Vizantijski stil slikanja njeguju monahinje u Vardištu kod Višegrada: Ikona - prozor u nebo
Ikonopisac nije običan slikar, on u svojoj duši, pored umjetničkog talenta, nosi i promisao Božiju da stvara i slika i da iza sebe u ovozemaljskom životu ostavi bogougodna djela i neizbrisiv trag, kako u kućama vjernika, tako i u pravoslavnim svetinjama.
Počinje ovako priču igumanija manastira Vaznesenja Gospodnjeg u Vardištu Jefimija Stjepić. Ikonopisačku školu završila je u manastiru Kamenac kod Gruže u Srbiji, gdje se i zamonašila. Kaže da treba dosta molitve, truda i upornosti da se izobrazi ikona koja će biti prozor u nebo i pred čijim će likom sveca na njoj vjernici osjetiti snagu Božije moći, blagosti i čistote.
- Monahinja Isidora i ja ikone radimo u vizantijskom stilu bojama od prirodnih pigmenata koje se rastvaraju u žumancu. Obično likove svetaca i prizore iz duhovnog života slikamo na 24-karatnoj podlozi - objašnjava monahinja Jefimija.
Osim slavskih ikona koje su najtraženije, monahinje iz vardiškog manastira do sada su ikonografisale i tri ikonostasa. Njihov trud i danonoćni rad vidi se na ikonostasima u dvije crkve na Sokocu i jednoj u selu Brankovići kod Rogatice.
- U toku je slikanje ikona za ikonostas hrama posvećenog Svetom Jovanu Preteči u selu Jasik kod Sokoca, koji je zadužbina porodice Pandurević iz tog mjesta - dodaje igumanija Jefimija.
Monahinje pričaju da ikonopisanje zahtijeva i stalno usavršavanje i učenje tokom cijelog života.
- Dok se nisam zamonašila, nisam osjećala nikakvu ljubav prema umjetnosti, osim mog poslovičnog i preciznog rada na bilo kom zadatku na kome se nađem. Moleći se pred oltarom u moju svijest su se duboko urezali likovi svetaca, njihove oči i snaga koja iz njih zrači. To me i opredijelilo da počnem da se bavim ikonopisanjem - kaže monahinja Jefimija.
Mnogo je ikona uz miris tamjana, molitvu i svijeće stvoreno u manastiru Vaznesenja Gospodnjeg. Ikonopisačka radionica postala je poznata na ovim prostorima i u Dabrobosanskoj eparhiji.
- Hram u Vardištu, čija je gradnja počela 1991. godine uz angažovanje vjernika i sveštenika Milosava Vidakovića, 2006. je blagoslovom blaženopočivšeg mitropolita Nikolaja postao prvi ženski manastir u Mitropoliji dabrobosanskoj - priča monahinja Isidora i dodaje da je za to vrijeme izgrađen i manastirski konak.
Samo dvije monahinje u manastiru u Vardištu uradile su za kratko vrijeme mnogo toga na izgradnji infrastrukture u porti. Opremljene su najneophodnije prostorije u konaku, kelije za monahinje, uvedeno grijanje, a u planu je nastavak radova.
- Uporedo sa ovim uz pomoć Boračke organizacije Višegrada izgradili smo mali objekat pored crkve kojim smo zaštitili spomen-ploču poginulim borcima Otadžbinskog rata iz ovog kraja i ujedno dobili prostor za prodavnicu svijeća - prisjetila se monahinja Isidora.
Od nje smo čuli i zanimljivu priču o pokojnom arhimandritu Justinu Tasiću, dugogodišnjem igumanu manastira Visoki Dečani i Savina kod Herceg Novog.
- Justin Tasić je rođen u selu Macute, nedaleko od Vardišta, gdje mu se djed iz sela Bijele prizetio. Njegov brat Dragoljub dugo godina je bio jedini stanovnik ovog sela. Pričao nam je, kad je dolazio u manastir, da je njegov brat, kao monah, kad bi mu pošao u goste, obavezno zastajkivao na ovom mjestu, krstio se i molio Bogu. Kao da je znao da će ovdje biti izgrađena crkva - ispričala je monahinja Isidora.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
