. godine. Hram je veliki i lijep, ali zub vremena ga uveliko nagriza. Poslije rata izmijenjen je krov i sređena ograda oko crkvenog dvorišta, ali u unutrašnjosti se pojavila vlaga, treba da se sredi i ikonostas, a eparhija to sama ne može. Parohijski dom je takođe propao. Ovo je prilika da pozovemo sve Vrličane ma gdje bili, ali i druge ljude dobre volje da pomognu da se ova pravoslavna svetinja obnovi. Treba da se okupljamo i oživimo ove krajeve.

 Čuvari Hristovog groba

GLAS: Za Vrliku se veže i poseban običaj čuvanje Hristovog groba. Recite nam više o tome?

PRIJIĆ: Običaj čuvanja Hristovog groba star je nekoliko vijekova. Na Veliki petak kada se iznese plaštanica i stavi u hram na Hristov grob dođu čuvari obučeni u narodnu nošnju. Harambaša stoji sa strane na ulazu, a po dvojica čuvara se smjenjuju do Vaskrsa, kada se simbolično sklanja plaštanica i odnosi u oltar. Interesantno je spomenuti da su se u ovome kraju sve do posljednjeg rata čuvari izmjenjivali, pa su za katolički Uskrs pravoslavni čuvari odlazili u katoličku crkvu da čuvaju Hristov grob i obrnuto. Imali su mjesto u Vrliki gdje bi se okupljali i razmjenjivali poruke i pozdrave. To je samo još jedan primjer suživota u ovim krajevima. Taj običaj je uvršten na listu nematerijalnih blaga Republike Srbije. Inače, običaj potiče iz Jerusalima i ne zna se tačno da li je nekada davno neko iz ovoga kraja odlazio tamo i taj običaj donio u Vrliku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.