Zora Marković i u Skoplju stvorila svoj Kočarim
ROGATICA - Zora Marković rođena u višegradskom selu Kočarim, u koje se vratila nakon zanimljivog, pomalo okrutnog ali nekad i bajkovitog životnog puta, kojim je prošla preko Sarajeva, Iraka i Skoplja, ognjište nije zaboravljala gdje god se nalazila pa je tako i svojoj kafanici dala ime po svom rodnom selu.
Ova 71-godišnjakinja, koja starost provodi pod krovom Doma za starija lica “Sunce” u Rogatici, za “Glas Srpske” priča da se u svijet otisnula nakon što je završila osnovnu školu u selu na jugoistočnim obroncima Sjemeća te nakon toga i gimnaziju u Višegradu, prelazeći svakog radnog dana po 12 kilometara u jednom pravcu.
- Bila sam odličan đak i od nastave nisam izostajala ni zbog zime niti snijega, a znalo ga je biti po metar i više visine, ali i kiše i sunca. Odlično učenje i odnos prema školi bili su razlog što me moj otac Miloš, po zanimanju čuvar šuma, podržao i omogućio da nastavim školovanje. Zajedno smo odabrali Pedagošku akademiju u Sarajevu, smjer srpsko-hrvatskog jezika i književnosti, koga sam apsolvirala, ali sticajem okolnosti nikad nisam ni sata radila. Opila su me svjetla velikog grada i ja ostadoh u Sarajevu - prisjeća se ona.
Umjesto među djecom i u učionici prvi posao bio je činovnički, u Privrednoj banci Sarajevo na Marijin dvoru.
- U banci sam ostala kratko i prešla u Pravobranilaštvo u opštini Novo Sarajevo, a onda u sarajevski Union invest i odlazak u pečalbu, u Irak gdje sam radila kao bibliotekarka za naše radnike. Moj rad u Iraku bio je relativno kratak i onda nazad u Sarajevo, ali ovoga puta u sarajevski “Šipad” iz koga sam ponovo otišla na teren, ovoga puta u predstavništvo u Makedoniji, gdje sam radila na uređenju enterijera - prepričava Zora svoj životni put.
Po raspadu bivše Jugoslavije, raspalo se i predstavništvo “Šipada” u Skoplju, a nakon što je ostala bez posla nije se vratila u ratom zahvaćeno Sarajevo, nego je ostala u Skoplju.
- Pod zakup sam uzela neke prostorije i počela se baviti ugostiteljstvom. Otvorila sam kafanicu kojoj sam dala ime mog rodnog sela “Kočarim”, u kojoj sam ja bila sve i svja. U vrijeme mog boravka u Skoplju ni u Makedoniji nisu cvjetale ruže pa ni mojoj kafanici. Nad mojim ugostiteljstvom nadvijali su se crni oblaci i da ne bih potpuno propala odlučih da stavim ključ u bravu i ostanem čista obraza. Zatvorila sam kafanicu i nikome nisam ostala dužna ni denara - ponosna je Zora.
Onda se uz nešto ušteđevine vratila u Republiku Srpsku u rodni Kočarim i u porodičnu kuću, koju je zub vremena bio dobro nagrizao.
- Rane na kući sam donekle sanirala i nastavih živjeti tamo odakle sam pošla nakon srednjoškolskih dana. Čak sam formirala i mali vrt u kome sam uzgajala organsko povrće. Pri tome sam imala veliku podršku braće i sestre, koji su davno napustili rodno selo i Višegrad - priča Zora.
I tako do 13. maja 2019. godine kada je nezgodno pala i lakše povrijedila kičmu ali se ipak, makar i usporeno, mogla kretati.
- Dolazi moj novi baksuzan datum, 13. ali ovoga puta u avgustu 2021. godine. U kadi sam se okliznula i “dokrajčila” kičmu. Dogurala sam do nosila i invalidskih kolica - veli Zora.
Nakon višemjesečnog liječenja u avgustu prošle godine stigla je u Dom za starija lica u Rogatici.
- Iako sam bila skoro nepokretna primili su me i zahvaljujući osoblju ja sam ponovo prohodala bez invalidske hodalice. Uz moju upornost, tome su doprinijeli i zaposleni u ovoj kući kojima sam neizmjerno zahvalna. Uz njihovu pomoć i podršku moje braće i sestre, koji sufinansiraju troškove mog boravka u domu, ja ponovo hodam i radujem se životu u kome sam imala ne samo teških, nego i dosta lijepih trenutaka - kaže Zora koja je šest godina bila u braku s prvakom drame Narodnog pozorišta u Sarajevu Aleksandrom Sibinovićem.
Brak je trajao šest godina, a djece nisu imali.
- Kada smo shvatili da smo različite duše džentlmenski smo se razveli, 1982. godine, ali smo ostali u dobrim prijateljskim odnosima. Aco je, nažalost, u međuvremenu otišao na onaj svijet - rekla je Zora.
Pjesma
Velika ljubav Zore Marković bila je muzika i pjesma.
- Kao solista, i to s ponosom ističem, pjevala sam u tadašnjim kulturno-umjetničkim društvima “Miljenko Cvitković” i “Slobodan Princip Seljo” u Sarajevu. Bili su to nezaboravni dani. Prije skoro 40 godina pjevala sam i na Televiziji Sarajevo i dobila čestitke za izvođenje meni veoma drage pjesme “Dimitrije, sine Mitre”. Za svoju dušu, a nerijetko i za dušu drugih, pjevala sam na izletima, sijelima i drugim druženjima s prijateljima i poznanicima, ali i u mojoj kafanici “Kočarim” - kazuje Zora.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
