Banjalučanka Bojana Vukotić o borbi osoba sa invaliditetom da postanu roditelji: Osude sa svih strana najteže barijere

Tim riječima za “Glas Srpske” svoju životnu priču počela je Banjalučanka Bojana Vukotić, koja je uprkos svim poteškoćama ka najvećem životnom cilju, ulozi majke, išla dišući punim plućima.

Žene sa invaliditetom i pored toga što znaju koliko je reproduktivno zdravlje važna stvar, ipak odlaske na preglede svjesno odgađaju, jer im je sve nepristupačno od ginekoloških stolova pa na dalje.

- Većina zdravstvenih ustanova nisu pristupačne osobama sa invaliditetom. Čula sam od prijatelja da postoji sto za ginekološki pregled na Univerzitetskom kliničkom centru RS za žene invalide. Međutim, kada sam pitala svog porodičnog ljekara gdje se nalazi, ona uopšte nije znala gdje da me uputi, niti kome da se obratim - kazala je Vukotićeva.

Kako je dodala, naši ljekari su sposobni, ali nisu dovoljno edukovani kada je riječ o ovom problemu, ističući da veliku zahvalnost duguje ginekologu Slobodanu Grahovcu, koji joj je i vodio trudnoću kada je ostala u drugom stanju.

- I medicinari imaju predrasude kao i ostali građani. Naišla sam na vrlo teške situacije, od osuda pa do prijedloga da prekinem trudnoću. Bila sam prestravljena takvim reakcijama od ljudi koji su trebali prvi da prihvate da i osobe sa invaliditetom mogu i treba da imaju porodicu i djecu ako to žele. Definitivno je to prvi razlog zašto žene sa invaliditetom ne odlaze na redovne kontrole. A i osoblje nekako oklijeva da pruži pomoć u većini slučajeva - rekla je Vukotićeva.

Ipak, kako kaže, ne želi da generalizuje, jer je bilo i medicinskih radnika koji su joj bili podrška.

Vukotićeva naglašava da je ženama sa većim invaliditetom nego što je njen još teže, jer na preglede moraju povesti i personalnog asistenta.

Kada je ostala u drugom stanju, kako priča, najviše ju je iznenadila osuda upravo osoba sa invaliditetom, od kojih nije imala podršku.

- To pokazuje koliko su predrasude duboko ukorijenjene u našem društvu. Bilo je naravno i dobrih prijatelja, ali generalno suprug i ja smo tokom trudnoće bili prepušteni sami sebi - rekla je Vukotićeva.

Kada se porodila, babica joj je, kako kaže, došla samo jedan dan na 15 minuta, a nadali su se da će dolaziti bar sedam dana.

- Srećom snašli smo se sami. Teško, ali uspjeli smo - ponosno ističe.

Dodala je da nisu naišli ni na podršku gradskih vlasti kada su zatražili bilo kakvu pomoć, te da je humanost pokazala jedna privatna firma koja je omogućila njihovom djetetu da besplatno pohađa školu sporta.

- Stekla sam utisak da je u našem društvu nepoželjno da osobe sa invaliditetom imaju djecu. Ali uprkos svemu, mi se borimo da našoj djevojčici ništa ne fali i da ima djetinjstvo kao i sva druga djeca - kazala je Vukotićeva, dodajući da joj je jedino žao što žive u Zavodu distrofičara pa okruženje nije idealno za dijete, jer u zgradi ne živi ni jedna porodica sa djecom, s kojom bi njihova djevojčica mogla da se druži.

Bez obzira na stopostotnu invalidnost izazvanu artrogripozom, koja izaziva teže oštećenje zglobova ruku i nogu, ovoj ženi samo nebo je granica, što potvrđuju medalje i priznanje za najuspješnijeg sportistu u sportu za invalidna lica koje je dobila 2017. godine.

- I muž i ja smo sportisti, ja sam igrala stoni tenis, a muž se bavi streljaštvom. Sada nemamo vremena za treninge, jer nemamo pomoći u vidu asistencije pa će sport pričekati neka bolja vremena - kazala je Vukotićeva.

Poražavajući podaci

Helsinški parlament građana Banjaluka izdao je i publikaciju pod naslovom “Pristup žena sa invaliditetom u BiH seksualnom i reproduktivnom zdravlju i planiranju roditeljstva - Analiza stanja”. Autorke su Jovana Džever, Vanja Čolić, Marijana Solarević i Jadranka Ružičić.

- Došli smo do prilično poražavajućih podataka. Anketirali smo žene sa invaliditetom i došli do saznanja da su neke od njih prvi put na pregled kod ginekologa otišle tek po saznanju da su u drugom stanju - kazala je Jovana Džever.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.