Biciklima prešli 730 kilometara do zavičaja

Jejinićima je bicikl omiljeno prevozno sredstvo, tako da ne čudi što su odabrali vožnju na dva točka kako bi u zavičaju proveli ljetni odmor. Slaviša ga svakodnevno vozi već dvije decenije, a djeca od malih nogu. Njegove vještine savladao je čak i najmlađi član porodice, dvogodišnji Noa, koji je sa majkom Slavicom automobilom došao u Srbac kako bi dočekao oca, brata i sestru, a planovi su da im se jednog dana takođe pridruži za volanom na ovom neobičnom putovanju.

- Sve je počelo još 2006. godine kada sam sa punicom i puncem biciklom prvi put došao kući za praznike. To smo ponovili još dva puta, 2007. i 2009. godine, a kada su se djeca rodila, imao sam želju da jednog dana vozim s njima do Srpca. Međutim, bili su još mali da bi se odvažili na ovako dugačak put i u dogovoru sa suprugom odlučili smo da to učinimo ovog ljeta - rekao je Slaviša.

Svakodnevno su prelazili oko 120 kilometara, prateći tok rijeke Mure koja se ulijeva u Dravu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a problem im nisu pravile ni velike vrućine koje su vladale tokom cijelog puta.

- Polazili smo ujutru oko sedam i vozili sve do 17 časova, praveći u međuvremenu pauzu od sat-dva. Znali smo voziti u komadu i po 70 kilometara do prvog stajanja, a strujanje vazduha nas je rashlađivalo tako da nismo osjetili velike vrućine. Imali smo sreće da nas je stalno pratilo lijepo vrijeme i za šest dana vožnje svega sat vremena smo vozili po kiši - rekao je Slaviša i dodao da su prve dvije noći spavali u šatoru, a nakon toga u hotelu i apartmanu. 

Tokom puta su ih pratile brojne zgode, a posebno im je u sjećanju ostala vožnja kod Bjelovara gdje su prolazili kroz šumske predjele i imali bliski susret sa lokalnim psima.

- Vozeći se ovim područjem znali su izletjeti domaći psi, vučjaci, iz dvorišta, koji su trčali za nama pa smo morali pojačati tempo i na sreću, bili smo brži. Takođe nas je navigacija odvela na makadamski put kroz šumu, dug oko 15 kilometara, gdje nije bilo nijedne kuće već samo lovačke čeke pa smo bili pomalo u strahu da pred nas ne izleti neki lovac sa puškom ili divlja životinja - rekao je Slaviša.

U Srbac su stigli bez ijednog kvara, iako su bili opremljeni alatom za popravku u slučaju spadanja lanca i kvara na točkovima ili mjenjaču, čemu su, kako kaže, dobrim dijelom doprinijeli novi i kvalitetni bicikli. Ističe da je za dobru i sigurnu vožnju potrebno imati velike količine vode, pribor za ličnu higijenu i kvalitetnu biciklističku odjeću.

- Otkad sam otišao živjeti i raditi u Austriju prije 23 godine, vozim bicikl na kraćim, a naročito dužim dionicama, po brdima i dolinama. Obožavam posmatrati prirodu i velika mi je želja da vozim kompletnim tokom Dunava, od grada Pasau u Njemačkoj pa sve do ušća u Crno more, što će biti zahtjevno jer se radi o putu dugom više od dvije hiljade kilometara pa ću se za to morati posebno pripremati - ističe Slaviša.

ITALIJA

Put do zavičaja za Jejiniće nije bio jedini, jer su u julu prošle godine vozili upola kraću stazu do Italije, tačnije oko 360 kilometara koju su prešli za četiri dana.

- Tada je biciklom išla i supruga Slavica, a poveli smo sa sobom čak i sina Nou, koji je imao svega godinu dana i njemu je bilo najljepše jer se sve vrijeme vozio u prikolici. Kada malo poraste, eto i njega s nama u koloni - kaže Slaviša.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.