Đorđe Vuković: Ako pitaš zašto "Glas "

 Osam decenija ovih novina ispisuje našu nacionalnu autobiografiju, ali njen sadržaj proteže se mnogo dalje u prošlost. Na neki način "Glas Srpske" stariji je od prvih štampanih novina i knjiga na ovim prostorima, jer na njegovim stranicama nisu utisnute samo vijesti, izvještaji, intervjui i reportaže, već naša cjelokupna egzistencija. Republika Srpska je datumom rođenja mnogo mlađa od "Glasa Srpske", ali on je njena kulturna i duhovna prethodnica, glasonoša davnašnjih potreba za njenim nastankom i krunski svjedok slobodarskih korijena Srba Krajišnika.

Pravi čitalac zna da u "Glasu Srpske" nije zapisana samo hronika svagdašnjih događaja, ono što se zbiva danas ili je bilo juče, već da se kroz novinske stupce podjednako prožima i ono šta su sve prethodne generacije proživljavale, ka čemu su stremile, o čemu su sanjale, u ime čega su stvarale, radile, sagorijevale, ginule. U njegovim arhivama nalaze se i sva ona pitanja koja naši preci nisu mogli ili nisu znali da riješe osim potiskivanjem i zaboravom, što je značilo da će se fatalna sudbina ponavljati i stizati nove naraštaje. Zato novine nisu, kao što neki tvrde, aktuelnost jednog dana, koja već sutra postaje prošlost, već neiscrpni rezervoar značenja, vrijednosti, istina i zabluda, ali i odgovora koji se novim čitanjem moraju razotkriti i prepoznati. U "Glasu Srpske" je apologija naše prošlosti, sud o našoj budućnosti, skica naše kolektivne svijesti. Uz njega su se Banjaluka i Krajina opismenjavali i oplemenjivali, krvarili i stasavali, patili i slavili...

Saputnici

U dalekoj budućnosti, kada neki novi istoričari, sociolozi ili žurnalisti budu istraživali vrijeme u kojem mi živimo, kada se budu pitali kakvi smo to bili ljudi, šta su bili naši ideali i ideje vodilje, kako smo i koliko voljeli svoju otadžbinu, koji su uzroci naših budućih pobjeda i poraza, prelistaće stranice starih novina, isto onako kako mi činimo danas osvrćući se unazad da bismo bolje razumjeli puteve kojima sutra moramo proći. Prethodnih osam decenija niko tako dobro i tako dugo nije poznavao narod na ovim prostorima kao "Glas Srpske", zato što je bio glas njihovih uvjerenja, težnji, naravi, zapamtio svaki događaj, čak i onda kada nije mogao odmah da sazna sve činjenice, kada nije uspio najbolje da objasni dubinu nekog problema i kada se povijao pod teretom ideoloških pritisaka ili nedostatka karaktera svojih vodećih pera...

Kada se govori u slavu toliko značajnih novina, ne smije da se zanemari ni pitanje njihove objektivnosti. A šta uopšte znači objektivnost i da li je ona ikada postojala u društvu? Objektivnost nije ravnodušnost pred problemima, mlitavost u krizama, odsustvo mišljenja, bjekstvo od stavova, kukavička neutralnost pred sudbinskim izborom između otpora i predaje. Ona je precizan i pouzdan kriterijum u ocjenjivanju ljudi i događaja, brzo prosuđivanje, postavljanje pravih pitanja, teška borba za povjerenje javnosti, posvećenost pozivu i opštem interesu.

Dakako, nijedne novine na svijetu, pa ni "Glas Srpske", u ovoj internetskoj eri nemaju onoliki društveni uticaj kao u svoje zlatno doba, ali od njega u mnogome još zavisi nivo političke i kulturne svijesti u Republici Srpskoj. Naše najstarije i najvažnije novine i dalje redovno čitaju svi kreatori javnog mnjenja - politička i poslovna elita, urednici i novinari drugih medija, istinski intelektualci koji njeguju dobru naviku da se nad člankom ili komentarom zamisle, analiziraju ga, oblikuju svoje mišljenje i raznose dalje. O značaju novina u nacionalnom radu pisao je Jovan Cvijić na početku prošlog vijeka, kao i Branislav Nušić, koji se i sam dugo bavio novinarstvom, a u vrijeme aneksione krize 1908. godine perom protestovao protiv pokoravanja Srba sa ove strane Drine.

Novine su vaspitači karaktera i ukusa naroda, njegovo "patriotsko čulo". Nisu bez razloga Kočić, Majkić i ostali naši prvaci isticali koliko je važno da Srbi sa ovih prostora imaju svoje štampano glasilo, bez obzira na to koliko skroman tiraž ono imalo. Znali su to i neprijatelji srpskog naroda, razni okupatori koji su nastojali da nas porobe, obezduše i unište pa su srpske novine i novinare zabranjivali i progonili. Svojatali su srpsku imovinu i ranije razni samozvanci, nije to danas naročita vijest. Smetala je ćirilica nekada i moćnom Benjaminu, nije mlađana Benjamina nikakav politički inovator. Ogrtali su nas i prije u vještačko bosanstvo, otpremali nas u pravcu Srbije, dernjali se tuđim jezicima na naše ime. Ni sramni latinični natpis nad masovnom grobnicom u Kazanima, gdje počivaju oni koji su pisali i mislili ćirilicom, bez objašnjenja ko ih je pobio i zašto ih je tu bacao, nije tajna različita od one koja se decenijama nadvijala nad masovnim stratištem pored Doboja nakon Prvog ili u Drakulićima i jamama kraj Popovog polja nakon Drugog svjetskog rata.

Čuvali su i sačuvali Srbi zapadno od Drine svoj nacionalni identitet u mnogo težim vremenima od ovog, u masovnim stradanjima, kataklizmičnim oskudicama, pod Osmanlijama, Austrougarima i NDH. Da bi pokorili narod, hapsili su mu crkvenu i prosvjetnu autonomiju, jezik, slobodu i dostojanstvo. Ćirilica je u svojoj Banjaluci bila na udaru i u vremenima Vase Pelagića, Petra Kočića, Vase Glušca, Veselina Masleše, ali i u komunističkom dobu, što su bolno osjetili profesori Predrag Gugo Lazarević, Perko Vojinović ili Zdravko Marijanac, kao i brojne svešteničke porodice. Valjda Banjaluka to više nikada sebi neće ponoviti, a ćirilični "Glas Srpske" i saborna, zavjetna Republika Srpska najbolji su garanti za to!

Stajalište

Bez "Glasa Srpske" Banjaluka i Republika Srpska ne mogu da razviju autentičnu građansku i nacionalnu elitu. Taj posao ne može da postigne nijedna televizija, a pogotovo ne nekakvi portali i društvene mreže, bez obzira na to što živimo u vrijeme tehnoloških novotarija koje odbacuju hartiju koliko i ljudsku dušu. Kao što je Beogradu neophodna "Politika", Zagrebu "Jutarnji list", Sarajevu "Oslobođenje", Podgorici "Pobjeda" ili Splitu "Slobodna Dalmacija", Banjaluci je potreban "Glas Srpske". Da školuje nove novinare i urednike, političare i političke analitičare, ministre i diplomate... Da njeguje, opominje, podsjeća, provocira, nadopunjuje. Da kritikuje društvene anomalije. Da bdije nam zajedničkim vrijednostima.

Za razliku od komercijalnih medija koji ne moraju da vode brigu o javnom moralu i kolektivnom duhu, "Glas Srpske" ima upravo takvu dužnost. U procjenjivanju političkih procesa u BiH, na zapadnom Balkanu i u međunarodnim odnosima, njegovo stajalište, što reče Crnjanski, mora da bude - srpsko! Ni tzv. bosanskohercegovačko, ni evropejsko. Isto kao što najznačajniji zagrebački, sarajevski ili podgorički listovi imaju uporišta u hrvatskom, bošnjačkom ili crnogorskom diskursu. Naravno, to nije skučena nacionalistička orijentacija koja protivrječi civilizacijskim načelima i novinarskim etičkim kodeksima. To je naprosto odgovornost prema svojim čitaocima, javnosti kojoj se obraća, zajednici čiji glas predstavlja. Takva je misija agensa socijalizacije, čuvara kulture sjećanja, sinteze rukopisa vladajućih elita i opozicionih prigovora, ali i arhipelag narodnih raspeća između njih.

Srpski, bošnjački i hrvatski narod nemaju isto shvatanje, isto osjećanje i isti odnos prema državi, naročito prema zajedničkoj državi kakva je bila Jugoslavija nekada, a danas dejtonska BiH. Tu istinu valjda i slijepci vide. Dovoljno je pročitati samo jedno izdanje nekih novina iz Sarajeva ili Mostara, analizirati stav bilo kojeg novinara, kolumniste, političara bilo koje ideološke orijentacije ili nekog javnog intelektualca pa shvatiti ko zaista uređuje te medije i kojoj ideji su namijenjeni. E isto tako "Glas Srpske", iako ima svog osnivača, vlasnika, izdavača i urednike, prije i povrh svega uređuje - srpski narod! On je ogledalo Republike Srpske i u mjeri u kojoj je "Glas Srpske" kvalitetan, pouzdan, otvoren, slobodan, takva je i Republika Srpska! To se zove demokratija!

Porodica

Dakle, "Glas Srpske" nosi istorijsku hipoteku "Otadžbine" i "Vrbaskih novina", Kočića i bana Tise, "Sokola" i "Prosvjetara", krajiških ustanika, mladobosanaca i mučenika iz veleizdajničkih kazamata, kozaračkih zbjegova i jasenovačkih jama, Mladenovih partizana i Ćopićevih delija, gorštaka iz poema Đure Damjanovića, banjalučkih beba i junaka sa bitaka za "koridor života"... Njegova porodica je publika sa Borčevog stadiona, iz dvorane "Borik", Banskog dvora, Narodnog pozorišta i "Jazavca", Bašte sljezove boje i Kastela. On je svojta nekih novih klinaca, nasljednica "malenih", "orlova", "Banjalučanki", "Basdansa", "Viteškog plesa", "Revolta", "disovaca", vatrenih šahista iz parkova i dežurnih filosofa iz gradskih kafana. "Glas Srpske" je glas građana i seljaka, radnika i besposličara, boraca i ribolovaca, sportista, boema, bogatih i siromašnih, lijevih i desnih, lijepih i ružnih, debelih i mršavih...

Osam decenija "Glasa Srpske" je popis svega značajnog u politici, ekonomiji, kulturi, sportu, međunarodnim odnosima i lokalnim međusobicama. Osam decenija "Glasa Srpske" je i svaki ovjenčani brak, svako srećom ozareno novorođenče, svaki upokojeni član zajednice, svaka izgrađena škola, vrtić, naselje, svako uspješno preduzeće, svaka objavljena knjiga, muzički album, izložba, film, predstava, svaki proslavljeni gol i propuštena šansa...

No, za kulturu pamćenja nije dovoljno samo da znamo koliki je značaj naših najstarijih novina, već i da svakodnevno obnavljamo i ojačavamo našu vezu s njima. Zato čitamo "Glas Srpske"!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.