Vrijedni sjekači iz Rogatice stabla obaraju kao šibice
Rogatica - Šumsko gazdinstvo "Sjemeć" diči se svojim sjekačima, a među njima su i Marinko Balčaković i Draško Čolić, koji ne znajući za umor i vremenske neprilike motornu pilu i sjekiru ne ispuštaju iz ruke.
- Sjekači su podijeljeni po partijama, ali ne političkim. Jednu od njih u našoj radnoj jedinci čine Marinko, motorista-sjekač i Draško, njegov pomoćnik sa sjekirom. Prema normama, jedna partija trebalo bi dnevno da posiječe i uredi po 14 kubika drveta. Njih dvojica u prosjeku sijeku više od 25 kubika, a bilo je dana i terena kada su sjekli i od 35 do 40 kubika - priča rukovodilac Radne jedinice "Devetak" Nebojša Šubara.
Iza dobrog radnog učinka stoji i dobra zarada.
- Bilo je mjeseci kada su ova dva najsjekača nosili kući i do 1.800 maraka, uključujući minuli rad i topli obrok - dodaje Šubara.
Marinka i Draška zatekli smo duboko u šumama Devetaka, koje su od sjedišta radne jedinice udaljene više od deset kilometara. O kakvom se lokalitetu radi najbolje govori njegovo ime - Surduk.
Svuda stoljetna stabla omorike i jelike. Između njih pokoja bukva čija širina na panju prelazi 100 centimetara i od kojih se ne vidi nebo. Motorka u Marinkovim rukama ne miruje. Uz tradicionalno, sjekačima dobro poznato "vardej", siječe se i uređuje jedno po jedno stablo. I tako do pauze za doručak.
Iz Marinkove torbe, koja se i ljeti i zimi nalazi ispod improvizovanog šatora koji služi i za zaštitu od kiše i nevremena, izranjaju hljeb, parče slanine, eurokrem i čokoladno mlijeko. Za desert je grozd-dva grožđa, a tu je i obavezna kesica "bronhi" bombona i mala "koka-kola".
Njom, umjesto rakije, gasim žeđ, počinje priču o svom radnom i sjekačkom putu Marinko.
- Po zanimanju sam ugostitelj. Rođen sam u selu Blažujevići, pa sam uglavnom radio na Borikama. Iako sam imao malu platu, konobarisao sam više od 18 godina, odnosno do početka posljednjeg rata u kome sam, kao vojnik Vojske Republike Srpske, bio od prvog do posljednjeg dana - govori 58-godišnji Marinko.
Nakon rata, nastavlja priču, nekoliko godina radio je u grafičkom preduzeću, a među sjekače "Sjemeća" došao je 2001. godine. Iako radi u jednoj od najtežih profesija, Balčaković je zadovoljan.
- Tu sam, evo, i danas, uz kajanje što i ranije nisam došao. U poslu sjekača našao sam sebe i ostaću ovdje dok me zdravlja bude služilo, odnosno dok me starost ne otjera u penziju - ističe Marinko.
On i njegov pomoćnih Draško, kako kažu njihovi šefovi, ne znaju za umor. Ne smetaju im sunce, kiša, snijeg ni mraz. Ne znaju ni za bolovanje, a uz slavu ostaju samo jedan dan.
Motorna pila u Marinkovim rukama izgleda kao pero, bilo da se radi o obaranju stabla, kresanju grana, krojenju trupaca. Iskustvo je tu i zato rad njegove motorke podsjeća na pjesmu.
- Nerijetko omiljenom pjesmom je prati i njen rukovalac - dodaje Draško, iskusan sjekač koji sjekiru popušta samo kad rukama pravi šumski red od odsječenih grana i oguljene kore od panja.
Domaćinstva
Marinko ne siječe drva samo u firmi. On je u rogatičkom kraju najtraženiji za rezanje drva u domaćinstvima.
Kako reče, godišnje ispila najmanje 1.000 kubnih metara drva za ogrev. Toliko je tražen da ga pojedini čekaju i po 15 dana da im obavi taj posao.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
