Ugovoreni brak Manojlu Bartuli iz Rogatice donio decenije sreće

Dok i mnogo mlađi od njega hladne dane provode u kućama, Bartula ne propušta šetnju jer, kako kaže, mora se nadisati vazduha, "napuniti baterije" i sa prijateljima popiti kafu. Njegovi sugrađani kažu da je riječ o čovjeku koji je "živa enciklopedija" i od kojeg se može mnogo naučiti.

Sjećanje ga veoma dobro služi iako će 14. marta navršiti 87 godina i, kako kaže, na korak se približiti razbijanju desete "banke" svog zanimljivog, ali i teškog života.

Uprkos tome, sačuvao je vitalnost i mladalački duh, zbog čega mnogi sugrađani rado slušaju priče i anegdote ovog starine, posebno o njegovom rodnom selu Barnik u Sokocu. Rado se prisjeća i rogatičkog sela Guždelji i davne 1949. kada je ovdje upoznao svoju životnu saputnicu. Ta priča mlađim generacijama zvuči nevjerovatno, zato ga često nagovaraju da im besjedi o svojim momačkim danima.

- Nisam se ja oženio. Oženio me je moj otac Miloš. Bio sam momčić, tek u 19. godini, a već sam uveliko učestvovao u omladinskim radnim akcijama. Gradio sam autoput Beograd - Zagreb, bio u rudniku uglja "Kakanj", gradio Željezaru Ilijaš, šumsku prugu u Olovu, sjekao šumu i bio učesnik više lokalnih akcija - priča Bartula.

Međutim, njegov otac nije uvijek podržavao to što mu je sin često odsutan, pa je smislio plan kako da ga zadrži u kući.

- Ocu je to bilo mnogo i da bi me "savio" kod kuće, odlučio je da se oženim. I djevojku mi je našao. Kćerku njegovog prijatelja Jovana Kovačevića. Oni su to dogovorili iako se cura i ja nikada ranije nismo vidjeli - prisjeća se Bartula.

Ne govoreći nikom ništa ubrzo se uputio u Guždelje.

- Kada sam vidio "moju" izabranicu, nisam mogao da vjerujem svojim očima. Bila je starija od mene, za glavu viša i  desetak kilograma teža. Pomislio sam da je ona "brdo od djevojke", a ja štiglić, ni šezdesetak kilograma. Odlučio sam da od moje ženidbe nema ništa. To sam i ocu kazao, a on se samo nasmijao i za dva, tri dana sa jednim rođakom isprosio tu djevojku. Neda joj je bilo ime - priča starina.

Ipak, uprkos razlikama, njena ljepota, skromnost i blagi osmijeh mu nisu izlazili iz glave.

- Ubrzo je bila i svadba. Sastavili su dvije po uzrastu različite osobe. Moja Neda kršna Kovačevićka, a ja "metar i žilet". Ipak, izgleda da nisu pogriješili jer smo brzo dobili našeg prvenca Jovana, a kasnije još sina Zorana i kćerke Jovanku i Milku. Da nismo izrodili toliko djece, "zlobnici" bi mi svašta prebacivali, ali mi smo im pokazali da je ljubav jača od prepreka - kaže smješkajući se.

Posebno je ponosan na svoje potomke, ima šestoro unučadi i desetoro praunuka. Cijeli život proveo je kao zemljoradnik i uvijek bio među prvim domaćinima u selu i okolini.

- U tome sam imao punu podršku moje supruge Nede. Bila mi je desna i lijeva ruka i podrška u svakom poslu, ali me je poslije 62 godine zajedničkog života, na moju nesreću, zauvijek napustila prije šest godina - prozborio je.

Zbog težine samačkog života morao je napustiti rodni Barnik, ali uspomene na decenije bračne sreće ne blijede. Idući za djecom stigao je u Rogaticu, blizu kćerki koje ga svakodnevno obilaze, spremaju da jede i brinu o njemu.

Starina je ponosan i na sinove Jovana, oficira JNA i poznatog komandanta VRS, i Zorana, koji je biznismen na Sokocu. Poručuje da je porodica jedina prava životna radost, a koje nema bez razumijevanja životnih saputnika.

  Zdravlje

Manojlo Bartula kaže da bi se među receptima za dugovječnost mogao naći savjet da treba "udariti brigu na veselje" i da se čovjek nikada ne smije predavati.

- Zdravlje me, hvala Bogu, još služi. Sam se umijem, obrijem i okupam, naložim vatru, skuvam kafu. Imam nešto svoje penzije koju sam zaradio kao udruženi poljoprivrednik. Ostalo doturaju djeca i ja sam zadovoljan - rekao je Bartula.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.