Velemir Despetović, jedan od najstarijih Rogatičana, za “Glas”: Za kilogram brašna radilo se cijeli dan

Velemir, koji je rođen kao drugo po redu od osmoro djece od oca Rada i majke Jovanke, zemljoradnika iz sela Bukrići između Rogatice i Gučeva, ovih dana ušao je u 96-tu godinu, prilično mukotrpnog, ali i zanimljivog seljačko-radničkog života.

- Sama činjenica da su moji roditelji imali osmoro djece, a prihode ostvarivali od obrađivanja malog grunta zemlje i nešto stoke, dokaz je da se živjelo teško i od danas do sutra - počeo je svoju životnu priču čika Velemir.

Ipak, kako kaže, zahvaljujući marljivom radu roditelja, koji su bili vrijedni, jaki i snalažljivi porodica nije oskudijevala ni u čemu.

- Imali smo svoju kuću, krave, volove i uvijek nešto ovaca, ali da bi se preživjelo radilo se i danju i noću - prisjeća se za “Glas” starina koga zdravlje i pamet još uvijek dobro služe.

Miran život prekinuo je Drugi svjetski rat iz koga su uz mnogo peripetija i dosta sreće svi preživjeli.

- Izašli smo goli i bosi, bez kuće i ostalog potrebnog za iole normalan život, posebno naše brojne porodice. To je bio i razlog da smo i mi iako još djeca, morali rano početi nešto privređivati. Sjećam se, moj mlađi brat Budimir i ja smo u izbjeglištvu, na području Rudog, radili po cijeli dan za po kilogram brašna od kukuruza. Otac i majka radili su za po dva kilograma ovog brašna samo da bi nas prehranili - priča Velemir.

Kada su se poslije oslobođenja vratili u Bukriće zatekli su devastirano imanje pa se kao najstariji sin morao negdje zaposliti iako je imao tek 17 godina.

- Bilo je to 1946. godine. Primili su me u tadašnji “Rasadnik” u Rogatici koji je pripremao teren i nove sadnice za dizanje voćnjaka na području tadašnjeg rogatičkog sreza i šire. Tu sam ostao do odlaska na odsluženje vojnog roka u JNA. Služio sam tri godine u Sloveniji i iz vojske došao kao rezervni vodnik - veli ovaj Rogatičanin.

Po dolasku kući, sa reputacijom dobrog vojnika vrata su mu bila širom otvorena pa je ubrzo nakon višemjesečnog kursa stekao diplomu kvalifikovanog zidara i odmah dobio posao u tadašnjoj Komunalnoj upravi u Rogatici.

- Prvo moje vatreno krštenje kao majstora zidara bilo je na izgradnji zadružnog doma u Gučevu. Gradio sam i put do zadružnog doma u Gučevu, put do Zakoma, Pašić kula - Kozići i drugih objekata u Rogatici. Vremenom moja grupa građevinara pri Komunalnoj upravi ojačala je dotle da je od nje formirano posebno preduzeće kome je dato ime “Standard”. Došli su novi radnici, uprava, tehničari i inženjeri, ali i novi poslovi. Građena je Rogatica uzduž, poprijeko i u visinu, jer je dobila i prve višespratnice - prisjeća se Velemir.

Prešli su i granicu opštine. Gradili su u Han Pijesku od prve pijace do višespratnica i nekih drugih komunalnih objekata.

Jedno vrijeme radio je na poslovima održavanja puta Rogatica - Zakomo da bi se ponovo vratio u “Standard” u kome je, kao invalid rada 1984, nakon 39 godina radnog staža i penzionisan.

Po tom osnovu danas, kaže, “uživa” penziju od 563 marke.

- Bilo bi bolje da imam više, jer bi na taj način pomogao mom sinu Mići i njegovoj porodici koja se o meni danonoćno brine u ovim poznim godinama. Nije to ni lako. Jer ja sam star i bolešljiv, noge me jako bole i teško koračam - kaže Velemir, koji je sa suprugom Jovankom, koja je preminula 2000. godine, osim sina Miće stekao i dvije kćerke Milanku i Milenku.

Ono što mu teško pada jeste činjenica da je sve manje ljudi njegove generacije sa kojima bi, kako kaže, mogao da ljudski i sa razumijevanjem popriča.

Omladinski rad

Ono čime se Velemir Despetović posebno diči jeste njegov dobrovoljni omladinski rad. Bio je učesnik na ORA na izgradnji pruge Šamac - Sarajevo i autoputa  Beograd - Zagreb, u Lipovici kod Šida, i sa obje akcije dolazio sa značkom “udarnik”. Gradio je i brodogradilište u Splitu, odakle je uz udarničku značku donio i prelaznu zastavicu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.