O značaju našeg lista najbolje svjedoče oni koji su bili dio njegove priče: Zauvijek ostajemo glasovci

"Glas" je, poslije srednje škole i fakulteta, bio škola mnogima. Učeći kako da se postave prema kolegama i sagovornicima, brojne generacije savladale su izazove, kako na profesionalnim tako i privatnim putevima i možda je baš to drugarstvo, koje brzo premaši kolegijalni odnos, najjača karika ovog medija, koji je svojevrsna spona i između dva vijeka.

Jedan od onih koji je, kako mnogi govore, od jutra do sutra bio u redakciji je Darko Gavrilović. Na poziciji zamjenika glavnog i odgovornog urednika je bio godinama, da bi zatim profesionalnu karijeru, igrom slučaja, nastavio u sasvim drugoj sferi. Daleko od medija.

Ni danas ne krije da je inicijativu, kako kaže, barda novinarstva Željka Kopanje da postane dio "Glasa Srpske" smatrao pozivom koji se ne odbija.

- Kada podvučem crtu ispod 20 godina duge novinarske karijere, nemam dilemu da je rad u "Glasu" bio njen vrhunac. Danas sam ponosan što sam bar mali dio na ovim prostorima nedostižne tradicije. Raduje me da u veoma teškim vremenima za novinarstvo, u kojima je štampa nepravedno osuđena na borbu za opstanak, uspijeva ne samo da opstane, nego i da nastavi da igra veoma odgovornu ulogu koju su mu još prije osam decenija u periodu opšteg beznađa povjerili osnivači. Odlučno odbijajući da pokleknu pred talasom tabloidizacije i senzacionalizma, glasovci su među rijetkima kojima se vjeruje i čija ispisana riječ ima posebnu težinu. Znam da je to trnovit put, ali svaki drugi bi bio pogrešan. Uvjeren sam da će i sadašnja "Glasova" postava istrajati u časnoj borbi, a "Glas" ostati novinarski svetionik - naveo je Gavrilović.

Deceniju života u "Glasu", ispisujući njegove naslovnice i prve stranice, je proveo i Goran Maunaga.

- Ta decenija bila je najuspješnija u dugogodišnjem novinarskom poslu. Te godine su prošle brzo, skoro neprimjetno, valjda zbog svakodnevnih obaveza koje nisu bile male. U dubokom sjećanju su ostala druženja s kolegama, kao i kvalitetna poslovna, drugarska saradnja i pomoć u istraživanju teških tema, afera. Tek prelaskom na novo radno mjesto, koje nema mnogo dodira sa novinarstvom, shvatio sam koliko mi znači prethodno iskustvo koje sam stekao u tom teškom i odgovornom poslu - kaže Maunaga.

"Glas", iako je nekoliko puta promijenio ime, dodao je, nikada nije ostao bez vjerne publike, tradicionalno radeći i opstajući uz kvalitetan kadar, od novinara, administracije do urednika i rukovodstva.

- Zato su to i danas jedne od najuticajnijih dnevnih novina u političkom i profesionalno novinarskom smislu. Vjerujem da će tako dugo ostati - rekao je Maunaga, koji je nakon odlaska iz Banjaluke sreću ponovo našao u Sarajevu.

Jedno od zaštitnih "prvih pera" sa istoka Srpske godinama je bila i Željka Domazet. S ponosom ističe da je veliki dio radnog staža provela u "Glasu".

- Ova kuća odavno je postala sastavni dio mog imena pa nerijetko i danas, iako trenutno ne radim u tim novinama, kolege i mnogi zvaničnici umjesto mog prezimena kažu: "Željka Glas". Uz dužno poštovanje svih oblika medijskog izražavanja, a imala sam priliku da radim u svim medijima, tvrdim da su novine ipak najozbiljniji oblik i ne bez razloga su medijski znalci govorili da se istinskim novinarom može nazvati jedino onaj ko je u stanju da se na pravi način suoči sa praznim listom papira - kategorična je Domazetova.

 "Glas Srpske", podsjeća, vjerno svjedoči o zbivanjima iz prošlog sistema, ratnog i poratnog vremena iz prošlog i ovog vijeka.

- Nakon svih bura koje je prošao sigurna sam da će i naredne iznijeti na pravi način. "Glas Srpske" su i danas moje novine, kao što sam i ja "Glasova". Sreća i uspjeh neka prate moj "Glas" i u narednim decenijama - poručila je ona.

Prvi tekst prije skoro 20 godina, kao student filozofije i sociologije, honorarni saradnik, u "Glasovoj" rubrici "Banjaluka" objavio je i Miroslav Filipović

- Glavni i odgovorni urednik lista bio je pokojni Boro Marić, koji me je primio u gradsku redakciju, gdje su mi prvi urednici bili Đorđe Vuković i Gorana Stanarević. Tu sam od iskusnijih kolega učio novinarski zanat. Bilo nas je mnogo u kancelariji, po dvoje ili troje na računar i telefon. Utrkivali smo se ko će prvi pozvati u mjesnu zajednicu da bismo u novom broju lista obezbijedili siguran plasman vijesti sa naslovom "Počinje gradnja vodovoda u Golešima" ili "ekskluzivne" informacije u "Pijačnom barometru", sa našim potpisom! Većina nas nije bila iz Banjaluke pa smo u šali govorili da radimo u prigradskoj redakciji. Novinarstvo je tada bilo potpuno drugačije, bez interneta, portala bez impresuma i društvenih mreža. Štampa je bila mnogo uticajnija, a "Glas" je bio - institucija. Bili smo mladi, voljeli novinarstvo, često išli na teren s olovkom i blokčićem u džepu, trudili se da imamo najbolje priče i reportaže. Redakcija je bila naša druga kuća, bili smo srećni što smo dio "Glasove" priče - prisjetio se Filipović.

Imao je, ističe, privilegiju da radi sa Goranom Mihajlovićem, Pantelijom Matavuljem i Gojkom Dakićem, velikim novinarima i ljudima.

- Veliku podršku imao sam od Ljubiše Javorca, Radenka Kuprešaka i svih drugih u redakciji. Profesionalni ugovor sa "Glasom" sam potpisao 2008. godine. Glavni i odgovorni urednik tada je bila Mirjana Kusmuk, a vlasnik pokojni Željko Kopanja. Imao sam čast i zadovoljstvo da se profesionalno usavršavam radeći za najstariji dnevni list u zemlji i da učim zanat od uglednih urednika i novinara, koji su znanja i iskustva nesebično dijelili sa mladim kolegama. Moja sjećanja na "Glas" su ona na mladost, novinarski zanos i entuzijazam, profesionalnu i životnu školu, redakciju, dobre i kvalitetne novine i prijatelje - rekao je Filipović.

Nove priče svaki dan

Kroz redakciju "Glasa" prošlo je mnoštvo urednika, novinara, honoraraca, saradnika. Neki su ostali godinama, drugi otišli na druge poslove, a ima i onih koje je život odnio daleko izvan granica ove zemlje. Jedna od njih je novinarka Jasmina Jerilović.

- Vrijeme koje sam provela u "Glasu" ostaće mi zauvijek u sjećanju kao najljepše iskustvo. Nema uzbudljivije profesije od novinarske. Svaki radni dan je drugačiji i na svoj način poseban, protkan novim pričama, događajima i ljudima - kaže Jerilovićeva, koja danas živi u Austriji.

Navodi da je bila najponosnija kada je njena pisana riječ uticala na obnovu seoske škole ili na rješavanje drugih problema od opšteg dobra.

- Voljela sam i kulturne događaje, jer sam tada imala priliku da razgovaram sa poznatim i uticajnim ličnostima. Tako mi je jedna filmska legenda na početku moje karijere razbila iluziju o "važnim" ličnostima. Naime, ta legenda je koleginicama i meni odbila da da izjavu jer smo našminkane, a u stvari nije želio da prekine svoje druženje sa čašicom u bifeu Narodnog pozorišta - navodi Jasmina, kojoj nedostaje vesela atmosfera u redakciji i dragi ljudi sa kojima je sarađivala.

Rubriku ekonomije dvije godine popunjavala je i Željka Ćerić, koja trenutno sa porodicom živi u Njemačkoj.

- Novinarstvo je moja ljubav iz djetinjstva. Iako nisam po struci novinar, brzo sam se snašla. Veliku zahvalnost dugujem kolegama i urednicima koji su uvijek imali neki zlata vrijedan savjet - navodi Ćerićeva i dodaje da se njeni prijatelji Nijemci oduševe kad čuju da je radila u dnevnim novinama.

I danas se sjeća tekstova o propasti mnogih preduzeća i borbe radnika.

- Te priče i nakon puno godina tjeraju mi suze na oči. Žao mi je što prava radnika u BiH nisu zaštićena kao ovdje gdje je sistem potpuno drugačiji i gdje radnik ima mnogo opcija i ne mora da strahuje da li će sutra primiti platu za posao koji je pošteno obavio - zaključila je Ćerićeva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.