Starica Mara Šalić iz Zakoma kod Rogatice na korak do slobode gledala smrti u oči

Sjećanja na proljeće ratne 1942. godinu ne blijede, kao ni strah od do zuba naoružanih pripadnika zloglasne "Crne legije", koji su uz pomoć muslimana ubijali sve pred sobom. Starica se često prisjeća i nepreglednih zbjegova Srba koji su u potrazi za slobodom željeli da se dočepaju druge obale rijeke Drine i spasa u Srbiji. Mnogi nisu uspjeli, pa su poubijani u selima Miloševići i Stari Brod.

- Uvijek se naježim od straha i suze mi pođu kad se sjetim tih događaja - počinje svoju tragičnu životnu priču.

Prema matičnim knjigama, dodaje ona, rođena je 10. oktobra 1925. godine, ali starica ipak misli da je nešto starija i da je ratne 1942. imala najmanje dvadesetak godina.

- Po pričanju starih spremala se najezda ustaša. Mještani su pošli u izbjeglištvo prema Drini. Upregli smo volove, natovarili konje, a svako čeljade nosilo je više nego što je moglo i krenulo se na put u nepoznato - kazala je Šalićeva.

U nepreglednoj izbjegličkoj koloni uglavnom su bili starci, žene i djeca. Sporo su se kretali da bi negdje pred Višegradom čuli vijest da se tu ne može preći Drina.

- Upućeni smo prema Starom Brodu, gdje će se navodno skelom i čamcima moći preći na desnu obalu. Hodali smo i noću i stigli do Miloševića koji su bili puni naroda - kaže ona.

Tu su ostali sedam dana čekajući da pređu rijeku. Međutim, kad su bili na korak do slobode na Drinu su stigli njihovi dželati.

- Nastao je pakao. Ljudi u crnim uniformama klali su mještane, djevojke i mlade žene silovali. Užas od koga mi se i danas diže svaka vlas na glavi. Gledala sam kako rijeka nosi zaklane mještane i grupe djevojaka i mlađih žena, koje su držeći se za ruke skakale u nabujalu Drinu bježeći od silovanja i druge torture ustaša - kazala je Šalićeva.

Ona i njena porodica su se danima krili gdje god su našli zgodno mjesto. Pošto nisu mogli da pređu rijeku odlučili su da se vrate na svoje ognjište, pa šta bude.

- Vratili smo se jednim kolima koja sa vukli volovi uz velike teškoće, jer im je zbog oštrog kamenja iz papaka lila krv pa smo im obuvali vunene čarape - prisjeća se ona.

Vraćajući se kući umorni i izgladnjeli već iz daljine ugledali su da se nešto kreće oko njihovog imanja.

- Nismo mogli vjerovati kada smo prilazeći kući našli našu kobilu koju smo morali pustiti - kaže Šalićeva.

Dodaje da se kobila iz šuma Sjemeća prelazeći veliku razdaljinu i lutajući više od 15 dana sama vratila kući.

Životna radost

Mara Šalić priča da su joj najveća radost njeni potomci.

- Sa mojim Vujadinom, koji je bio veliki domaćin i majstor mnogih zanata, izrodila sam petoro djece. Moj pokojni muž i ja smo se trudili da ih učimo poštenju i izvedemo na pravi put. Sada imam 13 unučadi i 21 praunuče i oni su moje najveće bogatstvo - kaže starica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.