Blagojević: Ustavni sud BiH konstruiše sopstvene norme na osnovu kojih donosi antiustavne odluke

Iako je donesena 26. maja ove godine, tek je prije dva-tri dana na portalu Ustavnog suda BiH objavljena odluka tog suda, broj U-2/22, o Deklaraciji Narodne skupštine Republike Srpske o ustavnim principima te zaključcima Narodne skupštine o vraćanju ustavnih nadležnosti Republici Srpskoj koje je ona, sporazumno sa Federacijom BiH, prije nekoliko godina prenijela na nivo BiH, i to u oblastima odbrane, bezbjednosti, indirektnog oporezivanja te Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH", naveo je Blagojević u autorskom tekstu za Srnu.

Autorski tekst profesora Blagojevića Srna prenosi u cijelosti:

Ustavni sud BiH je navedenu odluku donio preglasavanjem među sudijama, šest naprema tri, jer je sudija Miodrag Simović dao izjavu o neslaganju, bez iznošenja razloga u čemu se i zašto se nije složio sa većinskom odlukom, dok su sudije Mato Tadić i Zlatko Knežević imali izdvojena neslažuća mišljenja, smatrajući, pravno utemeljeno, da pomenuta deklaracija i zaključci nisu pravni nego politički akti, zbog čega Ustavni sud BiH prema Ustavu nema nadležnost za ocjenu ustavnosti takvih akata, budući da je Ustavom BiH propisana nadležnost Ustavnog suda BiH samo za ocjenu usklađenosti entitetskih ustava i zakona sa Ustavom BiH.

Međutim, sasvim po strani, barem za domaću javnost, ostao je suštinski dio iz većinske odluke šestoro sudija Ustavnog suda BiH. Suština tog najesencijalnijeg dijela tiče se pitanja koje od kardinalne važnosti za istinsku vladavinu prava u BiH. Te vladavine nema ako se od sudova uvode zabrane pravnim subjektima, pa makar to bio i najviši sud kakav je Ustavni. 

Ovo je neophodno naglasiti budući da se propisivanje subjektivnih prava ili obaveza, ma o kojim pravnim subjektima je riječ /to mogu biti ne samo fizička lica nego i federalne jedinice u složeno uređenim državama/, može vršiti samo ustavom i zakonima, a nikako odlukama sudova. U suprotnom, sudovi preuzimaju ulogu ustavotvorca, odnosno zakonodavca, čime se flagrantno i grubo krši jedan od vrhovnih ustavnih principa, a to je princip podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.

Nažalost, Ustavni sud BiH je učinio upravo to /glasovima šestoro svojih sudija/ odlukom broj U-2/22 od 26. maja ove godine. 

Za razumijevanje te povrede ključni su stavovi 88 i 90 navedene odluke. Međutim, da bi se potpuno i što lakše shvatila pravna neutemeljenost tvrdnji koje je Ustavni sud BiH iznio u tim stavovima, neophodno je prethodno podsjetiti na to da Ustav BiH, kao nijedan drugi ustav na svijetu, propisuje pravo entiteta da međusobnim sporazumom /ugovorom/ prenesu neku svoju ustavnu nadležnost na nivo BiH. Ali, propisujući to pravo Republici Srpskoj i Federaciji BiH, Ustav BiH nijednom svojom odredbom, ni na direktan ni na indirektan način, ne zabranjuje entitetima da se nakon toga povuku iz tog sporazuma i da ponovo uspostave kao svoju ranije prenijetu nadležnost, niti se takvo postupanje entiteta može smatrati napadom na ustavni poredak BiH. 

Jer, u tom slučaju BiH i dalje nastavlja svoje postojanje, samo što određene ustavne nadležnosti više neće vršiti BiH nego entitet kome one i pripadaju prema slovu Ustava BiH /na primjer odbrana, indirektni porezi, pravosuđe/.

Dakle, Ustav BiH je u ovome veoma jasan, jer nema nijednu pravnu normu koja bi entitetima zabranjivala da se, zajednički ili jednostrano, povuku iz ranijeg sporazuma o prenosu svoje ustavne nadležnosti i da je zatim entitet/i/ dalje vrše.

Međutim, upravo zato što Ustav BiH ne propisuje takvu zabranu, tu je Ustavni sud BiH koji svojom odlukom broj U-2/22 od 26. maja propisuje svoju pravnu normu u stavovima 88 i 90 navedene odluke. I onda Ustavni sud BiH sudi ne prema normama Ustava BiH nego prema svojoj sopstvenoj normi, koju bi šestoro sudija tog suda da nametne svima, iako je upravo takvo ponašanje suprotno vladavini prava iz člana I/2 Ustava BiH. Taj član sadrži, rečeno jezikom nauke ustavnog prava, načelo konstitucionalizacije vlasti. To načelo, kazano jednostavnim jezikom, nije ništa drugo do pravna norma koja zahtijeva od svakog nosioca javne vlasti da tu vlast vrši u granicama koje su za njega određene ustavom, što u ovom slučaju znači da Ustavni sud BiH svoju vlast može vršiti samo tumačenjem i primjenom onih zabrana koje su propisane Ustavom BiH, a ne da taj sud pravi svoje norme, odnosno zabrane i da sudi po njima.

Nažalost, Ustavni sud je, ne po prvi put, sudio po svojoj volji, a ne prema normama Ustava BiH.

Kako je to ovaj put učinila većina od šest sudija tog suda ovaj put u stavovima 88 i 90 njihove odluke od 26. maja 2022. godine? U stavu 88 se kaže: "Ustavni sud podsjeća da odredbama Ustava BiH nije regulisana mogućnost vraćanja preuzetih dodatnih nadležnosti na osnovu povlačenja saglasnosti jednog od entiteta ili na osnovu ponovne saglasnosti entiteta. Međutim, kod činjenice da su te nadležnosti preuzete od entiteta... Ustavni sud ...ne nalazi bilo šta što ukazuje da bi takav reverzibilan prenos bio protivan Ustavu BiH...".

Kako vidimo, Ustavni sud u citiranom tekstu priznaje istinu da Ustav BiH ne zabranjuje da entiteti povrate svoju ranije prenesenu ustavnu nadležnost. Drugim riječima, Ustavni sud BiH u stavu 88 svoje odluke potvrđuje da se rukovodio logikom, inherentnom principu vladavine prava, da se obaveze ili zabrane moraju propisati ustavom, odnosno zakonom te da Ustav BiH ne sadrži zabranu vraćanja entitetu njegove ustavne nadležnosti, zbog čega u konačnom ispravno zaključuje kada kaže da "...ne nalazi bilo šta što ukazuje da bi takav reverzibilan prenos bio protivan Ustavu BiH".

Ali nakon ovog ispravnog zaključivanja i ispravnog tumačenja Ustava BiH ne slijedi nužna konkluzija, kakva bi bila za očekivati, da pomenutim aktima Narodne skupštine Republike Srpske nije došlo do povrede Ustava BiH. Umjesto toga, šestoro sudija Ustavnog suda BiH u igru uvode svoju normu, tako što u stavu 90 svoje odluke kažu, pozivajući se ne na slovo Ustava BiH nego na svoju raniju odluku, broj U-2/11 od 27. maja 2011. godine: "U skladu s tim, Ustavni sud naglašava da za nadležnosti koje su već prenesene na državu BiH ne može postojati nadležnost entiteta za njihovo ponovno uspostavljanje, pa samim tim ni za njihovo regulisanje. Za to su isključivo nadležne institucije BiH, odnosno u konkretnom slučaju Parlamentarna skupština BiH". 

Citirani dio je samo jedna tvrdnja suda, za koju je svaki sud, pa i Ustavni dužan da odmah zatim napiše argumentaciju o tome kojom odredbom Ustava BiH je propisano da "...za nadležnosti koje su već prenesene na državu BiH ne može postojati nadležnost entiteta za njihovo ponovno uspostavljanje, pa samim tim ni za njihovo regulisanje...". Drugim riječima, sud /onih šestoro sudija/ bio je dužan da obrazloži kojim članom Ustava BiH je tako nešto propisano, jer samo na takav način sud vrši svoju vlast u granicama koje su za njega propisane Ustavom BiH. Naravno, takva argumentacija od Ustavnog suda BiH je izostala, što ne treba da čudi ako imamo u vidu da Ustav BiH nijednom, ali doslovno nijednom svojom odredbom, ne zabranjuje entitetima da se povuče iz ranije zaključenog sporazuma o prenosu svoje ustavne nadležnosti i da je ponovo uspostavi, niti Ustav BiH ijednom svojom odredbom propisuje da je u tom slučaju entitetu potrebna saglasnost bilo koje od zajedničkih institucija sa nivoa BiH.

Zato se može zaključiti da je Ustavni sud BiH i ovaj put pribjegao konsturisanju svojih normi, suprotno Ustavu BiH, i odlučivanju po sopstvenim normama, čime su, nažalost, povrijeđeni ustavno načelo vladavine prava i Ustav BiH u cjelini.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.