Davor Čordaš, za “Glas Srpske”: Donatori neće da obnavljaju kuće koje ostaju prazne
Stranih donacija za finansiranje stambenih projekata praktično više nema u Srpskoj i BiH, jer donatori ne žele učestvovati u tim procesima s obzirom na to da dio obnovljenih stambenih jedinica ne služi svrsi, odnosno ljudi ne žive u njima 365 dana, već dolaze jednom do dva puta godišnje.
Istakao je to u intervjuu za “Glas Srpske” direktor Republičkog sekretarijata za raseljena lica i migracije Davor Čordaš.
- Niko neće praviti takva naselja i obnavljati kuće u kojima se neće živjeti stalno, niti odobriti kreditna sredstva za tako nešto - rekao je Čordaš.
GLAS: Koliko novca je Srpska dobila po osnovu donacija za stambene projekte i koliko je trenutno aktuelnih projekata?
ČORDAŠ: Sredinom godine završavamo najveći donatorski program, koji je regionalni, i do tada što se uradi, uradiće se. Program za korisnike alternativnog smještaja, koji je finansiran kreditnim sredstvima, biće okončan krajem godine. Klasičnih kolektivnih centara u Srpskoj više nema, sve je riješeno. Ostao je vid kolektivnog stanovanja, odnosno domovi penzionera u Doboju i Prijedoru. I za jedne i za druge korisnike pripremili smo nove prostore u koje treba da usele čim budu gotovi. To bi trebalo da bude do kraja godine. Kada su u pitanju sredstva, za regionalni program je bilo obezbijeđeno 100 miliona evra na nivou BiH, a što se tiče kreditnih sredstava, u pitanju je 18 miliona evra za RS, a 36 za FBiH.
GLAS: Koliko još raseljenih porodica iz BiH čeka da dobije krov nad glavom i kada bi to pitanje trebalo da bude završeno?
ČORDAŠ: Na javnom pozivu prije 13 godina imali smo 10.000 zahtjeva za povratak, od čega smo riješili 3.000. Preostali broj zahtjeva, koji su uglavnom iz Srbije i Hrvatske, donatori nisu prihvatili jer je riječ o ljudima koji već imaju svoj životni prostor.
GLAS: Šta je glavni razlog zbog kojeg se ljudi ne vraćaju u rodna mjesta?
ČORDAŠ: Povratak, onaj masovni, događa se u prvih pet godina nakon prognanstva, a sve poslije je simbolično. Nakon pet godina ljudi stvore dom, imaju posao i nije logično da napuste kakvu-takvu sigurnost i vrate se ni na šta. Danas možemo očekivati samo sporadičan povratak ljudi u penziji koji su radili na zapadu.
GLAS: Na koji način bi se povratak mogao omasoviti?
ČORDAŠ: Nisu velike šanse za tako nešto. Vjerujem da bi se jedan dio ljudi vratio kada bi firme više ulagale u pogone, zapošljavale više radnika i isplaćivale solidne plate. Međutim, ulagači žele maksimalnu sigurnost, prostor sa jakom infrastrukturom, pristup autoputevima, struju, vodu, što u ruralnim sredinama, gdje povratak treba da se desi, nije slučaj.
GLAS: Trend iseljavanja već godinama muči BiH, u kolikoj mjeri Hrvati napuštaju zemlju?
ČORDAŠ: Odlaze pripadnici sve tri naroda. Mladi više nemaju dovoljno strpljenja da čekaju bolje uslove života i biraju da odu. Ali nisam siguran da su svi koji odu pretjerano sretni tamo negdje. Trećina njih ne uspije, ali ih je sramota da se vrate, a oni koji se i snađu, sa porodicom imaju taman toliko da prežive. Istina, žive u nešto sigurnijem društvu nego što je naše pa im to daje određenu bezbrižnost.
GLAS: Kakav je položaj hrvatskog naroda u Srpskoj?
ČORDAŠ: Teško je bilo šta reći o samom položaju Hrvata u Srpskoj s obzirom na malobrojnost, pogotovo što je populacija specifična, uglavnom su to stariji ljudi koji nemaju velike prohtjeve. Da je zavidan položaj, i nije, ali ljudi su na svom i tu se najbolje osjećaju.
GLAS: Koliko se poštuju prava Hrvata kao jednog od konstitutivnih naroda?
ČORDAŠ: Na republičkom nivou nemamo primjedbe. Hrvati su zastupljeni u svim institucijama počevši od Narodne skupštine RS, Vijeća naroda, potpredsjednika Republike, Vlade. Problem su lokalne zajednice, gdje najčešće nije ispoštovana minimalna kvota zapošljavanja drugih naroda, odnosno Hrvata i Bošnjaka.
Uskrs
GLAS: U kakvom raspoloženju Hrvati dočekuju Uskrs?
ČORDAŠ: Uskrs je praznik ljubavi, praštanja i vjere i svako ko u sebi nosi te elemente dočekuje ga sa radošću bez obzira na to gdje god bio i šta imao. Praznični dani su prilika za okupljanje porodice, čiji su članovi, nažalost, uglavnom raštrkani po bijelom svijetu. To je slučaj i sa mojom porodicom, moja djeca žive i u Beču, Zagrebu, Širokom Brijegu, Mostaru, a ja u Banjaluci. Većina ljudi se okuplja na mjestima gdje su ljubav i emocije najveće, na prostoru svojih predaka. Čestitam Uskrs svim vjernicima, da žive u vjeri uskrsnuća, u miru i praštanju. Mladima poručujem da se okrenu stvarnom životu, da što više žive u realnom svijetu, a manje u virtuelnom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
